Hrvatska dama klavira

Uz ovacije na nogama 17. siječnja ispraćen je nastup pijanistice Martine Filjak na drugom koncertu Zagrebačkih solista. Nakon što je prošle godine izvodio Šest brandenburških koncerata Johanna Sebastiana Bacha i praizvodio novonaručene pridružene Zagrebačke koncerte šestorice suvremenih hrvatskih autora (Mladen Tarbuk, Berislav Šipuš, Srđan Dedić, Krešimir Seletković Srećko Bradić i Davorin Kempf), ansambl se ove sezone vraća na ishodišta. Tek su nominalno na prvom koncertu predstavili novog umjetničkog voditelja (francuskog violončelista Marca Coppeya), čiji će se rad s ansamblom moći procijeniti tek iduće sezone koju trenutačno priprema, dok su ostale koncertne programe u tekućoj sezoni Solisti kreirali sami. Promatrajući izbor djela i gostiju, moguće je zaključiti da se vraćaju početnim modelima za uspjeh koje su u svoje doba postavili osnivači i prvi i legendarni umjetnički voditelj Antonio Janigro još pedesetih godina prošloga stoljeća. Stoga i ne čudi što je umjetničko vodstvo s mjesta koncertnog majstora ansambla, Borivoja Martinića Jerčića, sada prebačeno na mjesto prvoga violončelista kao u Janigrovo doba (violončelo je i u prvom planu njihova sponzora istaknuta na prvoj stranici programske knjižice) također s izravnim solističkim i dirigentskim aspiracijama. Povratak izvorištima dobar je put prema (re)ispitivanju svoje uloge i položaja u hrvatskom i svjetskom glazbenom i kulturnom društvu, a od osobite je važnosti prilika da se njihova publika ponovno susretne s nekima od vrhunskih domaćih glazbenika koji žive i djeluju u inozemstvu, a na naše koncertne priredbe ne dolaze često, što zbog inozemnih angažmana, a što ipak i zbog inercije ključnih organizacijskih institucija i orkestara (uz Martinu Filjak u ovoj je sezoni to slučaj i s gitaristicom Anom Vidović, koja će nastupiti na kraju sezone).

Martina Filjak

Kako bilo da bilo, Zagrebački su solisti svoj drugi koncertni program gotovo posve posvetili Martini Filjak, pruživši joj priliku da nastupi u čak dvama koncertantnim djelima. Time kao da su slutili da zagrebačkoj publici duguju nadoknadu za gubitak učinjen činjenicom da je nijedan drugi ansambl nije angažirao. Izvrsnom interpretacijom, zrelošću fraziranja i tumačenja te probranim koloritom dokazala je da svakako zaslužuje veću pozornost. Zagrebački solisti svoju su dotjeranu sviračku disciplinu uspostavili već u uvodnoj Odakovoj Passacagli za gudače, op. 35, na koju se skladno nadovezala romantizirana i emocionalizirana pratnja u Mozartovu 14. klavirskom koncertu u Es-duru, KV. 449. Nevjerojatno kako je punokrvni klavir pod pijanističinim rukama stilski utegnut u mocartijanski zvučni korzet lepršavih fioritura lebdio nad glavama publike, koja je bila očarana njezinom uvjerljivošću i karizmom. Dodatno je iznenadio zvukovni preobražaj koji je uslijedio u drugom dijelu večeri sa Šostakovičevim Koncertom za klavir, trublju i gudače u c-molu, br. 1, op. 35, u kojemu je Filjak otkrila nevjerojatnu brzinu prilagodbe sada drukčijem skladateljskom izričaju i postigla fleksibilan ton u rasponu od bisernih nizova sve do podebljanih tokatnih krikova. Uza samu solističku točku, umjetnica je – nastupajući bez dirigenta – umjetnički vodila izvedbu i sjajno surađivala s trubljom solo u pozadini gudača, na kojoj se stakatnim fanfarama oglašavao odlični Vedran Kocelj. Večer za pamćenje bila je okrunjena Martininim solističkim dodatkom, Schumannovim Intermezzom, koji je potvrdio njezinu dotad tek naslućenu romantičnu narav. Publici ni to nije bilo dosta, pa su glazbenici ponovili još i finale Šostakovičeva koncerta.