Grincajg i ljutika

Za mnoge velike znanstvene spoznaje zaslužan je slučaj: sjetimo se samo kako je otkriven penicilin ili rentgenske zrake. A kad je tako s velikim spoznajama, onda je valjda isto i s malima, pa i one dolaze iznenada, takoreći same od sebe, kao da nam ih je sama sudbina bacila u krilo. O tome lijepo svjedoči primjer moga prijatelja Viska, koji je jednom otvorio kriva vrata, pa mu je to posve promijenilo život.

Bilo je to šezdesetih godina, kad je Visko tek došao u Zagreb na studij. Nastanio se tada u Trnju kod neke starije gospođe koja je bila dobra i blaga gazdarica, ni nalik onim zmajevima kakvih je tada bilo najviše. I, tu je Visko doživio svoj trenutak prosvjetljenja: krenuo je jednoga jutra u kupaonicu, ali se u stanu još nije dobro snalazio, pa je otvorio vrata špajze. I to je bilo kao da ga je grom ošinuo.

Pred njegovim očima ukazale su se tada police (a bilo ih je mnogo i dizale su se sve do stropa) na kojima je bila poslagana zimnica. Stajao je na pragu i zadivljeno zurio i redove staklenki s paprikama (koje se bile cijele, pa rezane, pa punjene kupusom), onda s krastavcima i zelenim ukiseljenim rajčicama, ciklom. A tek kad je spazio tegle sa džemovima i kompotima! Gledao je i gledao i nije se mogao nadiviti, kao da se nalazi u kakvu muzeju.

Bilo je to zbog toga što Visko tada – kao pravi stopostotni Kaštelanin – nije još imao ni pojma o tome što je zimnica. Jer, u njegovu kraju ne postoji običaj da se namirnice nabavljaju u većim količinama, pa konzerviraju za zimu. Jedva ako žene ukisele malo ljutike, možda koji krastavac, malo džema, ali to je više za gušt, a ne od ljute potrebe. A na kontinentu ljudi – kako se Visko ubrzo uvjerio – kupuju pred zimu krumpir na vreće, a zelje kisele na bačve. Viskova gazdarica čak je tvrdila kako se cijelo ljeto mora nešto kiseliti ili šećeriti, da se zimi ne umre od gladi.

Visku je to zvučalo malo pretjerano, ali se poslije uvjerio da gazdaričine riječi i nisu baš taklo daleko od istine. Jer došla je doista zima, prva Viskova zima daleko od kuće, i tada je moj prijatelj stekao prve ozebline (po dalmatinsku bugance), ali i mnoge važne spoznaje. Imao je, naime, zemljaka koji je povremeno dovozio ribu na zagrebačke tržnice, pa bi tada donio Visku od kuće čistu robu, a Visko bi je preuzeo na Dolcu. Tako je imao priliku malo pogledati što se zimi prodaje na placu i ustanoviti da je situacija više nego tužna. Nije ondje bilo ni kupusa, ni salate, ni blitve, ni bilo kakva zelja, a ono što bi se ipak našlo – mrkva, recimo, ili krumpir – to nije ličilo ni na što. Razgovarajući opet s gazdaricom, uvjerio se kako kontinentalci zimi ne znaju ni za kakvo povrće osim za konzervirano, i ni za kakvu salatu osim za onu iz tegle, pa kad dođe prvi mladi luk u ožujku, oni se naprosto raspamete i čini im se da su ponovno sreli izgubljenoga rođaka.

Dakako, ondje odakle je Visko dolazio stvari su stajale posve drukčije. Ondje krumpira ima i usred zime, kao što ima i blitve i drugoga zelja, ondje ni s korjenastim povrćem nikad nema problema, a o začinskom bilju da se i ne govori. Ondje je, ukratko, zima u prehrambenom smislu tek manja nevolja i jedva da se osjeti kakva razlika u odnosu na ostale sezone. Ako svaki dan možeš imati na stolu zelenu salatu, onda je to posve druga priča nego kod onih sirotana koji salatu ne vide sve do travnja i još je k tome zovu Mato Vilac.

Tu je Visko onda shvatio i neke druge stvari u vezi sa životom na kontinentu. Shvatio je, naprimjer, da ljudi ondje ne jedu tako masnu hranu samo zbog hladnoće, nego i zato što se ta hrana jako dobro slaže s onim jako zakiseljenim paprikama, krastavcima i ciklom. Isto je tako shvatio da ljudi ondje piju mnogo alkohola zato što je jedino njime moguće razblažiti učinak one masnoće i one kiseline koju su s obrokom konzumirali. Napokon, shvatio je i to da taj prehrambeni stil na kontinentu nije toliko pitanje ukusa, koliko pitanje okolnosti: kad se ne može drukčije jesti, mora se jesti tako kako se jede.

I tada mu je palo na pamet da bi sjevernjacima možda trebalo malo pomoći. Bio je siguran da bi oni itekako jeli u veljači mladi krumpir ili zelenu salatu kad bi im to tkogod ponudio. Dapače, pomišljao je da bi oni bili spremni i masno platiti za takve delicije, jer se zimi silno zažele nečega svježeg. Tako je onda nagovorio ćaću da malo pojača povrtlarsku proizvodnju, i ponudio se da će sam poraditi oko plasmana. Dogovorio se s nekim vozačima autobusa da mu tu i tamo ilegalno prebace koju vreću, zakupio je klupu na Trešnjevačkoj tržnici i odlučio okušati sreću.

Ubrzo se pokazalo da je dobro razmišljao: njegova roba išla je kao alva, cijene su bile dvostruke nego u Splitu, a ćaća nije mogao uzgojiti ni polovicu one količine povrća koju je Visko mogao prodati. Posao je cvjetao do te mjere, da je Visko već iduće godine otišao od one gazdarice i kupio vlastiti stan. Ali uvijek je posjećivao ljubaznu gospođu, i nosio joj po dva-tri svežnja domaće blitve guljenice. Činio je to premda je imao pune ruke posla, pa je zbog posla i fakultet zapustio. Nikad ga nije ni završio, a svejedno mu je dobro išlo u životu, i ide mu sve do danas.

I ne samo njemu. Jer ubrzo su mnogi počeli slijediti njegov primjer: na zagrebačke tržnice stali su redovito pristizati Dalmatinci sa svojom robom, donoseći usred zime ono o čemu se u to doba godine na kontinentu može samo sanjati. I to je pomalo raslo, posao se širio. Vjerujem da je to poslije dalo drugima ideju da počnu uzgajati povrće u staklenicima i pomalo nas navikavati da ga jedemo u svako doba godine.

I navikli su nas. Danas svi klopamo mladi krumpir i salatu usred zime, svi smo na neki način postali Dalmatinci. A sve to zato što je Visko jednoga jutra otvorio kriva vrata.