Furlanac s brkovima

Između talijanskog alpskog skijanja i pivarstva postoji bitna sličnost: mnogo aktera s prezimenima koja odaju germansko podrijetlo. Za skijanje to ne čudi jer većina vrhunskih talijanskih skijaša dolazi iz Južnoga Tirola, gdje živi germansko stanovništvo. U pivarstvu pak u 19. stoljeću veliku su ulogu imali pivari iz Austrije i Njemačke, pokretači pivarske industrije u sjevernoj Italiji: Franz Wührer 1829. u Bresciji, Anton Dreher 1870. u Trstu, a Heinrich von Wuster 1879. u Bergamu. Sva tri imena i danas su nazočna na talijanskom pivskom tržištu, no ne kao neovisne pivovare, nego kao etikete u sastavu globalnih koncerna, Wuster i Dreher pod kapom Heinekena, a Wührer u okviru Peronija, iza kojeg stoji koncern SABMiller. Germanskoga je podrijetla i obitelj Fuchs, koja od 1863. upravlja pivovarom Forst u Meranu, jednom od rijetkih poznatijih talijanskih pivovara koje i dalje djeluju neovisno o velikim koncernima. Popisu germanizama među nazivima talijanskih piva valja pridodati i Splügen, lager koji proizvodi pivovara Poretti iz mjesta Induno Olona pokraj Varesea, nazvan prema njemačkoj inačici imena alpskog prijevoja.

Od spomenutih pivovara i piva predmet naše pozornosti zbog zemljopisne blizine ponajprije je Dreher, povezan s Trstom. Anton Dreher veliko je ime bečkoga pivarstva, zaslužan je za afirmaciju pivske vrste bečki lager, koja se u drugoj polovici 19. stoljeća proširila po Austro-Ugarskoj. Uz ishodišnu pivovaru u bečkom predjelu Schwechat, Dreher je veliku pivovaru izgradio u Budimpešti, a 1865. proradila je i njegova Prima Fabbrica per la Birra in Trieste. Kao jedno od najcjenjenijih u Italiji, pivo Dreher nastavilo se proizvoditi i nakon raspada Monarhije. Pivovaru i ime preuzela su 1928. braća Luciani, pivarski poduzetnici koji su 1897. utemeljili pivovaru u Pedaveni u Dolomitima, a potom još neke. Kada su potkraj 1960-ih morali odlučiti između više svojih pivovara, proizvodnju su koncentrirali s osloncem na provjereno Dreherovo ime, da bi naposljetku 1974. sve preuzeo Heineken te proizvodnju preselio u Milano, zadržavši ipak ime Dreher u ponudi. O slavnoj prošlosti obitelji Dreher i njihovoj pivovari danas u Trstu govori još samo stalna izložba što je 2009. otvorena u Via Torrebianca u središtu grada. Osobno dobro pamtim Dreher iz svojih studentskih dana i vremena razmjerno čestih odlazaka u Trst u sedamdesetima, kada bih redovito uz neizostavnu pizzu popio kriglu ili bocu tada još lokalnoga tršćanskog piva.

Osim Drehera još jedno pivo iz nama najbližeg dijela Italije u mojim uspomenama čvrsto drži svoje mjesto. To je Moretti, uz čiji je naziv izvorno stajala i regionalna odrednica birra friulana. Proizvodi se od 1859, a utemeljitelj pivovare bio je furlanski poduzetnik Luigi Moretti. Njegovi potomci upravljali su pivovarom generacijama. Sjedište tvrtke bilo je u furlanskom glavnom gradu, dok je pivovara bila u mjestu San Giorgo di Nogaro južno od Udina.

Amblematski zaštitni znak piva Moretti brkati je gospodin sa šeširom i, razumije se, kriglom pjenušavoga piva u ruci. Etiketu je dizajnirao i kolorirao u doba Drugoga svjetskog rata priznati karikaturist Segala, a prema crno-bijeloj fotografiji što ju je u isto vrijeme snimio tadašnji gazda Moretti u tratoriji Boschetti u mjestu Tricesimo pokraj Udina. Anonimni gospodin koji je mirno pio svoje pivo učinio se gazdi Morettiju veoma simpatičnim pa ga je zapitao za dopuštenje da ga snimi, kao i što želi zauzvrat.

Naručite mi još jedno pivo i basta, odgovorio je na furlanskom gospodin, ne znajući da će ta fotografija poslužiti kao predložak za zaštitni znak koji postojano stoji na etiketi Birre Moretti i danas, kada se ona više ne proizvodi u Furlaniji nego kao Heinekenov brend u Milanu. Koliko je lik anonimnoga Furlanca postao općim mjestom, uvjerio sam se svojedobno na znanstvenom skupu, kada mi je kolega iz SAD-a, neupitni svjetski autoritet za političku geografiju, iz čista mira u razgovoru i bez popratnoga objašnjenja za nekog rekao da je nalik na čovjeka s Birre Moretti. Budući da je profesor bio talijanskoga podrijetla, znao je za lik s etikete, a kako me je dobro poznavao, pretpostavio je da nikakvo objašnjenje nije potrebno i da ću usporedbu bez zadrške razumjeti. Kao što se vidi, imao je potpuno pravo.

Usprkos tomu što je Morettijev lager globalizacijom istrgnut iz iskonskih furlanskih korijena, to je i dalje vrlo dobro pivo kojemu nema prigovora. Birru Moretti posebno rado pije moj prijatelj pisac s kojim sam u društvu kušao mnoge vrsta piva. Vjerojatno baš zbog furlanske veze, s Morettijem u ruci on se ponekad prisjeti zavičaja svojih predaka, iako mi inače o tome nikad ne priča. Kao i ostali talijanski pivski emporiji, i Moretti osim lagera nudi i specijalna piva vrijedna pozornosti. Morettijev je pokazni specijalac crvenkasti jaki lager La Rossa sa 7,2% alkohola.

Spomenuta pivovara u San Giorgiu od 1997. nosi naziv Castello i pod tim imenom nastavlja tradiciju dobroga furlanskoga piva koju je začela obitelj Moretti. Castellov standardni svijetli lager naziva se Premium bionda, dok od specijalnih piva Castello nudi piva Dopio malto, Riserva oro i Rossa. Grupa Castello je 2006. od Heinekena preuzela i spomenutu pivovaru Pedavena, čiji su pak dotadašnji vlasnici svojedobno preuzeli tršćanski Dreher.

Korijene na talijanskom sjeveru ima i pivovara s najvećom zastupljenošću na nacionalnom tržištu, Peroni iz Rima. Utemeljena je 1846. u Vigevanu u Lombardiji, a u Rim se preselila 1864, šest godina prije no što je postao talijanskim glavnim gradom. Od 2005. posluje u okviru koncerna SABMiller. Najpoznatija su Peronijeva piva lageri Peroni i Nastro Azzuro, a od posebnih piva ističe se jaki lager Peroni Gran Riserva sa 6,6% alkohola, proizveden prvi put 1996. u povodu 150. obljetnice pivovare.

U 1990-im godinama diljem Italije niknule su mnogobrojne male pivovare koje proizvode najrazličitije vrste piva te u suradnji s lokalnim proizvođačima hrane, primjerice meda, sira ili suhomesnatih proizvoda, pridonose razvedenosti sve popularnije novopivske gastronomije. Objedinjuje ih udruga Unionbirrai. Piva tih malih proizvođača proizvode se u ograničenim količinama, najčešće u mikropivovarama, dolaze na tržište kao nepasterizirana, katkad i nefiltrirana, a objedinjuje ih skupni naziv birra artigianale, što bi se moglo prevesti kao obrtničko ili, slobodnije, neindustrijsko pivo. Kao dobar primjer koji sam nedavno kušao mogu navesti tamno pivo gornjega vrenja nazvano Agreste Riserva, proizvedeno u mjestu Torrechiara pokraj Parme.

Prikaz ne bi bio potpun bez spominjanja obilježja po kojem se talijanska piva razlikuju od svih ostalih, a odnosi se na ambalažu. Posebice za standardne lagerske vrste velikih proizvođača karakteristično je da se osim u male boce, koje su iste (0,33 l) kao i u okolnim zemljama, pune i u velike boce zapremine 0,66 l. Te pomalo zdepaste, ali zapreminom zahvalne boce, raširene u Italiji, nigdje drugdje nećemo naći, i po tome ćemo talijansko pivo uvijek lako raspoznati od ostalih, sve kada na etiketi i nije Furlanac s brkovima.