Etide o iščezavanju

Seriju plesnih sola Vanishing acts, premijerno izvedenih u Teatru &TD 12. siječnja, povezuje istraživanje kazališnoga me-dija, odnosno, prema tvrdnji autorice Sanje Tropp Frühwald, „destrukcija individue kao nositelja kazališnoga akta“ u svrhu stvaranja novih, scenskih identiteta. U tako pojednostavnjenoj interpretaciji složenih procesa konstruiranja scenskih osoba svako ukidanje izvođača ishodi „beskonačnim narativima“. Stoga se Vanishing acts sadržajno razilaze, a gledateljima je prepušteno asocijativno otkrivanje poveznica među njima. Vanishing act 3 podnaslovljen The dreadful story about Harriet and the matches u izvedbi Sanje Tropp Frühwald te Vanishing act 4 iliti Flying Robert u izvođenju Tilla Frühwalda preuzimaju motivski sklop stihovanih pripovijesti Heinricha Hoffmana Jako tužna priča s upaljačem (u izvorniku Die gar traurige Geschichte mit dem Feuerzeug) te Leteći Robert (Die Geschichte vom fliegenden Robert) okupljenih u nekad vrlo popularnoj slikovnici Der Struwwelpeter oder lustige Geschichten und drollige Bilder, u nas poznatijoj kao Janko Raščupanko ili vesele priče i šaljive slike. Unatoč tomu što šaljivim tonom opisuje jezive kazne za dječji neposluh Struwwelpeter je u njemačkoj kulturi dugo bio omiljeno štivo jer je podupirao dječju zanesenost nestvarnim, čudnim i zazornim, istodobno izgrađujući osjećaj za dobro i loše. Danas je mišljenje o nužnosti nadilaženja straha njegovim prenaglašavanjem podvojeno.

Sanja Tropp Frühwald u sceni iz predstave

Sanja Tropp Frühwald u Act 3, svojevrsnoj varijaciji Act 2 proizišloj iz prethodne suradnje autorice s plesnom umjetnicom Petrom Hrašćanec, mjesta pretapanja izvođačeva identiteta i identiteta utjelovljenih scenskih osoba naznačuje tragovima. Manje ili više zamjetljivi tragovi zametnuti u različite slojeve scenske tvorbe trebali bi u konačnici razotkriti identitet izvođačice. U središtu pripovijesti nije lik djevojčice Pauline koja se, igrajući se šibicama, zapali i pretvori u hrpu pepela, pripovijest ne raste iz sraza negativnoga i pozitivnoga pola prema moralnoj pouci, nego se zaobilaznim putem iz razasutih motiva kao što su šibice na stolu, pepeo u crvenim cipelicama, mačji brkovi ili žuta haljina konstruira lik iz pripovijesti. Kretanje izvođačice također je fragmentirano, naznačuje neki mogući tijek razvoja pokreta, ali se ni u jednome trenutku ne razmata u cjelovit, dovršen iskaz. Doima se da ni prostor igre nije dokraja zaživio, scenografski su elementi više nego očiti, kuhinjski stol za koji izvođačica u više navrata sjeda, naslonjač kao odraz udobnosti doma, tu su da bi se njima malo poigralo, no kao da se prava događanja zbivaju mimo toga prostora. Moguće je da su i neuhvatljivost priče i kretanje izvođačice i neigrivost scenskoga prostora potencirani kao znak rascijepljenosti identiteta, odnosno prisutnosti višestrukih identiteta. Vanishing act 4 izveden u predvorju Teatra ITD prije svega pozornost prisvaja intimnom atmosferom ostvarenom s pomoću mnoštva visećih rasvjetnih tijela raspoređenih u izvedbenom prostoru. Leteći Robert scenski se pretvara u fantaziju o slobodi kretanja te nasuprot tomu prostornim i osobnim ograničenjima. Za razliku od Vanishing act 3, u kojem se teži povezivanju isječaka u svrhu razotkrivanja događaja ili osobe, u Vanishing act 4 narativnost zabašuruje pravu priču, pokušavajući odgonetnuti što se događa u ekscesnome stanju, kad sve dotad poznato izmiče kontroli. Till Frühwald zavodi pripovijedanjem, gledatelji postaju bliski svjedoci njegove ispovijedi. Izvedeni jedan za drugim Act 3 i Act 4 neizbježno pozivaju na usporedbu, međusobno se nadopunjujući. Tamo gdje se Act 3 čini nedorečen, škrt, Act 4 izaziva preobiljem. No obje se koreografije hrvaju s istim problemima, premda je Act 4 nešto domišljeniji. Najveći je nerazmjer između koncepta, podrobno objašnjena u kazališnoj cedulji, koji obećava ozbiljnu elaboraciju, i izvedbene razine. Ni jedna koreografija ne ulazi u zahtjevnije istraživanje pokreta, ono što se slikom daje samo konstatira stanje polaznih pripovijesti, a iscrpna scenska razrada izostaje. Nove se značenjske razine tek usputno dotiču, kao da se kroki čuva za možebitno buduće razbuktavanje. Upitno je i pitanje „iščezavanja“ (identiteta) izvođača prije početka same izvedbe. U svakome bi slučaju više koristila tijesna suradnja s dramaturgom umjesto tek dramaturškoga savjeta Mirjam Schmuck.