Divovski glazbeni dar

U uskrsno vrijeme 2010. zagrebački orguljaši Ante Knešaurek i Pavao Mašić upustili su se u pothvat koncertnoga predstavljanja cjelokupnog orguljskog opusa Johanna Sebastiana Bacha. Na kraju posljednjega, sedamnaestog koncerta tog jedinstvenog ciklusa, 8. siječnja ove godine u prepunoj bazilici Presvetoga Srca Isusova u Palmotićevoj ulici, vrsni orguljaški dvojac nakon dvosatnoga muziciranja ispraćen je dugim stojećim ovacijama kakve se malokad mogu čuti u posvećenim crkvenim prostorima, koji već sami po sebi impliciraju suzdržanost u reakcijama. Neobično brojna i iznimno pozorna zagrebačka koncertna publika, koja je godinu i pol redovito hodočastila na istinske svečanosti Bachove glazbe, entuzijastično je pak zahvalila svojim novostečenim koncertnim miljenicima na njihovu nadasve dragocjenu glazbenome daru, koji je doista bio njihov osobni dar sugrađanima. Divovski koncertni projekt Knešaurek i Mašić ostvarili su bez ikakve materijalne potpore, a jedina i presudna potpora bili su im gostoljubivi i odgovorni isusovci iz bazilike Presvetoga Srca Isusova. Koncertna direkcija Zagreb pobrinula se doduše barem za tiskanje plakata i programskih brošura, no sve ostalo događalo se kao da živimo u Bachovu vremenu: umjetnici su nastupali besplatno, ulaz na koncerte bio je slobodan, nije bilo ni radijskih mikrofona ni televizijskih kamera, a jedina prednost u odnosu na Bachovu orguljašku praksu bila je tek električna energija, zbog čega Ante i Pavao iz svoga džepa nisu morali platiti još i pomoćnika koji bi im u nebrojenim satima vježbanja i na sedamnaest koncerata junački gazio veliki orguljski mijeh.

Pavao Mašić i Ante Knešaurek na koru isusovačke crkve

Kada se na završetku posljednjeg koncerta, naslovljena Misterij Božića, raskrilio pa utihnuo i posljednji akord posljednje od dvjestotinjak izvedenih Bachovih skladbi, orguljski se mijeh ispuhnuo i počeo slijegati, baš kao i naši slušateljski dojmovi, koji još nisu nimalo splasnuli! Misterija nema: Bachov skladateljski genij neusporediv je i na orguljskome planu, a njegovi začudno vjerodostojni tumači Knešaurek i Mašić već se sada mogu uspoređivati s ponajboljim orguljašima današnjice. Tim je misterioznije zašto taj vrlo ozbiljan kulturni projekt nije zavrijedio baš nijedan novčić iz (ne)kulturne blagajne Grada Zagreba, dok je izostanak mikrofona i kamera HRT-a, još jednom, nažalost, pokazao kako naša najvažnija medijska institucija ne vidi, niti prepoznaje vrhunske kulturne sadržaje, koje u svoje programe na kapaljku uvrštava samo u sitnim noćnim satima, kada se na komercijalnim televizijama uglavnom smjenjuju raznorazne proricateljice sudbine i polupornografski videouradci?! Pa dok je u zapadnim zemljama Europske Unije česta praksa da se vrhunski koncerti priređuju (i izravno u eter prenose!) u popodnevnim satima te vikendom čak i u prijepodnevnim terminima, dotle se u njezinoj budućoj članici Hrvatskoj još smatra kako je gluho doba noći jedini termin za slušanje umjetničke vrijedne glazbe.

Kontrastne glazbeničke osobnosti vrsnih orguljaša Knešaureka i Mašića iscrpnije smo predstavili u razgovoru s umjetnicima, koji je u Vijencu objavljen u prosincu 2010. Tada su Ante i Pavao bili na trećini svoga dugog bahovskog putovanja, a sada – na njegovu trijumfalnome završetku – jedino možemo zaključiti: Hrvatska ima dvojicu izvanrednih orguljaša u naponu životnih snaga (od njih u budućnosti priželjkujemo i cikluse Buxtehudea, Francka, Regera, neizostavnog Messiaena…), Zagreb ima brojnu i vrlo ozbiljnu orguljašku publiku, u Zagrebu postoji nekoliko orgulja koje udovoljavaju visokim koncertnim standardima… Zbog vrijednosti svega pobrojanog što doista imamo, neizbježnom temom ovoga teksta nužno su bili i brojni te itekako uočljivi nedostaci u načinu razmišljanja i (ne)djelovanja strukovnih institucija, ali i sve malobrojnijih ozbiljnih medija, koji bi trebali konkretno produkcijski podupirati, odnosno javno promovirati ovako vrijedne sadržaje.

Duboko se poklonivši Bachu, orguljaši Ante Knešaurek i Pavao Mašić darovali su Zagrebu neprocjenjivo vrijedan i doslovce osoban glazbeni dar; posrijedi je divovski glazbeni projekt s kakvim se tek rijetko mogu podičiti i najveće kulturne sredine. Sve je to nepogrešivo prepoznala zagrebačka publika, a nadamo se da će primjer svojih kulturnih građana znati slijediti i Grad Zagreb; slažem se s kolegicom Majom Stanetti, koja je napisala: „Knešaurekov i Mašićev pothvat, ako ništa drugo – zaslužio je barem Nagradu Grada Zagreba! Neka institucija treba to predložiti!“