Bez snažne strasti i jake kemije

Neobično, ali istinito: Split je u svojoj bogatoj scenskoj povijesti Shakespeareove Romea i Juliju, u vlastitoj produkciji gledao samo jednom, i to davne 1925. godine – u prijevodu Laze Kostića. Nakon toga gostovanje ZKM-a na Splitskom ljetu 1972. bilo je drugi i posljednji susret splitske publike s tom tragedijom. Zato se nova premijera splitskoga HNK u režiji Nenni Delmestre, čije su režije obilježile neke od najsvjetlijih trenutaka ove scene u posljednjih dvadesetak godina, iščekivala s posebnim nestrpljenjem. Rezultat je, nažalost, jednostavno sumirati. Shakespeareovi Romeo i Julija drama su snažne strasti i jake ljubavne kemije. Ako ni jednoga ni drugoga nema na sceni, a baš se to dogodilo u splitskoj izvedbi, onda od predstave ne preostaje mnogo.

Anastazija Jankovska i Marko Petrić kao Shakespeareovi vječni ljubavnici

Nenni Delmestre odvojila je dva plana drame, onaj o nasilju i onaj o ljubavi. Kao ideja u vremenu sveprisutnoga nasilja, posebno među mladima, taj dramaturški potez naizgled ima smisla. No u realizaciji nastao je kratki spoj, scene nasilja prevladale su nad ljubavnima, a kako se nasilje ne doima osobito uvjerljivim, cijela je struktura narušena pa splitska predstava ne prelazi rampu i ne dolazi do gledatelja. A tri sata gledati izvedbu gdje emocija – pogotovo kad je riječ o jednoj od najstrasnijih i najemotivnijih tragedija – ne dopire do publike nije lako. Scene nasilja izvučene su na proscenij, dok se drama dvoje mladih uglavnom odvija u pozadini, na kružnoj bini koju scenografkinja Lina Vengoechea kiti plastičnim zastorima koji samo pridonose općem hladnom tonu izvedbe. Tako nasilje dopire u prvi plan, dok se ljubav stalno doima dalekom i manje važnom.

Velik broj novih interpretacija Shakespeareove lirske tragedije poseže za scenskim osuvremenjivanjem, što, ako je nedosljedno izvedeno, može biti koban potez. Jednu od najuspješnijih takvih interpretacija europska je publika imala prije osam godina priliku vidjeti u Koršunovasovu Romeu i Juliji, koji je sukob prebacio na talijanski jug, gdje su Montecchi i Capuleti vlasnici sukobljenih obiteljskih pizzerija, a glavno su im oružje kuhinjski noževi.

U splitskoj predstavi nije jasno ni gdje se ni kad točno priča događa, niti čime se bave sukobljene obitelji, osim što je po kostimima i oružju očito da se sve zbiva u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Nenni Delmestre je komad osuvremenila u stilu sličnu onom iz filma Baza Luhrmanna iz 1996. I u tom filmu, baš kao i u splitskoj izvedbi, ne vitla se mačevima nego pištoljima, ali je jezik ostao Shakespeareov, ovaj put u prijevodu Milana Bogdanovića i doradi Lade Kaštelan. No u Splitu se manje pazilo na detalje pa suprotstavljene ulične bande, očekujući obračun, pričaju o jednom od protivnika kao dobrom mačevaocu, premda se u borbi koja slijedi koristi pištoljima. Problem nastaje i u koreografiji borbi (Mark Boldin), koje se ne mogu odlučiti između realnosti i stilizacije pa se doimaju neuvjerljivima, dok kostimografija Danice Dedijer igra na suvremenost, ali bez dosljednoga stila koji bi obilježio predstavu.

Spomenute pak nedosljednosti nisu najveći problem predstave. Njezina je glavna slabost ne-do-statak strasti i ljubavne kemije između prota-gonista. Teško je objasniti zašto mladi splitski glumci Marko Petrić i Anastasija Jankovska, koji su se ranije dokazali s nekoliko vrlo zrelih i glumački zapaženih uloga, ovdje jednostavno nisu funkcionirali kao fatalni ljubavnici. Sve su oni napravili kako treba, ali – kemije nije bilo, pa zato nije bilo ni dobre predstave. Činjenica da se na sceni pojavilo mnogo novih mladih lica važna je za splitski HNK, čiji je glumački ansambl posljednjih godina znatno oslabljen, ali jako malo njih dobilo je ovdje priliku za dokazivanje. Osim Gorana Markovića u ulozi Mercuzija – koji previše i nepotrebno ustrajava na obnaživanju nabildanoga tijela – i Mije Jurišića (Benvoglio), dvojca koji se znao izboriti za zastupljenost na sceni, ostatak se splitske glumačke mladosti sveo na jedva primjetne statiste. Nikomu od njih ne može se nešto ozbiljno prigovoriti, ali ih se nema zašto ni pohvaliti. Jedina je iznimka Lara Živolić, koja se, iako bez teksta, nametnula kao zbunjena mlada Dadiljina kći. Oni glumački iskusniji znatno su se bolje snašli. Trpimir Jurkić, koji već godinama na ovdašnjoj sceni uspostavlja visoke glumačke norme, i ovaj je put bio dojmljiv kao Lorenzo, dok je Snježana Sinovčić Šiškov izgradila svoju Dadilju na granici groteske, ali ipak s mjerom. Epizode su vrlo decentno donijeli Nenad Srdelić (Montecchi) i Josip Zovko (Escalo), a ozbiljni glumački problemi dogodili su se s Julijinim roditeljima. Žarko Radić, pokušavajući u svijetu nasilja i oca prikazati takvim, igrao je nasilnog alkoholičara gotovo u karikaturalnoj maniri, dok je gđa Capuleti u interpretaciji Mateje Elezović bila posve nezapažena. Moguće da je taj par u redateljskoj koncepciji viđen upravo tako, ali je konačni dojam bio neuvjerljiv.

Glazba koju potpisuje Lina Vengoechea temeljena je (i najčujnija) na Jobimovu i de Moraesovom klasiku Eu sei que vou te amar u vrlo kvalitetnu izvođenju Sare Brodarić, premda ostaje nejasno kakve veze ta poznata melodija ima s veronskim ljubavnicima i ovom predstavom.

Splitski osuvremenjeni Romeo i Julija mišljeni su kao predstava koja bi trebala dovesti mladu publiku u kazalište, jer govori o njima omiljenim temama, ljubavi i nasilju. No iskreno sumnjam da će ovakva trosatna predstava, bez tempa i neuvjerljiva u emociji, uspjeti privući i zadržati mlade ljude u kazalištu.