Behar u Be Ha

Kalendarski, bila je tek nastupila rana jesen. No vrijeme je bilo već kasnojesensko. Oblačno, s vlagom koja ulazi u kosti. Ipak, kiša je bila „pristojna“, pa je padala samo noću, tako da smo se mogli predati Sarajevu nakon punih 40 godina što nas u njemu nije bilo (ovo „mi“ ne znači „Mi, Franjo Josip“ nego moj muž i ja). Zadnji put bili smo ondje na velikoj izložbi Umjetnost na tlu Jugoslavije, što je trajala od srpnja do prosinca 1971. Vjerojatno smo sve ipak „zbavili“ bliže vremenu otvaranja izložbe nego zatvaranja, jer u sudbonosnom prosincu ‘71 teško da bismo imali volje micati se iz Hrvatske. Tada, te 1971, stekla sam prvi dojam o gradu, ali doista tek letimičan dojam, jer mi je uza sve bilo i tako zlo da sam jedva podnijela vožnju autom i do Sarajeva, a još gore povratak istim vratolomnim putem preko Banje Luke do Zagreba. Dakle, od Sarajeva nije praktički ostalo ništa.

Drugi put bio je to samo prolaz kroz grad prema Jahorini, gdje sam održala nekoliko predavanja iz hrvatskoga profesorima i učiteljima katoličkih škola Srednje Bosne. Dakle, od Sarajeva ni ovaj put ništa.

Treći put išli smo ciljano u Sarajevo, samo u Sarajevo i samo zbog Sarajeva. To je bilo te rane jeseni s kasnojesenskim obilježjima (2011). Naravno, najveći mamac za turiste u Sarajevu bez premca je Baščaršija, koju sam, mislim, jezično negdje već razglobila, no kaže narod da od viška glava ne boli, pa evo još jednom (za svaki slučaj): kao kompozit, znači glavna čaršija (baš, glava + čaršija, trgovačka četvrt, tržište, trg; tur. çarşi, od perz. čarsű). Ona je, ako se usporedi npr. s onom skopskom, još dobro i sačuvana, no ipak se osjeća da je sve zapravo podređeno konzumentima sa svih strana svijeta, turistima. Turci ovdje piju čaj iz istih staklenih malih kruškolikih čašica kao i u svojoj domaji – da se osjećaju kao kod kuće. O tome svjedoče i natpisi na turskom, kao što se i kod nas, npr. na Makarskom primorju, vide natpisi na češkom jeziku, a na Crnomorskom primorju na ruskom. Sve za gosta; gost je uvijek u pravu (no možda kojiput kroz glavu sune i ona: Svakog gosta za tri dana dosta, premda će, za boljitak turizma, ipak prevladati ona: Gost u kući, Bog u kući).

Vrijeme je, rekoh, bilo kasnojesensko, no usred te Baščaršije ipak je probeharala tipična bosanska pjesma, sevdalinka, i to u prilično novoj Kući sevdaha (otvorenoj 2005). U nekadašnjoj dairi, što je značilo skup trgovačkih skladišta (magaza) oko jednoga dvorišta pod jednim krovom i s jednim ulazom u zajedničko dvorište, uređen je taj svojevrsni muzej, u kojem svaki viđeniji pjevač / pjevačica i/ili pisac tekstova sevdalinki ima svoju sobu. Osim ove daire, koja je nekoć bila Hadži-Muratova (nalazi se u ulici Halači), u Sarajevu je ostala još samo jedna (u Varoši, kod stare pravoslavne crkve). Sama turska riječ daira potječe od ar. dâ’ira, što znači krug (jer je sve uokolo jednoga dvorišta, pod jednim ključem). U svakoj sobi posjetitelj može pogledati i videozapis o izvođaču koji ga zanima, a i prisjetiti se lijepih bosanskih sevdalinki, kojima je vrelo u sevdahu. Kuću je 8. svibnja 2005. otvorio Emir Hafizbegović, glumac i tada ministar kulture Sarajevskoga kantona, koji je našoj širokoj televizijskoj publici poznatiji kao Ante, lik iz reklame za jednu mobilnu mrežu. I ministri su bez sumnje svestrani ljudi.

A što je sevdah? Bosanci bi rekli: „Ako ne znaš, bona, teško ti je i objasniti.“ Kao što bi mi i za brzo ispijanje kave bez meraka (za nasladu, uživanje, ugodu) zacijelo rekli: „Kad je ne znaš popiti, ne moraš je ni platiti.“ Oni samo kažu sevdah i znakovito uzdahnu. I sve im je jasno. No onima kojima sevdah – ne kao pojava nego kao riječ – baš i nije sam po sebi jasan, evo ipak objašnjenja. Sevdah je ljubav, ljubavna čežnja, ljubavni zanos, vjerojatno ono vrijeme kad od lepeta tih čarobnih krila čovjek ne jede, ne spava, ne radi ništa, nego samo stremi prema svojem (ne nužno mračnom) predmetu želja. No zanimljiv je postanak same riječi sevdah – dolazi od tur. sevda, što znači ljubav, a ova pak od ar. säwdâ’, što ne znači ljubav nego crna i crna žuč. To je već dovoljno intrigantno da se čovjek zamisli i otputi na daljnja istraživanja. Po shvaćanju starih arapskih, a kasnije i grčkih, liječnika, to je jedna od četiriju osnovnih supstancija u čovječjem organizmu. Budući da je ljubav često uzrok melankoličnoga raspoloženja, pa i razdraženosti, dovedena je u vezu s crnom žuči, koja bi bila uzročnik takva raspoloženja, pa su zato Arapi ljubav nazvali säwdâ’ po toj žuči. Turci su riječ preuzeli od Arapa, a kod nas je dobila završno h (koje je već bilo apostrofirano kao dugi izgovor u arapskom) i tako je nastala riječ sevdah. Sevdalija je zaljubljenik, onaj koji je odan ljubavi, koji je zaljubljen, a sevdalinka pjesma koja izražava te ljubavne osjećaje.

Opće je mjesto da je proljeće, s buđenjem svekolikih sokova u prirodi, vrijeme kad počinje ljubavni nemir i ljubavno uzdisanje, jer je i čovjek dio toga živog svijeta, pa i njega zahvaća to razdoblje svekolike „obnove“. Biljke počinju listati, pupati, cvjetati (i za čovjeka se kaže da je procvjetao ako mu nakon loših dana krene nabolje), a to je u Bosni nezaobilazni behar (Sarajevo, behara ti tvoga; Slavuj pjeva okolo Mostara, dođi, dragi, evo nam behara itd.). Behar je svakako nešto nježno, mirisno, oku ugodno. Danas najprije pomišljamo na cvijet voćke i latice takva cvijeta, no tur. behar, bahar preuzet je iz ar. behâr, što je imalo i šire značenje – osim lista i cvijeta voćke, značio je i proljeće. Kad sve probehara, znači da se „osulo“ cvijećem, onim koje će brzo izgubiti latice, koje će vjetar raznijeti na razne strane, no dok behara (cvjeta), lijepo je.

Takve „pjesni ljuvene“ najčešće cvrkuću slavuji, bulbuli, bumbuli, buljbulji, biljbilji (tur. bülbül, od ar. bulbul / bilbil = slavuj). Slavuj je „slavskoga“ podrijetla (češ. slavík, slovenski slavec, slavček), a ime je dobio po boji perja – prasl. solvú, svijetlosmeđ (rus. solóvyj, mutan). No što rekoh da slavuji / bulbuli onomatopejski cvrkuću! Za bulbula i slavuja kaže se da biglišu, a ne da cvrkuću (cvrkuću vrapci, drozdovi, kosovi i slične ptičice). Biglisati ide samo uz slavujev poj. Zanimljiv je i sam taj glagol. Tko bi ga povezao s biglom, nekadašnjom gradskom službom stražarenja na gradskim zidinama?! No čim spomenem lat. vigilare, stražariti, ali i biti budan (vigilija, vilija – bdjenje, uz mrtvaca, pred Uskrs i sl.), a znamo da ptice pjevaju još za mraka, neposredno prije nego što će se početi daniti, ni biglisanje nije više ništa čudno.

U sarajevskoj Kući sevdaha, uza sve ljubavno uzdisanje i ljubavnu čežnju, najupečatljivija mi je ostala jedna zapravo „neljubavna“ pjesma – Bosno moja poharana. Kroz takvu smo se od Slavonskog Broda vozili do Sarajeva, s takvom smo se istim putem vratili u Zagreb. Sevdah je bio tek nestvarna pratnja.