Zemljaci i lancmani

Mi živimo na granici među epohama. Zato se u naše vrijeme za desetljeće ili dva svijet promijeni temeljitije nego što bi se prije promijenio za stoljeće ili dva. A što je najzanimljivije, o tome svjedoče i stvari koje su naoko sitne i nevažne: i one su prije tridesetak godina bile moguće, a danas više nisu.

Eto, recimo, zavičajni klubovi. Mnogi današnji čitatelj neće možda ni znati što je to zavičajni klub, pa mu to treba objasniti. Dakle, takvi su se klubovi osnivali osobito u Zagrebu, ali i u ponekom drugom većem gradu, a okupljali su ljude po pokrajinskom ključu: oni koji su studirali, ili radili, ili već i godinama živjeli izvan svoga zavičaja, utemeljili bi udrugu, nazvali je po svome rodnom mjestu, unajmili nekakve prostorije (što u ono doba i nije bilo tako skupo), i klub je bio tu. Sastajali bi se ondje u nekakvim redovitim razmacima, obično potkraj tjedna, da bi poduzimali dobrotvorne akcije, njegovali zavičajne tradicije, ili jednostavno jeli domaće bokune, pili domaću kapljicu i plesali s lijepim zemljakinjama. Neki su od tih klubova bili i vrlo poznati.

Zašto su se osnivali, nije teško pogoditi: razlog je u tome što se u ono doba strahovito teško putovalo, pa bi čovjek, kad jednom dođe u Zagreb, i po pola godine izbivao iz rodnoga kraja. Putovanje do Dalmacije trajalo je minimalno osam sati – kako su izgledali vlakovi, bolje da vam ne opisujem – a toliko je znalo potrajati i putovanje do Srijema. Telefon je malotko imao, pisma su stizala sporo. Ako bi se, dakle, čovjek zaželio zavičaja, morao se sastati sa zemljacima, opustiti se u domaćoj atmosferi, pa bi to bilo kao da se vratio kući, a bez truda i troška.

Svi su ti klubovi organizirali i otvorene plesove, pa je njihov rad bio javan. Zato se može odlučno ustvrditi: klubovi koji okupljaju ljude s mora bili su mnogo bolji nego klubovi koji okupljaju ljude s kopna. Kad se kaže da su bili bolji, onda to znači da su imali ljepše prostorije, da su češće držali priredbe i da se za njih više čulo. Osobito je poznat bio klub Šibenčana, pa onda klub Istrana, i još poneki drugi. Pa premda je postojao i klub Međimuraca i klub Požežana, za njih se nije toliko čulo, premda su imali i dobre programe i zanimljive ljude. Po naravi stvari, među klubovima nije bilo konkurencije, jer je svaki od njih imao svoju zajamčenu publiku. A ipak, zainteresirani promatrač mogao se upitati zašto su oni s mora jači i bolje organizirani nego oni s kopna?

I morao je zaključiti kako je stvar u tome koliko se tko razlikuje od okoline u kojoj se našao. Mediteranski su klubovi tako uspješni zato što okupljaju ljude drukčijega temperamenta od onih koji žive u Zagrebu i zato što čuvaju vrijednosti koje su posve drukčije od zagrebačkih. Jednostavnije rečeno, Šibenčani ili Istrani jače su upućeni jedni na druge zato što samo jedni od drugih mogu dobiti maneštru ili pašticadu, dok toga u njihovoj zagrebačkoj okolini nema. Samo jedni od drugih oni mogu čuti zavičajne pjesme i zavičajne priče, koje su toliko različite od onoga što se u Zagrebu vidi i čuje. Samo jedni pred drugima mogu se oni ponašati onako kako su kod kuće naučili, i s obzirom na govor i s obzirom na geste i s obzirom na sve drugo. Oni se, ukratko rečeno, u Zagrebu nalaze na drugom kontinentu, pa ih to tjera jedne k drugima, a njihovim klubovima daje koheziju.

A sa sjevernjacima je, jasno, drukčije. Njihov stil života – koji podrazumijeva i govor i usmene predaje i glazbu i način na koji se ljudi zabavljaju – pokazuje očigledne srodnosti s onim što je i za Zagreb karakteristično. Zagreb i Osijek, Zagreb i Čakovec pripadaju istoj kulturi i istoj tradiciji, pa zašto bi onda trebalo ustrajavati na razlikama i zatvarati se u klubove? Čak se ni Ličani iz Gospića ili Otočca nisu u Zagrebu osjećali odveć daleko od kuće, premda ni njima nije bilo lako putovati: naprosto je i arhitektura bila slična kao u zavičaju, i hrana, i klima, pa i nije bilo teško uklopiti se. A istodobno nije čovjek mislio da mora njegovati neke osobite zavičajne vrijednosti, kad one i u Zagrebu postoje, premda su možda malko drukčije. Zato su sjevernjački klubovi služili prije svega tomu da se susretnu dečki s curama, a na zavičaj se tada i zaboravljalo.

A kad čovjek sve to zna, onda mu postaje jasnije podrijetlo još jednoga fenomena koji je s tim klubovima povezan. Južnjaci, naime, i kad ostanu živjeti u Zagrebu – pa u njemu provedu radni vijek i steknu djecu i unuke – ne prestaju biti južnjaci: oni čuvaju svoj pokrajinski identitet u govoru, u običajima, u stilu života, i na njega su ponosni. Sjevernjaci, s druge strane – svi oni Vinkovčani, Bjelovarčani, Perušićani i drugi – ako ostanu u Zagrebu, posve se utope u njega i više ničim ne odaju svoje podrijetlo, pa čak neki počnu i govoriti zagrebački. Ta razlika ne dolazi odatle što su južnjaci po naravi temperamentni i glasni, a sjevernjaci staloženi i spori. Uzrok je u tome što se jug od sjevera jako razlikuje, pa se zato ne može prilagoditi, a da ne izgubi vlastiti identitet. I zato južnjacima ne treba zamjerati što se drže svoga, jer to obogaćuje i Zagreb.

Premda ne misle svi tako. Negdje u devedesetima sjetili su se nekakvi dokonjaci da osnuju u Zagrebu klub Zagrepčana. Time su polemizirali s običnim zavičajnim klubovima i vjerovali da tako čuvaju identitet staroga Zagreba, koji su ugrozili bezbrojni dojdeki. A nisu opazili da ti dojdeki više ne osnivaju zavičajne klubove, jer lakše se sad putuje, svatko ima mobitel, pa klubovi nikomu nisu potrebni. A oni klubovi koji još postoje njeguju se po inerciji, i prije su znamenitost Zagreba – dio njegova identiteta – nego neko strano tijelo. Ukratko, drevni Zagrepčani – opet jednom – nisu se snašli u metežu povijesnih zbivanja.