Zajednička projekcija budućnosti

Iza nas su još jedni izbori i još jedna demokratska smjena vlasti. Pred nama je pak referendum na kojem će građani iskazati svoju volju o pristupanju Hrvatske Europskoj Uniji. Ako tomu dodamo da je Hrvatska članica NATO-saveza, čime je utvrđena njezina sigurnost, eto razloga za zadovoljstvo u dvadesetoj godini njezina nezavisnog života.

A nije tako. Štoviše, svjedoci smo nezadovoljstva kao pretežitog raspoloženja velikoga broja hrvatskih građana. Uzroci su nezadovoljstva višestruki, no ako ih išta povezuje, to su neostvarena očekivanja. Nastranu to što su ona u trenutku stvaranja države i promjene sustava vladavine bila možda nerealna, ona su danas tu, i o njima treba voditi računa kao o prvorazrednoj realnoj činjenici. (Thomasov teorem: ako ljudi doživljavaju neko stanje realnim, ono je realno po svojim posljedicama.) U protivnom se kriza koja se putem gospodarstva širi na mnoga druga područja života može samo produbljivati te u najgorem slučaju izbjeći nadzoru (Grčka) ili postati dugotrajna životna pratilja (Argentina).

Kriza, smjena vlasti pri kojoj nisu zamijenile položaj tek interesne, nego dobrim dijelom i svjetonazorske skupine te pristupanje Europskoj Uniji kao odluci s odrazom na cjelokupni život kako pojedinca tako i zajednice, pravi je trenutak da se zastane, osvrne na prijeđeno i razmisli kako dalje.

Kakvo zastajanje – već čujem ogorčene političare i ekonomiste – ta mi smo već u desetljetnom zakašnjenju s mjerama koje trebaju spriječiti „grčki scenarij s mnogo težim posljedicama“!

Treba ih razumjeti pa im se stoga, u ovom slučaju, i ne treba obraćati. Uostalom oni ionako stvari rješavaju sektorski, a naš je problem mnogo dublji i širi. I doista Hrvatima je u ovom trenutku vrlo važno kolika će biti stopa PDV-a te hoće li i koliko poskupjeti komunalije, no mnogo važnije od toga jest stvoriti takav životni okvir koji će na duge staze moći proizvoditi kvalitetan život nacije. Hrvati su danas na dijelu puta kad treba postaviti jednostavna pitanja na koja je teško odgovoriti: što smo, kamo idemo i što hoćemo?

Poznato je da su nacije stare zajednice koje na okupu drži zajednička povijest odnosno priče na koje je ona ispričana. No to se sve više pokazuje nedostatnim. Zrela nacija ne smije ni jednog trenutka ostati zagledana u prošlost – a upravo to iz razumljivih razloga prijeti Hrvatskoj, koja još proizvodi više povijesti nego što je može potrošiti – nego mora tražiti i prihvatiti zajedničku projekciju budućnosti. To treba biti novo hrvatsko vezivno tkivo, a ne samo povijest, oko koje je ionako sve teže uspostaviti konsenzus.

Bez cjelovita pristupa, prezaposlena, bez kompletnog državnika i pozitivnog liderstva (na vlasti i u oporbi), hrvatska politika ne može sama odgovoriti tom izazovu. Stoga ostavljajući je da u miru obavlja svoj prevažni posao, skicirati zajedničku projekciju hrvatske budućnosti treba prepustiti nacionalnim institucijama koje na svijet gledaju kompleksnije. To su Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, sveučilišta, Matica hrvatska, instituti društvenih i prirodnih znanosti…

Što bi to trebala sadržavati zajednička projekcija hrvatske budućnosti? Jasno da nemam gotov odgovor na to pitanje, ali slutim da se do njega može doći po modelu razmišljanja Željke Čorak dok je pisala (parafraziram): Ne trebamo se više pozivati da smo antemurale christianitatis, nego antemurale potrošačke civilizacije.