Václav Havel – žudnja za slobodom i pravdom

Spoznaja da čovjeku njegova kova nitko ne može oduzeti slobodu učinila je Havela neranjivim. Svijet se nije mnogo promijenio, ali je u njegovoj nazočnosti bio bolji i njegovim je odlaskom izgubio mnogo – jednoga nezamjenjivoga renesansnoga čovjeka širokih, vizionarskih obzora

Kažu da nas o blagdanima zauvijek napuštaju posebni Božji miljenici. Tako je u posljednjoj nedjelji Došašća 2011. zauvijek sklopio oči Václav Havel, miljenik svoga naroda i cijeloga istinoljubivoga i pravdoljubivoga svijeta, a zasigurno i miljenik Božji. Izgubivši bitku s bolešću koja ga je dugo i uporno iscrpljivala, mirno je usnuo u svom domu u Hrádečeku. Ugasio se poput svijeće, kaže časna sestra boromejka Veritas Holíková, koja je uz njega bdjela do posljednjega trenutka. Istoga se dana uime Češke biskupske konferencije oglasio praški nadbiskup Dominik Duka riječima: „Počivaj u miru koji Ti je pripremio Onaj Koji Jest. Requiem aeternam dona ei Domine. Njemu u spomen neka danas u 18 sati zazvone zvona svih crkava i kapela u našoj zemlji.“

Havel nije bio čovjek koji je težio slavi, a postao je slavan težeći slobodi i pravdi.

Oni koji barem načelno znaju što je Havel značio ne samo Česima nego i svijetu, poglavito onomu koji je u zamršenim prostorima književnosti ili politike tražio i krčio put do slobode, teško se mogu oteti dojmu da je i Havel bio svojevrstan znak vremena i da simbolika Došašća, Hrádečeka (Utvrdice) i sestre Veritas (Istine) nije nimalo slučajna.

„O kad bi se riječi moje zapisale i kad bi se u mjed tvrdu urezale; kad bi se željeznim dlijetom i olovom u spomen vječan u stijenu uklesale. Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga.“ Ovim se riječima iz Knjige o Jobu (23–26) od Václava Havela oprostio glumac Josef Abrhám, poznat po ulogama u legendarnoj Havelovoj Audijenciji i filmu Odlazak, Havelovu režijskom prvijencu. Tako je Jobovim patništvom i njegovom vjerom da odlazak nije i kraj svega simbolično obilježen odlazak čovjeka oko čijega se odra u jednom potresnom trenutku slegla sva češka nacionalna tradicija i zgusnula dostojanstvena tuga naroda u čiju su memoriju uklesane njegove riječi.

Nižući uspomene, glavni celebrant na misi zadušnici, nadbiskup Dominik Duka, prisjećao se zajedničkih uzničkih dana: „U zatvoru smo igrali šah. Ti si došao na sjajnu ideju da te slobodne trenutke iskoristim za održavanje mise. Ti si pritom možda mislio na šah. Sada više ne misliš na veliku šahovnicu svijeta, a ja ovdje za tebe služim zadušnicu... Zahvalan sam ti za uzničke dane tada i tamo, a za slobodu ovdje i sada.“

U svom završnom govoru Havelov je prijatelj biskup Václav Malý zahvalio svim građanima na izrazu sućuti. Podsjetivši mnoštvo u katedrali i na Hradčanskom trgu na Havelov životni ulog u istinu i slobodu, a posebno na Povelju 77, zaključio je: „S vjerom smo se za našega brata Václava pomolili i sad se od njega opraštamo. Tužni smo i plačemo, ali ne kao oni što nemaju nade...“

Posljednji čin

Među oproštajnim govorima domaćih i stranih političara velikim su pljeskom popraćene riječi ministra vanjskih poslova Karla Schwarzenberga, potomka stare plemenitaške loze i bivšega disidenta, koji nije govorio o Havelovim zaslugama, nego o brojnim prijateljima kojih u dupkom ispunjenoj katedrali nema, „nekih zato što su Václava pretekli, a nekih zato što protokol o njima ne zna ništa“. Nabrojivši mnoge koji nisu dobili pozivnice, posebno one koji su se s Havelom družili kad je to bilo opasno, Schwarzenberg je svoje obećanje da se neće prestati boriti za istinu i ljubav završio riječima: „Gospodine predsjedniče, možete se pouzdati u nas.“

Praškom katedralom Svetoga Vita na Hradčanima, koja čuva spomen na mnoge povijesne ljude i događaje (uz ostalo i hrvatske povijesne grbove), odzvanjao je Dvořákov Requiem – Dan gnjeva, a članovi Češke filharmonije ovoga su puta svezali crne leptir-kravate. Uslijedila je Svetovaclavska koralna skladba s tekstom M. V. Šteyera iz 1683, zatim Dvořákova biblijska pjesma Kraj rijeka babilonskih i na kraju je cijela katedrala pjevala češku državnu himnu Gdje je moj dom. Posljednji pozdrav s Hradčana okupljeno je mnoštvo odaslalo pljeskom i zvonjavom ključeva koju je zaglušivala zvonjava zvona.

Posljednji čin oproštaja s Havelom odigrao se u palači Lucerna (koju je početkom prošloga stoljeća podigao Havelov djed Václav Havel), gdje mu je svojim neformalnim istupima počast odao njemu posebno blizak umjetnički demos – glazbenici, filmaši, kazalištarci...

Nakon kremiranja u Strašnicama, koje se odigralo u krugu rodbine i bliskih prijatelja, Havel nije pokopan među nebesnicima na Vyšehradu, nego u obiteljskoj grobnici na vinohradskom groblju. To je bio skromni izbor čovjeka koji vjerojatno nije želio ispraćaj sa svim državničkim počastima, nije slutio da će uz njegov odar na lafeti stupati počasna garda i da će mu na sprovod doći državnici cijeloga svijeta.

Karizmatični vođa

Havel nije bio čovjek koji je težio slavi, a postao je slavan težeći slobodi i pravdi. Njegov je portret teško skicirati kao leksikografski članak o dramskom piscu, esejistu i političaru, kako ga ukratko opisuje leksikon čeških pisaca, navodeći najosnovnije podatke o rođenju i smrti (Prag, 5. X. 1936–Hrádeček kraj Trutnova, 18. XII. 2011), o njegovu književnom radu i javnom djelovanju te bibliografiju. Poznato je da je potjecao iz poznate obitelji praških intelektualaca i poduzetnika, da je njegova obitelj u komunističkoj Čehoslovačkoj pretrpjela velike nepravde i gubitke, da je već 1950. iz političkih razloga izbačen iz škole, da se 1951. zaposlio kao kemijski laborant i istodobno upisao u večernju gimnaziju, koju je završio u roku (1954), da je 1955. počeo studirati ekonomiju, koju nikad nije završio, i da se nakon odsluženja vojnoga roka (1957–1959) zaposlio kao scenski tehničar u praškom kazalištu ABC. Od 1960. do 1968. radio je u kazalištu Na zábradlí (Na ogradi) – najprije kao scenski tehničar, a zatim kao asistent režije. Tu su izvedene njegove prve drame. U međuvremenu je (1962–1966) završio studij dramaturgije na DAMU. Sve do 1989. imao je status slobodnjaka (samo je 1974. radio kao radnik u trutnovskoj pivovari!); 1965. bio je član uredništva književnoga časopisa Tvář (Lice) i predsjednik Aktiva mladih čehoslovačkih pisaca, 1968. postao je predsjednik Kruga nezavisnih pisaca, da bi 1969. bio optužen za potkopavanje države, a od 1970. bilo mu je zabranjeno objavljivanje. Amaterska izvedba njegove Prosjačke opere u Hornim Počernicama u studenom 1975. bila je povod općem progonu autora i svih sudionika predstave, uključujući i gledatelje. Iste godine Havel je osnovao samizdat Edice Expedice, a 1977. postao je suosnivač i jedan od trojice glasnogovornika znamenite Povelje 77. Tada je zbog narušavanja ugleda države u inozemstvu uvjetno osuđen na četrnaest mjeseci zatvora. Već 1978. postaje suosnivač VONS-a (Odbora za zaštitu nepravedno progonjenih), da bi 1978. bio bezuvjetno osuđen na četiri i pol godine, opet zbog potkopavanja republike. Iz zatvora je pušten 1983. zbog zdravstvenih tegoba. Vlasti bi vjerojatno bile sretnije da je napustio zemlju, ali on je radije ostao unutrašnji disident i posvetio se radu u samizdatu; tako je od 1986. do 1989. bio član uredništva samizdatova časopisa O divadle (O kazalištu), a 1987. je bio jedan od inicijatora i suurednik samizdatovih Lidovih novina (Narodnih novina). Godine 1988. postao je član češkoga Helsinškoga odbora i prvi se put nakon 19 godina javno oglasio na folk festivalu u Lipnici nad Sázavom. Početkom 1989. ponovno je osuđen na devet mjeseci zatvora, a potkraj iste godine već je inicirao peticiju Nekoliko rečenica, a zatim i proglas Građanskoga foruma s kojim je započela Baršunasta revolucija. Kao karizmatični vođa općenarodnoga pokreta izabran je u prosincu 1989. za (posljednjega) predsjednika Čehoslovačke, a u veljači 1993. za prvoga predsjednika samostalne Češke Republike. Politiku je službeno napustio 2003. i posvetio se dramskom stvaralaštvu i književnosti.

U književnosti se prvi put javio 1956. kritikom u časopisu Květen (Svibanj). Objavljivao je u mnoštvu domaćih i inozemnih (disidentskih) časopisa, kao što su Divadlo, Kultura, Host do domu, Tvář, Revolver Revue, Obsah, Listy (Rim), Svědectví (Pariz), Obrys (München), Rozmluvy (London), Proměny (New York), Západ (Ottawa)... Njegov šaroliki književni opus teško je ukratko opisati; naklada Torst tiskala mu je 1999. sabrana djela (Spisy) u 8 svezaka: 1. Pjesme/Antikodovi, 2. Drame, 3. i 4. Eseji i drugi tekstovi (od 1953. do 1989), 5. Pisma Olgi, 6. Govori iz 1990–1992, 7. i 8. Govori i drugi tekstovi iz 1993–99. i 1999–2006. Iako su mu drame obuhvaćene samo jednim sveskom, Havel je nadasve bio dramski pisac.

Havel i Hrvatska

Nažalost, ne možemo se pohvaliti brojnijim prijevodima njegovih djela na hrvatski. Prevedena je njegova drama Iskušavanje (K. Ivanković), memoarska proza, odnosno razgovor s K. Hvížďalom Saslušanje na daljinu (P. Jirsak), zbirka govora Sve je moguće (M. Hribar), dramu Odlaženje (R. Kuchar) u Antologiji novije češke drame i niz drugih tekstova (npr. za zbornik Teatar XX stoljeća iz 1971. Dušan Karpatský preveo je Havelovo razmišljanje o Osobitostima kazališta). Hrvatski ga gledatelji poznaju od 1966, kad je izvedeno njegovo Drugarsko veče, ali ponajprije po izvedbama jednočinki Audijencija i Izložba (koje su 1980. proglašene predstavama godine) i drami Očajno smiješno (1989). Kad je 2000. u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe u Opatičkoj 18 bila priređena izložba Državnik i dramatičar Václav Havel, Pero Kvrgić se u svom osvrtu na taj događaj (u Vijencu br. 174, 2. studenoga 2000) prisjetio kako su mu 1980. ilegalnim putovima u zatvor poslali kazališnu knjižicu sa svojim potpisima, a dvadeset godina kasnije upitao se hoće li Havel državnik zatočiti Havela pisca. Nikad ga nije zatočio, iako ga je politika stalno zatočivala. Ostao je onakav kakvim se sam predstavio u svojoj pjesmi Želite znati tko sam? – iz zbirke Drhtaji (Záchvěvy, 1954).

Havelov stari znanac i prijatelj Dušan Karpatský najbolja je hrvatska poveznica s Havelom piscem i Havelom državnikom. Kao urednik poezije tiskao je 1963. u časopisu Plamen opsežniji izbor iz njegovih „tipograma“ Antikodovi, koje ubraja među najbolja ostvarenja takozvane konkretne poezije, a kasnije je postao njegov stalni službeni prevoditelj za hrvatski. Mnogima od nas omogućio je bliski susret s tim iznimnim čovjekom. On se danas s ponosom sjeća prevođenja državničkih razgovora između Havela i Mesića u Zagrebu, Dubrovniku i Pragu. Ipak, možda ga ljepša sjećanja vežu uz književničke i umjetničke susrete poput onoga između Havela i Vlade Gotovca, proslave Havelova 65. rođendana, kad su mu – Karpatský kao prevoditelj i Zoran Pičuljan kao tadašnji hrvatski veleposlanik u Češkoj – darovali knjigu Branka Šömena o Havelu i češkoj književnosti osamdesetih godina, a posebno pamti proslavu njegova 70. rođendana za koji mu je naša poznata grafičarka Zdenka Pozaić priredila grafičku mapu u kojoj je uz jedanaest grafičkih listova u boji otisnuto i jedanaest Havelovih mladenačkih pjesama iz ciklusa Na rubu proljeća u hrvatskom prijevodu Karpatskoga. Mora se spomenuti da je Havelu taj prekrasni dar uručen u dvorištu Nacionalne knjižnice u Pragu, koja je ovih dana Havelov odlazak obilježila upravo velikom fotografijom na kojoj mu njih dvoje predaju tu njegovu mapu. Vrijedno je spomenuti i posljednji dar Karpatskoga Havelu – njegov na hrvatskom napisan Epistolar iz 2010, u kojemu je u svojoj bogatoj korespondenciji objavio i Havelova pisma.

Čovjek jedinstvena kova

Havel je bio jednostavan, neposredan i srdačan sugovornik, a svoje je poruke i pisma često „potpisivao“ i malim (nacrtanim) srcem. To ga je otvoreno i plemenito srce vodilo kroz život i kad se činilo da je ludo slijediti ga. Njegova je mudrost prepoznavala kušnje i shvaćala smisao žrtve za ideale o kojima mali ljudi samo sanjaju, a veliki ih žele i nastoje ostvariti. Koliko je bio i običan i velik iščitava se iz jednoga uzničkoga pisma (3. studenoga 1979) svojoj „slamnatoj udovici“ Olgi: „Kad sam počeo pisati drame, nisam u sebi osjećao takav pritisak kao posljednjih godina, imao sam daleko više neke ‘dječačke’ fantazije, bio sam daleko staloženiji, sve sam vidio u jasnijim proporcijama, imao sam zdrav pogled na sve i zdrav humor, u meni nije bilo ni traga nekom grču, histeriji, nisam apsolutizirao svoje stavove, nisam stalno spekulirao o sebi, nisam uranjao u svoje osjećaje itd. itd. itd. – i tada sam nekako u sebi imao više unutarnje harmonije i sigurnosti – neprekidno problematiziranje sebe samo je druga strana medalje ‘svojeglavosti’. A rado bih sve to u sebi obnovio. Možda Ti je čudno što mi je za tu samorekonstituciju potrebna tamnica, ali ja uistinu imam osjećaj da bih se ovako, na dulje vrijeme otrgnut od svih sprega kojima sam sputavao sam sebe, nekako mogao duhovno osloboditi i steći svoju suverenost. Tu naravno nije riječ ni o kakvoj reviziji onoga što mislim o svijetu, nego obratno – o boljem ispunjavanju zahtjeva koje svijet – onakav kakvim ga vidim – preda me postavlja. Ne želim se promijeniti, nego želim više biti ja. (To pomalo podsjeća na nadu s kojom u tamnicu odlaze junaci Dostojevskoga, samo što to u meni nije ni tako patetično ni tako apsurdno ni tako religiozno.) Htio bih se sa svojih četrdeset i osam godina vratiti ne kao žučljivi starčić, kakav sam u posljednje vrijeme pomalo postajao, nego radije kao veseli momčić, kakav sam bio nekad. Možda su to iluzije, ali kad razmišljam o svojim planovima za idućih pet godina, na kraju uvijek dođem na to kao na glavni zadatak koji predodređuje sve ostalo. A čini mi se i to da ako čovjek moga kova mora izdržati, onda to ne može drugačije nego tako da svemu udahne neki vlastiti smisao.“

I vratio se kao veseli momčić, neumoran i pun nove duhovne snage. Spoznaja da čovjeku njegova kova nitko ne može oduzeti slobodu učinila ga je neranjivim. Svijet se nije mnogo promijenio, ali je u njegovoj nazočnosti bio bolji i njegovim je odlaskom izgubio mnogo – jednoga nezamjenjivoga renesansnoga čovjeka širokih, vizionarskih obzora. Više od brojnih priznanja koja je dobio i počasti koje su mu iskazivane za života to se pokazalo na posljednjem ispraćaju, kad su u podne stali i svi apostoli na staroj uri na gradskoj Vijećnici i kad su zvonila sva praška zvona.