Tko umije njemu dvije

Nisam, doduše, rekla kakva nagrada stiže takvomu, no ipak se pretpostavlja da ga ide nešto dobro, a ne loše. S takvim mislima želim svima sretnu 2012. godinu. Ni u ovoj godini, sva je prilika, neće – barem što se tiče takvih mahera – biti drukčije. Takvi su vječni, nepoderivi, u određenim očima uvijek na cijeni. Oznaka je to za spretne i okretne, snalažljive ljude. U svakom slučaju, inteligentne. Rekoh inteligentan i putovanje prema onomu tko umije može početi. I intelekt, i intelektualac, i intelektualan, i inteligencija i sve slične i srodne riječi potječu od lat. intellectus, razumijevanje, shvaćanje, a ishodišni je glagol intellegere, opažati, saznavati, razaznavati, razumjeti, misliti, smatrati, razabirati. I sam je taj glagol sastavljenica od inter, među, između i legere, izabirati (i čitanje je također biranje, izbor, zato se npr. u slovenskom jeziku za čitanje kaže branje). Prvo značenje intelekta bilo bi: sposobnost razabiranja, odjeljivanja.

Ne treba puno da se vidi kako iz mnogih navedenih riječi proviruje razum, razbor. Isto tako ne treba ni lingvističkoga znanja pa da se vidi kako je i razum složenica (od raz i um). Riječ već u staroslavensko vrijeme ima oblik razumú, češ. rozum, no u prasl. *orzumú lijepo se vidi da je sastavljena od *orz- (metatezom likvida dobi-lo smo raz-) i *umú. Upravo je prijedlog *orz, koji je dao raz, služio naglašavanju razlikovne sposobnosti mišljenja. A um (stsl. umú), pamet, vuče podrijetlo još iz indoeuropskog *au-, koje-mu je osnovno značenje bilo osjetilno ra-zaznavati, pa ima veze i s glagolima vidjeti i -(po)javiti (se). Isti je korijen i u imenici uho, a sanskrtski ávati znači privlačiti pozornost. Um je pak dodatni začin mnogim riječima, no dobro je držati / imati na umu njegova prvotna, danas već možda nepoznata i maglovita, značenja, pa ćemo dublje pronicati u riječi i pojave koje te riječi opisuju (možda je moje gledanje na takve stvari već starinski i starački naivno, ali još vjerujem da ima ljudi koji to žele saznati i znati). U naumu lako je prepoznati namjeru, nakanu (što si naumio, što si nakanio, što on namjerava, što mu je na um palo). Kad kažemo da sve radimo nasumce, kažemo da činimo stvari upravo onako zbrda-zdola kako nam padne na um, bez filtriranja i ugradnje obično poželjnog opreza.

Koliko god danas pridjev umjetan ne izaziva neki ushit – jer ga najčešće rabimo kao suprotnost (antonim) prirodnom, prema kojemu uvijek ispada nekako manje dobar, manje vrijedan i manje cijenjen – umjetna koža nije ono što je prava prirodna koža; umjetna svila kao da je trčala za prirodnom, ali ju nije stigla; umjetni kuk je, istinabog, dobrodošao, no ipak je samo nužno zlo jer je „pravi“ zakazao ili se „zdošel“; umjetna pužnica sigurno onima kojima je potrebna pomaže, no i ona je samo surogat za prirodnu, a o umjetnim (ili „socijalnim“) zubima prema onima pravima da i ne govorim – i on izvire iz glagola umjeti (*umětünú, uměti), što je značilo da je nešto napravljeno sa znanjem, znalački, pametno. I umjetnik je poseban čovjek po tome što zna bolje od drugih nešto napraviti, stvoriti. Zato smo skloni upravo takve osobine i vrline podariti i pridjevu koji iz umjetnika izvire, pa umjetan, htio-ne htio, brodi prema svojoj drugorazrednosti (usprkos velikoj uporabljivosti i korisnosti), a umjetnički se izdigao na pijedestal iznadprosječnosti.

Današnji rječnici hrvatskoga jezika glagol umjeti definiraju ovako: vladati kojom vještinom, biti sposoban za što (Anić) ili 1. imati praktično znanje za obavljanje nekoga posla ili radnje, 2. imati urođenu sposobnost, dar (Šonje) – tu se značenje gotovo preklapa sa znati, pa smo se tako približili i umijeću, također praktičnom znanju u obavljanju nekoga posla (npr. pregovaračko umijeće), koje se vezuje i uz posebnu sposobnost i/ili darovitost (npr. pjesničko umijeće). Naravno da su glagoli umjeti i znati bliskoznačnice, koje se u mnogim slučajevima značenjski mogu i bez ostatka zamijeniti (no sklonija sam mišljenju kako potpunih sinonima nema) – npr. rečenica Ne umije se snaći u određenoj situaciji može se reći i ovako: Ne zna se snaći u određenoj situaciji. No glagol znati (lat. noscere) ima u sebi i ono što umjeti nema, a to je spoznaja. Znati znači imati u svijesti naziv nekoga apstraktnoga ili konkretnoga predmeta, razumjeti njegovu bit i operativno primjenjivati spoznaje o njemu te na temelju toga „skladišta poznatih činjenica“ moći stjecati nove spoznaje. Znati može značiti i poznavati (bez obzira na stupanj znanja o komu ili o čemu). Znanac i znanica bit će na ljestvici prisnosti niže od prijatelja, no danas smo i za mnoge (i vrlo površne) znance skloni upotrijebiti imenicu prijatelj, prijateljica. Tako npr. dijete, koje je tek zakoračilo u vrtić ili u prvi razred osnovne škole, odrasli ohrabruju riječima kako će ondje brzo steći mnogo novih prijatelja. Takvi ga, doduše, ubrzo mogu početi kinjiti do besvijesti, no u našem užurbanom vremenu prijateljstva se već slabo uspijevaju strpljivo graditi i gajiti. Znanac može biti i poznanik o kojem, doduše, znamo neke podatke, no oni najčešće ostaju na razini tehnikalija (gdje stanuje, koliko otprilike ima godina, što radi i sl.). Znanost pak barata ukupnošću obrađenih i uopćenih znanja, do kojih se dolazi otkrivanjem i promišljanjem činjenica i pojava u pojedinim dijelovima čovjekova poznavanja prirode i društva; time se bave znanstvenici (ili učenjaci), i to prema pravilima / zakonitostima znanosti. U složenicama, znanstvo kao drugi dio znači da se ta znanost o kojoj govorimo bavi onime što kazuje prvi član složenice (npr. zvjezdoznanstvo zvijezdama i nebeskim tijelima). Da to znanje mora biti (sve)obuhvatno, otkriva nam i glagol kapirati (lat. capere), što može značiti mnogo toga, između ostaloga i hvatati, zgrabiti, a to se pak lijepo može pratiti i u njem. Begriff, begreifen, pojam, pojmiti. To „grabljenje“ vidi se i u onom –jam (tko je jamio, jamio – tko je što zgrabio, drpio, maznuo, ćopio itd.).

Vratimo se načas na početak, do naslova Tko umije njemu dvije! Kakav je to čovjek kojega dobro opisuje ova izreka? Očito spretan i okretan, umješan, koji će kao takav uvijek dobro proći. A ne kao onaj blentavac koji ne umije ni bu ni mu. Izreka se čuje i u obliku ni a ni mu, premda je u talogu orijentalno postanje, gdje bu označuje pokaznu zamjenicu ovaj, a mu je možda skraćeno od indeklin. mukajet (pažljiv, zainteresiran). No u našim školama, gdje ima sve više takvih mutavih i nemuštih (neznalica), stvar se, permisivno, shvaća malo drukčije, pa se kaže: Tko zna – zna! Tko ne zna – dva! I tako na krilima tih poklonjenih „duja“ i „labudica“ takvi dospiju nerijetko i do rukovodećih mjesta.