Sinteza koja otvara pitanja

U usporedbi s koncepcijski sličnom izložbom o art décou, Socijalizam i modernost ostavlja dojam nedovoljne životnosti i djeluje pomalo klinički. Postoje vidljive oscilacije u postavu, pa se čini kao da su neki njegovi dijelovi rađeni u velikoj žurbi. Ipak, teoretski dio kvalitetno je odrađen, a izboru samih izložaka ne mogu se uputiti ozbiljnije zamjerke

Odmah pri ulasku na izložbu Socijalizam i modernost, još dok se uspinje stubama, posjetitelj može gotovo jednim pogledom obuhvatiti njezin početak i kraj. U razini očiju, naime, izloženi su planovi odnosno dokumentacija urbanističke obnove u ratu posve razrušena Slavonskog Broda s početka pedesetih godina, a točno iznad, na dijelu zida što pripada gornjoj razini izložbenoga prostora, razvučena je siva traka s kratkom rečenicom ispisanom velikim crnim slovima: Ovo nije moj svijet. Nelagodan, nimalo optimističan iskaz koji pomalo prijeteći natkriljuje praktične i poletne iskaze arhitektonsko-urbanističke izgradnje i obnove, zapravo je istoimeni rad (post)konceptualnog umjetnika Željka Jermana nastao sredinom sedamdesetih godina, kada velebna ideja modernizma već doslovno broji posljednje dane. Može se, dakle, mirne duše ustvrditi kako izložba Socijalizam i modernost koncepcijski započinje dojmljivom i znakovitom porukom. Isto tako, arhitektonski crteži i nacrti postavljeni na isti zid s umjetničkim djelom izvedenim u sklopu jedne ulične akcije nedvosmisleno najavljuju naglašeno interdisciplinaran pristup cjelokupnom projektu. Takva odluka bila je posve opravdana, jer epohu modernizma u kontekstu jugoslavenskoga socijalizma nije moguće kvalitetno rasvijetliti samo iz jedne vizure. Izložba je stoga podijeljena na više dionica, a za koncipiranje svake od njih pobrinuo se po jedan stručnjak. Iznimno važan i zanimljiv povijesno-politički okvir povjeren je povjesničaru Tvrtku Jakovini, a likovnom umjetnošću, arhitekturom, dizajnom te fenomenologijom popularne kulture pozabavili su se Ljiljana Kolešnik, Sandra Križić Roban, Dejan Kršić i Dean Duda. Pobrojane dionice većinom su uzajamno isprepletene, nastojeći istodobno poštivati i kronološki redoslijed. U tom smislu nije naodmet usporediti ovu izložbu s onom Art déco – umjetnost u Hrvatskoj između dva rata, koju je prošle godine organizirao Muzej za umjetnost i obrt. Obje su, naime, prikazale obilje raznorodnoga materijala, od uradaka likovne umjetnosti, preko arhitekture, zatim radova produkt i grafičkog dizajna, pa sve do indikatora karakterističnih za onodobnu svakodnevnicu odnosno zabavu.

Interaktivni rad Vjenceslava Richtera

Figuracija ili apstrakcija

Valja odmah reći kako se – govorimo li o rekonstruiranju cjelokupne epohe i njezina ugođaja – izložba u Muzeju za umjetnost i obrt pokazala uspješnijom. Izlošci su joj bili postavljeni u kvalitetnim i uzajamno nadopunjavajućim odnosima, tretirajući problem art décoa fleksibilno i uz isticanje ondašnjega načina života, baš onako kako to jednom takvom projektu i priliči. Socijalizam i modernost, naprotiv, ostavlja dojam nedovoljne životnosti i djeluje pomalo klinički. Golem, u osnovi jedinstven te nadasve visok prostor Muzeja suvremene umjetnosti, naime – za razliku od znatno intimnijih izložbenih soba Muzeja za umjetnost i obrt – naprosto onemogućava neku veću prisnost između posjetitelja i izložaka. Valjalo je stoga razmisliti o korištenju pregradnih zidova. Postoje vidljive oscilacije u postavu, pa se čini kao da su neki njegovi dijelovi rađeni u velikoj žurbi. Ipak, izložbu nipošto ne možemo ocijeniti kao promašaj. Teoretski dio kvalitetno je odrađen, a izboru samih izložaka ne mogu se uputiti ozbiljnije zamjerke.

Iz postava izložbe / Snimio Davor Preis

Početak izložbe u prvi plan – posve opravdano – ističe urbanističku obnovu u ratu razrušenih gradova Slavonskog Broda i Zadra, razvodnjavanje socrealističkih obrazaca u likovnosti te dramatičnu vanjskopolitičku situaciju, kada će se Jugoslavija istrgnuti iz sovjetskog naručja i početi prihvaćati neke zapadne utjecaje. Modernistička paradigma u očima ondašnje jugoslavenske političke elite označavala je nešto ambivalentno, korist i smetnju istodobno. Moderna arhitektura lakše se uklapala u viziju socijalističkog rasta i napretka, ali sa slikarstvom i skulpturom išlo je teže. Antologijski istup skupine umjetnika i arhitekata okupljenih oko projekta EXAT 51 izazvat će brojne polemike te označiti početak sučeljavanja po pitanju figuracija ili apstrakcija. Istodobno, traje sukob između novostasale generacije likovnih kritičara s posve nesklonim im središnjim umjetničkim institucijama u Zagrebu. Mladi, naime, zagovaraju najnovije likovne pojave, dok će institucije tvrdoglavo ustrajati na mlakoj verziji modernizma s osloncem u tradiciji. Iz tog sukoba izrodit će se Salon 54, za modernističko slikarstvo iznimno važna izložba koju su progresivci organizirali 1954. u Rijeci. EXAT 51 i Salon 54 solidno su zastupljeni na izložbi Socijalizam i modernost, a nije zanemarena ni didaktička izložba, koje je zadaća – s pomoću 92 table s kratkim pregledom cjelokupne povijesti moderne umjetnosti – bila edukacija širokih masa. Didaktička će izložba, naime, poput nekog putujućeg udžbenika, u razdoblju između 1957. i 1962. proputovati nizom jugoslavenskih gradova. Potkraj pedesetih i početkom šezdesetih godina gradi se RANS Moša Pijade, pravi Gesamtkunstwerk i remek-djelo domaćeg modernizma. Prikaz te zgrade s njezinim pokućstvom i publikacijama ponajbolji je dio izložbe; upravo tamo duh socijalističkog modernizma najviše će se osjećati.

Vrhunac i opadanje modernizma

Kraj pedesetih godina – kada se modernistička paradigma već posve ustalila – obilježen je enformelom, a u šezdesetima uslijedit će odgovor u obliku niza konstruktivističko-geometrijskih odnosno lumino-kinetičkih izložbi u Zagrebu pod naslovom Nove tendencije, poslije samo Tendencije. Istodobno, javlja se i začudna pojava Gorgone. Tijekom toga desetljeća produkt-dizajn je na visokoj razini, arhitektura nudi ambiciozne projekte, u vanjskoj politici desio se Pokret nesvrstanih zemalja, a u unutrašnjoj određena liberalizacija koja će kulminirati 1968. i pojavom Hrvatskoga proljeća. U prvi plan izbija televizija kao najvažniji informativni, edukativni i pop-kulturni čimbenik. Broj izložaka, dakako, neprestano mora rasti, a autori izložbe sve ih teže uspijevaju usuglasiti i držati pod kontrolom.

Sedamdesete godine već najavljuju novo razdoblje. Pojava videoarta i performansa te afirmacija konceptualne umjetnosti odnosno nove umjetničke prakse osnovne su karakteristike likovnosti toga razdoblja. Djeluje niz doista zanimljivih i sve raznolikijih umjetnika i arhitekata, a popularna kultura postaje dominantnom odrednicom u svakodnevnim životnim navikama mladih. U politici pak dolazi do udara na proljećare. Ukratko, sedamdesete godine označavaju početak ubrzana rastakanja modernizma, a to isto odnosit će se – dovoljno je spomenuti Ustav iz 1974. – i na Jugoslaviju kao državu. Došavši do kraja, u obilju svojih izložaka nekako se rastočila i naša izložba. Ipak, ponudila je itekako zanimljive interpretacije i – možda još u većoj mjeri – pokrenula niz novih pitanja.