Senzibilnost za različite poetske prakse

Respektabilna književna i urednička djelatnost Davora Šalata (Dubrovnik, 1968), diplomiranog komparatista i profesora španjolskoga jezika i književnosti, nagrađivanoga pjesnika i esejista, autora pet knjiga pjesama i knjiga eseja i kritika o hrvatskim pjesnicima Odgođena šutnja (2007), samo su dio opsežna rada koji se, rekao bih, na poseban način provjerava ili zrcali u svojevrsnoj antologiji ili panorami hrvatskoga pjesništva „nastalog od 2000. do 2010. godine“. Spomenimo kako navedeno desetogodišnje razdoblje početka 21. stoljeća obuhvaća pjesme Vesne Parun, Slavka Mihalića, Danijela Dragojevića, Zvonimira Mrkonjića, preko Borbena Vladovića i Ivana Rogića Nehajeva, do Ervina Jahića i Slavka Jendrička, a tu je još dvanaest pjesnikinja i pjesnika: Jozefina Dautbegović, Dorta Jagić, Jakša Fiamengo, Delimir Rešicki, Lana Derkač, Gordana Benić, Ivan Herceg, Marko Pogačar, Gojko Sušac, Branimir Bošnjak, Sead Begović i Miroslav Kirin.

Šalat je jedan od najvažnijih kritičara poezije srednjeg naraštaja

Po sedam pjesama iz knjiga dvadeset autora objavljenih u prvom desetljeću novog stoljeća izbor je koji Šalatu pruža mogućnost istraživanja paradoksalne sinteze hrvatskih pjesničkih praksi, njihove aksiološke bliskosti unatoč poetološkim razlikama, možda i s pravom ukazujući kako je hrvatsko pjesništvo, potvrđujući začudnu snagu raznovrsnosti i inovacija, pronalazilo i posebnu moć „sličnosti u suprotnostima“. Šalat će taj odnos nazivati „bogatstvo različitosti“, a mogućnost selekcije pružat će mu izbor upravo knjige novih pjesama, ne okupljena i sabrana djela istih pjesnika. Stoga i navodi kako njegov izbor provjerava „neke od nosivih poetika suvremenog hrvatskog pjesništva“, a ne potvrđuje tek „nedvosmisleni kanon naših vodećih pjesnika“. Dapače, Šalat će ustvrditi da „dok je čovjeka, neće se prekinuti napor da se objasni ono što je u biti neobjašnjivo“, što je izvorni izazov svakoga pjesništva, ma koliko ga se nastojalo prepoznati samo u filozofskom diskursu, jezičnom redukcionizmu ili svođenju na stvarnosnu fikciju.

Izd. VBZ, Zagreb, 2011.

Pretpostavimo li da devedesetak pjesnika i pjesnikinja svjedoči veliki dio dvadesetog stoljeća, a dijelom i prvo desetljeće dvadeset i prvog, onda je njegov izbor od dvadeset pjesnika upravo onaj ulog kojim Šalat poziva na razotkrivanje svojevrsna čuda pjesme. Ono se u hrvatskom pjesništvu neprestano obnavlja te bez obzira na različita poetska polazišta doseže se gotovo nevjerojatna svijest o rubnim granicama svijeta riječi i njezine magije, onoga čime prisutno pjesništvo, strahotno utišano, ali i prešućivano poput neke čudne vidovitosti, obasjava i vodi stranputicama i kušnjama neviđenih zaborava.

Istovremeno u izboru pjesnika i pjesama u prvom desetljeću 21. stoljeća kao da se prepoznaju oblici nove taktilnosti, koja se ostvaruje kroz začudno „otvaranje svijeta zatvorenog u sustave koji su oduzimali ili prigrabili primat tumačenja“, tako da pjesma „nudi sama svoje tumačenje pjesme“, ne dopuštajući da bude puka fusnota proždrljive poetike. Kao da se, nakon gozbi teorijsko-interpretativnih tumačenja, u kojima je i sama nestajala i gubila vlastiti identitet, pjesma opet vraća kao doslovna drugost, koja izbjegava prepustiti (se) tumačenju sustava.

Pjesništvo je velikim dijelom pomoglo teorijskim analitičarima ojačavanje i simbolično oduzimanje prvenstva tumačenja svijeta/jezika, da bi se stiglo i do praznog mjesta pjesme nad kojim caruje mahnito interpretativno ludilo. Poetske prakse često i nisu toliko važne, koliko razglašena virtualnost, stvarnosnost ili neoegzistencijalistički temelj kojim se reduciraju ili nadograđuju sustavi interpretacija.

Šalat navodi upravo množinu autorskih različitosti kao razlog sužena, ali istovremeno međusobno prožimajućeg iskustva. Ono je suočeno s velikom množinom kvalitetnih uradaka za koje procjenjuje kako ih je važno međusobno ocjenjivati, jer je prvo desetljeće novoga stoljeća posebno bogato mnoštvom ponuda vrijednih pjesničkih stilova, pa je nerazumno odbaciti bilo koji od njih prije nego što se njihova vrijednost sama dokaže. Autor napominje kako nije želio pjesništvu prošlog desetljeća nametnuti „kakav poetički raster i sve to izričajno obilje nategnuto svesti na tek nekoliko pjesničkih modela. Pitanje je bi li to uopće bilo moguće. Na taj bi se, naime, način još donekle i mogao opisati jedan pjesnički naraštaj, no kako bi se to moglo izvesti s pripadnicima pet do šest generacija koji su dvijetisućitih djelovali istodobno, a koji su i unutar svojih naraštaja razvijali međusobno jedva sukladne načine pisanja…“ Uočavanje te modelske sličnosti, koja je često tek jedan od važnih vanjskih kriterija koji je najčešće poslužio „generacijskom svrstavanju pjesničkih grupacija“, zamijenjena je senzibilnošću za različite poetske prakse, kojom se zapravo izabire pjesnički najzanimljivije i čitatelju blisko, a autorski objedinjuje ono što je pjesnički relevantno. Pjesma je uvijek svojevrstan paradoks: ona, izgovarajući naizgled ono najsporednije, dopire do same biti bića, kao što za poeziju Zbignewa Herberta ostaje znakovita tvrdnja kako u vremenu entropije samo pjesnik zna ostvariti sintezu angažiranosti i pjesničke ljepote, „čistu poeziju nečista sadržaja“!

Iako je prihvatljiva tvrdnja kako je dvadeseto stoljeće u Hrvatskoj u neku ruku stoljeće pjesništva, to još više dokazuje i prvo desetljeće dvadeset prvog stoljeća, postajući intenzivno međugeneracijsko antologijsko propitivanje pjesništva čak dvadeset i jednog autora antologije ili panorame pjesništva, od Zvonimira Mrkonjića pa do Damira Šodana. S pravom se ukazuje na međusobnu pjesničku interakciju više generacija pjesnika, Šalat pritom spominje s pravom već i pokojne, Vesnu Parun, Slavka Mihalića i Ivana Slamniga, kojih se pjesnička iskustva „revaloriziraju i infiltriraju u imaginarij i rekvizitarij novonastajuće poezije“. Vidljiva je promjena recepcije suvremene poezije, njezino brisanje iz novinskih rubrika, uz oskudne informacije o knjigama i antologijama na elektronskim medijima, što ponekad ima lakrdijaške posljedice neznanja i primitivnosti. Kao što je nedavno u svom razgovoru za jedan dnevni list ustvrdio pjesnik i povjesničar umjetnosti Igor Zidić, gotovo je nevjerojatan rasap i nestanak novinara-znalaca, nastanak prave informativne pustinje i gubitak svakodnevnog znanja uz sumnjivo posredovanje neznalica. No izlazi časopis Quorum, dobro profilirana međugeneracijska Poezija, tradicionalna, informativna i redovita Republika, povremenik Književna republika, da spomenem samo dio glasila čiji se glas još čuje na tržnici kulture. Iznimka je Vijenac, koji svojom informativnom širinom dijelom nadoknađuje propuste drugih.

Valja reći kako je Šalatova knjiga, uz izbor pjesama (po sedam od svakog autora) opremljena i autorovim sumarnim uvodom o svakom pjesniku, koji pojedinačno očitava ono što se ukazuje kao obilježavajući dio njegove poetike. Knjiga o „dvadeset bitnih knjiga hrvatske poezije 2000–2010.“ Davora Šalata više je nego poticajno štivo o hrvatskom pjesništvu najnovijega nam stoljeća, ali i šire!