Romane piše društvena kriza

Usprkos nekolicini kvalitetnih romana, prošlogodišnja prozna produkcija zaostaje za onom iz 2010. i uglavnom djeluje kao lakmus-papir na kojem se jasno može iščitati kaotično stanje društva, sav naš jad i nemoć pojedinca

Osvrt na hrvatsku prozu u godini koja je upravo završila započet ćemo podsjećanjem na nagrađena djela i pisce u 2010. Tomu su barem dva dobra razloga: najprije, da ne počnemo baš odmah s opisivanjem depresivnih učinaka recesije na prošlogodišnju produkciju knjiga, a drugo, to je zgodna poveznica s prethodnom dionicom, pa i mogućnost da još jednom sami usporedimo svoju predodžbu i svoje favorite s onim što su različiti žiriji ocijenili najvrednijim. Kao zanimljivost s tim u vezi možemo kazati da su Ivan Aralica, Ludwig Bauer i Tanja Mravak dobili po dvije nagrade, Aralica čak za dva različita ostvarenja: za opsežni roman Život nastanjen sjenama pripala mu je Nagrada Matice hrvatske za književnost i umjetnost August Šenoa (dvogodišnje razdoblje, 2009–10), a za zbirku pripovijesti Carske kočije Nagrada Ksaver Šandor Gjalski. Aralici je inače pripala i Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo, tako da se može kazati kako je prošla, što se nagrada tiče, bila njegova godina.

Bauer je za svoj roman Zavičaj, zaborav dobio regionalnu nagradu Meša Selimović, koja se u Tuzli dodjeljuje za najbolji roman objavljen prethodne godine na području BiH, Hrvatske, Crne Gore i Srbije (među pet finalista bilo je čak četvero hrvatskih pisaca), a za isto djelo pripala mu je i Nagrada Fran Galović. Tanja Mravak za zbirku priča Moramo razgovarati dobila je Nagradu DHK Slavić za najbolju debitantsku knjigu te Nagradu Jutarnjeg lista za najbolje djelo domaće proze u 2010. Godišnja nagrada Vladimir Nazor pripala je Nadi Gašić za roman Voda, paučina, Nagrada tportala Olji Savičević Ivančević za roman Adio kauboju, a Akademijinu nagradu za književnost dobila je Jasna Horvat za roman AZ. VBZ-ovu nagradu za neobjavljeni roman osvojila je Ankica Tomić, kojoj će to biti prva knjiga, a Nagradu Sfera – jedinu žanrovsku nagradu u hrvatskoj književnosti, koju dodjeljuje Društvo za znanstvenu fantastiku Sfera – dobili su Marko Mihalinec i Velimir Grgić za roman Kriza.

Minutu prije ponoći

Još do prije mjesec-dva izdavačka se prozna scena, pogotovo kad se usporedi s posljednjim godinama širenja i uspona, činila kao pustopoljina iz nekih starih vremena. Nakladnici su, kao i obično, sada malo stisnuli gas ne bi li na tržište izbacili barem još nešto rukopisa koje moraju tiskati zbog sufinancijaša. Stoga je ukupna slika godišnje produkcije ipak nešto bolja, iako se to s obzirom na broj izdanja ne može usporediti s prethodnim godinama. Sve šire ekonomske nevolje, kako god se zvale, pa tako i sadašnja nesretna recesija, redovito se očešu o kulturu, zaustave neke već pokrenute dobre projekte i onemoguće nove. Ali što da se radi? Ne vrijedi kukati; pogledajmo radije što je sve objavljeno u „minutu prije ponoći“. Ima tu na hrpici knjiga gotovo koliko u cijela tri prethodna tromjesečja – eto posla kritičarima za sljedećih pola godine, i isprike/opravdanja zašto je u ovom času praktički nemoguće cjelovito (nego poprilično parcijalno) ocijeniti kalendarsku proznu godinu 2011. Na kritičarski stol stigle su ili će stići ove knjige – navodim po abecednom redu autora:

Ivan Aralica, Kepec (roman); Ivica Đikić, Sanjao sam slonove (roman); Nenad Ivanković, Ona (roman); Marinko Koščec, Četvrti čovjek (roman); Nebojša Lujanović, Orgulje iz Waldsassena (roman); Robert Međurečan, Kad jaganjci utihnu u Zdihovu (roman); Josip Mlakić, Mrtve ribe plivaju na leđima (s neobičnom genološkom odrednicom: roman-zbirka priča); Dragan Pavelić, Terevenka u Majdanu (priče); Pavao Pavličić, Brda se miču (roman); Tonči Petrasov Marović, Sram i strah (roman iz pjesnikove ostavštine, tiskan dvadeset godina nakon njegove smrti); Zoran Pilić, Đavoli od papira ; Slobodan Šnajder, Morendo (roman); Dejan Šorak, Čovjek bez dna (roman).

Imajmo na umu ovaj popis, ali vratimo se korpusu knjiga koji je prethodio tom zadnjem valu. Među njima bih istaknuo, redom pojavljivanja, nekoliko romana koji mi se čine najuspjelijima (premda svakom od njih nalazim i neke manje prigovore): Staljingrad Željka Ivanjeka, Kafkin prijatelj Mire Gavrana, Život bez imena Vladimira Stojsavljevića i Bilo nam je tako lijepo! Sibile Petlevski. Riječ je o piscima koji u svojim djelima nastoje ostvariti iluziju zbilje, bliski su dakle mimetizmu (treba li posebno naglašavati, kao što to čini Sibila Petlevski u svom romanu, da valja razlikovati svijet fikcije od svijeta zbilje?). Rado posežu za stvarnim likovima i događajima, odlaze u prošlost, pa i duboku, da bi u toj vremenskoj vertikali pronašli konstante u ljudskom ponašanju, da bi sadašnjost razumjeli iz onoga što se događalo prije. Tekstovi im imaju baš onoliku dozu ozbiljnosti kakva ih jasno udaljuje od pomodnosti i podilaženja publici, a čitatelje ipak ne osuđuje na dosadu i dociranje.

Gdje se brani domovina

Premda Ivanjekov roman nosi oznaku tiska 2010, on se pojavio na samu njezinu kraju pa je ostao izvan žarišta i znatno prikraćen. Posrijedi je opsežan roman (658 str.) podijeljen u četiri knjige, svojevrsna suma piščeva životnog i stvaralačkog iskustva, saga o četiri generacije Velzekovih u vremenskom rasponu od 1941. do današnjih dana. Ivanjek nastoji priču o životu maksimalno odmaknuti od elemenata tzv. velike povijesti i velikih ličnosti, prigodne scenografije i glamura te je ispričati odozdo, iz perspektive likova koji krvavo „odrađuju“ svakodnevicu. Staljingrad je roman o trošnosti ljudskog materijala, o tome kako nam se život stalno otima i kako se ne može programirati, o tome kako se ono što u jednom razdoblju nazivamo pogreškama u drugom čini izazovno privlačno. Na simboličkoj razini hrvatska se sudbina stisnula između besmislenih povijesnih ponavljanja: domobranski vodnik Alojz „gradio je Hrvatsku na obali Volge“ kod Staljingrada, a njegov praunuk Fran odlazi „braniti svoju zemlju“ kao hrvatski vojnik u sastavu NATO-a u Afganistanu. Ivanjek je u svom romanu sjajno uhvatio atmosferu, onaj jedinstveni duh vremena koji proizvodi svaka generacija u svome dobu, i koji s tom generacijom zauvijek nestaje – ako ga neki umjetnik ne uspije rekreirati u svom djelu.

Miro Gavran javio se prošle godine kratkim romanom Kafkin prijatelj, svojim dosad najboljim proznim ostvarenjem, u jednoj novoj, minimalističkoj biblioteci. Svijest o unaprijed ograničenu prostoru poticajno je utjecala na oblikovanje piščeve narativne strategije i na njegov stil. Prevladavaju kratka ili sasvim kratka poglavlja sastavljena često tek od dvije, tri ili četiri jednostavne rečenice, dominiraju tzv. dinamički motivi nad statičkima – redukcionizam je uočljiv na svim razinama teksta. No taj opći dojam o piščevoj minimalističkoj projekciji, koja se ostvaruje u jednostavnosti, jezičnoj ekonomiji i dinamičnoj fabuli, ne samo da ne ide na štetu romana nego kao njegova temeljna crta postaje najveća vrlina teksta. Kadšto je gotovo čudesno s kakvom lakoćom taj Gavranov asketizam, jednom u obliku usputne bilješke, drugi put krokija, najčešće pak kao slutnja ili nagovještaj koji razigrava čitateljevu maštu – u fikcionalnoj priči zasnovanoj na zbiljskim likovima i situacijama – uspijeva dočarati složene odnose među likovima, njihova duševna stanja, emotivne vrtloge, atmosfere, dramatične situacije, diskretnu erotiku.

Priče o jakim ženama

Fabula romana Vladimira Stojsavljevića Život bez imena organizirana je u dvije osnovne događajne linije koje se prepleću, a udaljene su jedna od druge dvije tisuće godina. Jedna linija prati vidjelicu Mariju iz hercegovačkoga sela Bijakovića, a druga fabularna linija realizirana je kao životna ispovijed Marije Magdalene. U romanu dominiraju ženski likovi, pa u skladu s tim i ženski pogled na svijet; obje se djevojke, svjesne ženske potisnutosti, izguranosti iz povijesti, bore za emancipaciju, žele odbaciti život bez imena. Piščeva je nakana traženje analogija – uočavanja istih problema, ili njihova cikličkog ponavljanja, u različitim vremenima, na različitim prostorima i u različitim civilizacijama. Tako se čitatelju logično nameću analogije koje proizlaze iz neprihvaćanja razlika među ljudima: u Magdaleninu opisu borbe između rimskih vojnika i Židova, razaranja Jeruzalema i židovskoga Hrama, posebno naglašenih masovnih silovanja, vidimo prasliku ljudskog sumraka koji se dogodio u Sarajevu dva stoljeća poslije. U temeljnoj ideji, da ispriča priču o ponavljanju – pojedinačnih sudbina, povijesnih lomova, ratnih kataklizmi – Stojsavljevićev roman djeluje uvjerljivo, a čini se da se autor sasvim solidno hrvao i s prilično skliskim motivom međugorskih vidjelica.

Pod naslovom Bilo nam je tako lijepo! Sibila Petlevski prošle je godine objavila drugu knjigu svoje trilogije Tabu. Nakon Vremena laži, romana u kojem protagonist trilogije zauzima relativno diskretan prostor, sada je on u klasičnom smislu središnji lik: pripovijeda se o ključnim događajima i situacijama koje oblikuju njegov duhovni razvoj te uvode brojni likovi koji su umreženi u njegovu svakodnevicu. No autoričina zamisao nije bila da napiše biografski roman o zaboravljenom genijalcu psihoanalize, nego da posredovanjem njegove sudbine, kao paradigmatske za svoje doba, ispriča priču o psihopatologiji 20. stoljeća, tj. o posljedicama nerješavanja tabua iz Tauskova vremena, koji nam se do danas vraćaju kao bumerang. Ta je druga knjiga istodobno i priča o jakim ženama, ali i priča o potrazi za nekonvencionalnimm oblicima sreće. U literarnom pogledu ne nadmašuje prvu, ali u najvećoj mjeri zadržava njezinu visoku razinu.

Žalosna stvarnost

Već nekoliko godina raste broj pisaca i djela u kojima se reflektira (opet jedno) krizno vrijeme u kojem živimo. Čini se da nema kraja tunelu u koji smo ušli i u kojem se, bez mogućnosti kontrole, sudaramo sa svim našim problemima počevši od onih naslijeđenih iz socijalizma, preko ratnih i tranzicijskih pa sve do ovih recesijskih. Znatan broj romana – prošle godine rekao bih dominantan – djeluje kao lakmus-papir na kojem se jasno može iščitati kaotično stanje društva, sav naš jad i nemoć pojedinca danas i ovdje. Pisci svoju visoku osviještenost o društvenim problemima i radikalan kritički stav nastoje izraziti različitim književnim sredstvima, i nekima to ide vrlo dobro. Tako Edo Popović piše distopijski roman Lomljenje vjetra, u kojem nagomilane društvene nepravde i prevarena očekivanja u Hrvatskoj pokreću kod ljudi okrutne terorističke reflekse kao jedini odgovor na krizno stanje. Franjo Janeš u svojoj Formuli za kaos poigrava se žanrovskim klišejima, ali se mnoga mjesta u njegovu romanu kritički referiraju na suvremenu hrvatsku stvarnost. Njegov Vatroslav Lisinski, koji se u današnjem Zagrebu pojavljuje kao duh, završava taj posjet teško razočaran: „Znadeš, čitav život čekah samostalnu Hrvatsku. Sad kad je videh, želim ostati mrtav.“

Sve oštrije raslojavanje društva, nezaposlenost, nedostatak vizije, svemoć novca i nemoć pravde književnica Lada Žigo sabila je u naslovnu metaforu svog romana Rulet. Na vrlo je zanimljiv način Željana Giljanović u romanu Tajkun progovorila o splitskoj zbilji. Njezin glavni lik, splitski gradonačelnik tajkun, na kraju odjednom postaje dobrica, filantrop: no ta neočekivana preobrazba, u stilu TV-sapunica, svojom ga apsurdnošću zapravo žigoše nabrajajući što bi sve mogao (ili trebao) učiniti, a njemu to nije ni nakraj pameti. O Hrvatskoj kao poharanoj zemlji u bliskoj budućnosti govori i roman parabola Davora Špišića Samovar, a brojne crne strane hrvatske zbilje nije mogao zaobići čak ni roman Vrijeme za ljubav Kemala Mujičića Artnama, kojem je osnovna tema – ljubav.

Bilo je prošle godine još nekoliko knjiga koje su kvalitetom ili nekom posebnošću zaslužile čitateljsku pozornost. Luko Paljetak nakon romana o Cvijeti Zuzorić napisao je opsežan, dvosveščani roman Marin o još jednom čuvenom Dubrovčaninu – Marinu Držiću. To je priča o Marinovu životu, nešto drukčija od one koja je već uvriježena i petrificirana, i istodobno golema freska renesansnoga Dubrovnika i njegovih društvenih prilika. Spisateljica s Visa Anela Borčić javila se knjigom kratkih priča i novela Kuća Pupuletovih, u kojima govori o životu otočnoga svijeta i njegovu mentalitetu. Nekolicinom vrsnih tekstova ona potvrđuje da u našoj književnoj geografiji otoci nakon Šegedina, Marinkovića i Novaka neće ostati bijela područja. Nikola Petković nekonvencionalnim je ulazom u naoko potrošenu temu – o odnosu oca i sina – a prije svega narativnom strategijom koju bismo mogli opisati manje je više, napisao vrlo dobar roman Kako svezati cipele. Osječanka Jasna Horvat, inače sklona istraživanju hrvatske kulturne baštine, čini se da je jedina bila raspoložena za formalno eksperimentiranje. Konceptualna rješenja u njezinu romanu Auron privlače pozornost osobito struke, ali i čitatelja sklonih književnim inovacijama.

Na kraju, ali ne kao posljednje, treba zapamtiti imena onih koji dolaze, koji su se upravo prošle godine javili knjigama prvencima: Luka Bekavac, Drenje (roman); Merita Arslani, Anđeli će samo zaspati (roman); Goran Ferčec, Ovdje neće biti čuda (roman); Tea Tulić, Kosa posvuda (crtice); Antonija Novaković, Birali ste broj koji se ne koristi (kratke priče).