Promišljenost razbijena crnim rupama

„Ali Teatar, što je on sada? Sada kad cijeli svijet je ponornica postao? Na čemu Teatar je ostao? Je li i on umno zaostao? Je li on moron? Ona slavna luda ‘prepuna buke i bijesa’? Performance za glasove, glasine i tjelesa?“ – tim riječima Yoricka, kći u Hamletu zaostalog Yoricka, propituje u predstavi Fortinbras se napio poziciju teatra usred političkih vjetrometina. Dok ga Yoricka propituje, teatar vjerno bilježi i kritizira smicalice iz gornjeg doma, istodobno puštajući politici da prodre u sve pore scenskoga zbivanja. Političke igre tako ispunjaju predstavu silnim noževima u leđima, uz pokoji u prsima, prijateljstvima, izdajama i anamnezama iz računice, svakodnevicom ispunjenom ratovima, silovanjima i poslušnicima, i sve to na sceni idealno prilagođenoj političkim šamarima i klanjima.

Vertikale predstave – Luka Petrušić i Željko Königsknecht

Krenimo od scene. Dinka Jeričević ogolila je prostor igre, okruživši ga ovalnim zidom ispunjenim vratima slijeva nadesno. Taj goli prostor, na tragu renesansnoga trga, mjesto je susreta političkih protivnika s figom u džepu koji šetnjama od vrata do vrata isprepleću, poigramo li se političkim jezikom, ljevicu i desnicu, mijenjajući pozicije, a zadržavajući tek vjeru u sebe. U takvoj je situaciji redatelj i dramaturg predstave Vjeran Zuppa Teatar s početka priče smjestio na politički centar, predavši mu zadaću upiranja prstom u lijeve i desne promašaje i paradokse.

Za svoju prvu kazališnu režiju teoretičar Zuppa odabrao je dramu Janusza Glowackog o Hamletovoj norveškoj preslici kojoj biti ili ne biti postaje piti ili ubiti. Smjestivši naslovnoga junaka u zrcalnu poziciju danskoga dvora, ispunjenu političkim igrama s krvavim nožem kao epilogom, autor traga za novim odgovorom na zbivanja u Elsinoru. Tako se Hamletov bijeg u ludilo pretvara u Fortinbrasovo skrivanje u alkoholu, a otvoreni obračun u krvi u ubojstva omotana političkom mudrošću.

Glowackijevu dramu Zuppa je postavio vrlo promišljeno, grotesknu vladavinu Sternborga iz sjene omotavši jednakim izvedbenim ruhom, da bi vladavinu nasljednika Fortinbrasa, ispunjenu obračunom s duhovima bivše vlasti, spustio u realističnije prostore. Tekst je dopisao duhovitim i peckavim prologom, interludijem i epilogom, obogativši predstavu odličnim scenskim i redateljskim rješenjima. Tako je nemoć političara kao pijuna u rukama nevidljivih moćnika prikazao kroz nemoć aktera pred scenskim vratima koja se otvaraju i zatvaraju vođena nevidljivom rukom iza scene. Kad smo kod ruke, duh Fortinbrasova umrlog oca zgodno je oblikovao mnoštvom ruku čija djelomična neusklađenost razbija lik i djelo, odnosno pokret, sve uz pratnju zbora glasova koji iz jeke bježi u auditivni sukob. Scensku igru dodatno su razigrali glazbeni umeci Nevena Frangeša, koji se duhovito naslanjaju na suvremenu glazbu, vukući paralelu s našim prostorom i vremenom. Ogoljeni prostor igre dobro su vizualno ispunili kostimi Đurđe Janeš mračnim tonovima naslonjenim na hamletovsko vrijeme i radnju, dok je vizualnost odlično popunilo pozadinsko svjetlo Dubravke Kurbaša i Vesne Kolarec.

Ključni, i to nemalen, problem predstave česti su prazni hodovi i odveć razvučeni dijalozi uglavnom studenata glume (uz koje je na sceni tek nekoliko iskusnih glumaca), koji osjetno ruše ritam predstave, poput neuvjerljivih scena u kojima Marko V. Hrenović i Ivan Turković-Krnjak glume gluho-slijepi stražarski par kao metaforu ratnika što slijepo (i gluho) srljaju u ratni vihor. Asim Ugljen naslovnoga je Fortinbrasa oblikovao kroz opreku piti-ubiti. U prvom dijelu, u kojemu junak alkoholom spašava živu glavu, nije dovoljno jasno podcrtao promišljenost tek naizgled nepromišljena lika, šećući od nedovoljne uživljenosti, uz kašnjenje replika, do alkoholne oduzetosti. Drugu stranu Fortinbrasa, prepredenoga vođe laka na smrtnim presudama, odigrao je uvjerljivije, no u gradnji cjelovitoga lika nedostajao mu je čitljiviji prethodnik. Kao vertikala predstave nametnuo se Osmooki, šaka i nož svih vlasti, kojeg je Željko Königsknecht uvjerljivo razvio od duhovitog poslušnika do prevratnika koji, spašavajući vlastiti život, mijenja svoje stavove i sudbinu države, usput maksimalno profitirajući.

Prvim dijelom predstave vladao je Luka Petrušić u ulozi moćnika iz sjene Sternborga, kojega je obogatio notom homoseksualnosti, cinizma i samouvjerenosti te, ritmizirajući govor i duhovite pokrete (Mila Rackov), stvorio efektnu grotesku vladara. Najuvjerljivija mlada snaga na sceni bila je Marija Kolb, koja je ludu Yoriku vrlo dopadljivo oblikovala plešući između duhovita pripovijedanja i ludičkog ruganja i ludiranja. Borko Perić bio je uvjerljiv ležerni Hamlet, dok je Filip Lozić Polonija oblikovao simpatično zbunjenim i izgubljenim. Marta Bolfan Ugljen Fortinbrasovu je sestru Mortebellu oblikovala nedefinirano, Iva Babić dobro je naglasila koristoljublje Dagny Borg, a Marina Bažulić tihu prisutnost Anđela pozornice. Žarko Potočnjak igrao je duh Fortinbrasova oca tek glasom u mraku, usput preuzevši ulogu pomoćnika redatelja.

Osim praznih hodova, Fortinbras sadrži premalo humornih nota, što je u konačnici rezultiralo (neprimjereno) mlakim pljeskom Kerempuhove publike. Doista neprimjereno mlakim, jer riječ je o vrlo dobroj i promišljenoj predstavi.