Povratak kazalištu riječi

Na naslovnici plakata Nore Mojaš za predstavu Ljubičasti Stradun portretna fotografija Milana Milišića u središtu je dviju strana dubrovačke glavne ulice, odnosno okupljališnoga trga, koja ljubičastu boju naočala spaja s onom ljubičastoga Straduna što izvire iz jedne od pjesama pokojnoga pjesnika, književnika, dramaturga i urednika koji je poginuo 5. listopada 1991, pogođen neprijateljskom granatom na pragu svoje kuće u Župskoj ulici u srbočetničkom napadu, srpsko-crnogorskoj agresiji na Dubrovnik za vrijeme Domovinskoga rata, na samu njegovu dubrovačkome početku. Izveden 29. prosinca 2011, u Lerovoj lađi u Lazaretima između Božića i Nove godine u neobično sunčanom, gotovo ljetnom Dubrovniku, i žutom je sunčanom bojom s naslovnice koja se preklopila s onom dizajnerskom u dane božićnih radosti naizgled apsurdno podsjetio na dvadesetu godinu Milišićeve pogibije i sedamdesetu njegova rođenja. Redatelj i adaptator Davor Mojaš i Studentski teatar Lero, Dubrovnik, predstavu nazvanu scenskim recitalom posvećuju „svom predanom, redovitom gledatelju, pratitelju, ‘pričuvnom dramaturgu’, kritičaru i prijatelju Milanu Milišiću“.

Prizor iz scenskog recitala u spomen Milanu Milišiću

U maloj sceni-kutiji prve lazaretske lađe, Lerova stalnoga mjesta boravka i prikazivanja novih predstava posljednjih nekoliko godina Davor Mojaš okupio je devetero izvođača. Uz jednu od vodećih Lerovih članica Kseniju Medović, glumački dominantnu u mnogim nastupima od Lerovih početaka, i scenski i glasovno u posljednjim predstavama istaknutu Antoniju Basić nastupili su mladi Leona Ribić, Maro Drobnić, Nikolina Dominković, Ozana Masnec i Latica Zekić, koji su disciplinirano i suptilno ispunili prostor sjećanja. Predstavu su na višu kazališnu razinu svojim nemalim glasovnim mogućnostima, uvjerljivom i sugestivnom interpretacijom i scenskom energijom koja je spojila dvadeset dubrovačkih godina podigli Nila Miličić Vukosavić i Sebastijan Vukosavić, nositelji dubrovačkih kulturnih, glumačkih i voditeljskih događanja, rijetki gosti na Lerovoj pozornici. Najviše zahvaljujući njima nakon dugo se godina Studentski teatar Lero vratio kazalištu riječi, koje je bilo gotovo zamrlo, pretvarajući se u teatar slika, simbola, šutnje i tišine, s tugom Domovinskoga rata i prije toga odlaskom Lerovih glumaca na studij i profesionalni rad, najviše u Zagreb.

Zato je ova predstava ne samo posveta Milanu Milišiću i njegovim pjesmama iz kojih izvire spoj zaljubljeničkoga, dokumentarnoga i nadrealnoga Dubrovnika, esejima, putopisima i proznim i drugim zapisima nego i posveta trajanju Lera i sintezi teatra riječi i teatra vizualnih i zvučnih simbola, kojima odiše u crnoj škatuli (kutiji) razigranoj zastorima u bojama strasti, smrti i ljubavi. U malom kazalištu sjećanja, pamćenja, snova i naslućivanja. Vrijednost su predstave i skladbe za koje je Milišić pisao tekstove (dosad neobjavljena pjesma Moskva dubrovačke grupe Modeli, pjesma Emili u izvedbi Buca i Srđana) i pjesme Toma Waitsa koje je Milišić volio slušati. Mnogobrojni se simboli, od novina do osvijetljenih bijelih papira-pjesama u stilu kazališta sjena i obojenoga teatra, od igračke – Milišićeva psa do otvaranja malih vrata – prohoda beskraja, isprepleću s mizanscenom zatvorene i otvorene šetnje Stradunom u stisnutim formacijama prijateljstva, ljubavi i naslućivanja najgorega, smrti i agresije na Dubrovnik.

U sintetskoj pedesetominutnoj predstavi Lerovih stilova istaknuto mjesto zauzima i politička dimenzija, tj. brehtijansko kazalište karakteristično za dio Mojaševih režija. S poezijom Milišićevih zavičajnih, rodnodubrovačkih i kozmopolitskih, nerijetko i egzistencijalističkih obzora isprepleću se izgovoreni dijelovi sudskih presuda, pisama i zapisa koji svjedoče o Milišićevoj borbi za pravedan i istinit Dubrovnik.

Oduševljenim gledateljima na kraju su predstave uručene knjige: upravo objavljena Lerova monografija pod naslovom Lerovnica urednika Davora Mojaša i grafičke oblikovateljice Nore Mojaš s tekstovima pratitelja Lera i kazališnih stručnjaka, teatrologa i kritičara, uz obilje fotografija koje donose slikopis Lera od utemeljenja pod vodstvom hrvatskoga književnika i profesora Feđe Šehovića 1968. do danas, pod Mojaševim vodstvom.