Potvrda vrijednosti Kuhačevih iskoraka

„Specijalnost kojega naroda nije plod nauke, već plod ćudi, krvi, pasmine.

Nauka može prirodjeni dar usavršiti, dotjerati, ali ne može uliti dar niti pojedincu

kamo li cielomu kojemu narodu. Za Židove znademo, da imadu osobiti dar za trgovinu,

za Cigane da rado kradu... Za Slavene znademo, da svi skupa imadu osobiti dar za glazbu,

ali nitko se još nije dosada usudio ustvrditi,

da Hrvati i Slovenci stoje u pogledu glazbenoga dara medju svim

Slavenima na prvom mjestu.“

(F. Ks. Kuhač, historijski uvod

Ilirskim glazbenicima)

Franz Xaver Koch iliti Franjo Ksaver Kuhač već odavno nije nepoznanica hrvatske glazbene i kulturne povijesti. U stotinu godina, koliko je prošlo od njegove smrti, mnogi hrvatski (pa i inozemni) znanstvenici bavili su se Kuhačevim likom i djelom, detektirali njegove mane i vrline, jasno i precizno protumačili njegova istraživanja i zaključke te ih preformulirali u okvirima kako Kuhačeve, tako i naše suvremenosti. Kuhaču je neprijeporno priznat status „oca hrvatske glazbene historiografije“, kako se često kolokvijalno opisuje, ali još nije bilo dovoljno jasno artikulirano Kuhačevo mjesto u širem kontekstu europskih težnja njegova vremena te utjecaja koji je (ukoliko jest) ostvario na vrijeme nakon njega.

Zanimljivo bi bilo danas dobiti odgovor od naših glazbenih škola na upit: Sviraju li đaci Kuhačeve jednostavne i prispodobive klavirske skladbe?

U godini u kojoj smo obilježili stotu obljetnicu Kuhačeve smrti Hrvatsko muzikološko društvo i Odsjek za povijest hrvatske glazbe HAZU odlučili su potražiti to Kuhačevo mjesto organiziravši muzikološki skup Franjo Ksaver Kuhač (1834–1911): glazbena historiografija i identitet, koji je u Zagrebu okupio trideset znanstvenika (s 28 radova) iz Hrvatske, Crne Gore, Mađarske, Češke, Austrije, Srbije, Bugarske, Irske, Italije, Poljske, Slovenije i SAD-a te zamjetan broj publike, i to stručne, što je ovaj muzikološki skup učinilo jednim od dosad najposjećenijih.

Kuhač bi time bio nadasve sretan i zadovoljan, jer za života nikako nije uspio doći na zelenu granu s akademskim intelektualnim krugovima. Nikada nije krio svoju mesijansku ulogu promotora nacionalnih ideja, pa i po cijenu toga da rezultira naivnim procjenama, pogrešnim pripisivanjima značaja i značenja te, s današnjeg aspekta, tvrdoglave ustrajnosti u stavovima za koje je sam shvaćao da ih nije u stanju na adekvatan profesionalan način postaviti i objasniti. „Buduć da mi kod ovoga posla nije do inoga, nego da se naša narodna glasba, a s njom zajedno i naša narodna prosvjeta podigne i promakne, domovina za cielo će mi biti zahvalna, ako gdje kojoj stvari u trag udjem... za koju bi možda mnogi htio, da sam ju mukom mimoišao“, pisao je Kuhač 1871. misleći na narodnu glazbu kao nacionalnu glazbu koja uključuje folklornu glazbu i umjetničku glazbu temeljenu na folkloru. Po tom pitanju Kuhaču je, čini se, sve bilo jasno, no suvremena istraživanja unutar različitih znanstvenih disciplina stalno se upleću u terminologijske prijepore, što je jasno obličje dobilo i tijekom ovoga skupa. No koliko god terminologija zahtijeva egzaktnost, toliko je logično da će biti podložna promjenama (s obzirom na vremenski, prostorni i značenjski kontekst), jednako kako je i sam predmet istraživanja podložan njima.

Temelji glazbene historiografije

Kuhačev diskutabilan odnos prema Haydnu, kao zagorskom Hrvatu, i Lisztu, kao Hrvatu iz Gorskog kotara, već su Kuhačevi suvremenici ignorirali, pa o tome valja govoriti samo iz perspektive neprimjerena Kuhačeva povjesničarskog obrazovanja i metodologije istraživanja. No ni takva pripisivanja nisu u njegovo vrijeme bila neuobičajena, na što je, primjerice, tijekom znanstvenoga skupa upozorio Harry White prikazavši irskoga povjesničara Grattana Flooda, koji se čini gotovo kao preslika Kuhača, jer oba su nastojala uklopiti glazbu svojih domovina unutar neporeciva europskog okvira, često s kontroverznim rezultatima, no tvoreći temelj moderne irske, odnosno hrvatske, glazbene historiografije. Zamislimo samo kako se Kuhač morao osjećati onoga trenutka 1886. kada je pročitao esej Umfang, Methode und Ziel der Musikwissenschaft Guida Adlera, zaključivši „da je muzikologija, koju sam ja utemeljio, priznata za novu znanost, te da su Niemci i samo ime ‘muzikologija’, poprimili, koje sam ja ovoj znanosti nadjenuo“, pisao je Kuhač uredniku tjednika Vienac. „Tako su Adler i Kuhač“, ističe Zdravko Blažeković u knjizi Hrvatska glazbena historiografija u 19. stoljeću, „neovisno razmišljajući o disciplini glazbene znanosti došli do identičnih definicija te postavili temelj i opseg istraživanja folklorne glazbe“, što je Kuhač potkrijepio dugogodišnjim istraživanjima na terenu širega slavenskog područja, čiji je rezultat okupio u zbirci Južno-slovjenske narodne popievke.

Utjecaj na slavensku kulturu

Franjo Kuhač bio je praktičar, koji je nastojao spoznati „što je njihovo i što naše“. No možda u tome upravo i leži najveći kamen spoticanja, jer se ulazi u područje teorije konstrukcije identiteta. Kuhač ni u tome nije bio osamljeni slučaj, jer devetnaesto i početak 20. stoljeća iznimno su burna vremena po pitanju traženja nacionalnog identiteta među europskim narodima, na što je upozorio niz autora sudionika održanoga muzikološkog skupa. Sam Kuhač, kako ističe Stanislav Tuksar, borio se sa svojim njemačko-austrijskim, panslavenskim, južnoslavenskim i hrvatskim identitetom. No identitetska previranja nije ni potrebno definirano riješiti, već je mnogo važnije ukazati na, ovim skupom potvrđen, neporeciv Kuhačev utjecaj na šire kulturno područje. U kozmopolitizmu časopisa Svijet i Kulisa i u nacionalizmu Seljačke sloge između dvaju svjetskih ratova Naila Ceribašić pronašla je moguću poveznicu s Kuhačevom baštinom, što je potvrda važnosti Kuhačeva utjecaja na praksu prve polovice 20. stoljeća. Jan Bat’a uspostavio je vezu između češkoga svećenika i glazbenoga pisca Karela Korada i našega Kuhača, koji je bio jedan od znanstvenika koji su potaknuli Konrada na vlastitu potragu za panslavenskim glazbenim identitetom. Michaela Freemanova i Jarmila Prochazkova dokazale su da je Leoš Janáček došao u kontakt s Kuhačevim Južno-slovjenskim narodnim popievkama, Stefanka Georgieva upozorila na važne kontakte Kuhača s bugarskim intelektualcima, a László Vikárius putem niza konkretnih primjera potvrdio je da je Bartók citirao nekoliko napjeva iz Južno-slovjenskih narodnih popievki te u svojoj ranoj fazi bio vrlo blizak Kuhačevoj metodologiji istraživanja.

Činjenica da na Kuhača gledamo kao na istaknutoga pionira historijske muzikologije, etnomuzikologije i glazbene historiografije u Hrvatskoj nije danas nimalo veća negoli je bila. No saznanja koja su ovom prigodom u koncentriranu obliku iznesena usmjerila su reflektore na Kuhačev lik i djelo u posve drukčijem ozračju, s konačnom potvrdom njegova dalekosežnog ljudskog i profesionalnog utjecaja ne samo na hrvatsku nego doista na širu slavensku kulturu. Pridodamo li toj spoznaji izložbu o Kuhaču, koja je bila pripremljena u prostorima knjižnice HAZU i predvorja HGZ-a, autorice Nade Bezić, koncert s Kuhačevim obradama napjeva iz Južno-slovjenskih narodnih popievki i trima originalnim klavirskim skladbama te pokrenutim projektom digitalizacije i očuvanja Kuhačeve baštine putem internetske stranice (http://kuhac.net), koju toplo preporučamo, trodnevni muzikološki skup ispunio je očekivanja i dostojno obilježio stogodišnjicu Kuhačeve smrti. Zanimljivo bi bilo poslati upit, primjerice, glazbenim školama u Hrvatskoj: sviraju li naši đaci Kuhačeve jednostavne i prispodobive klavirske skladbe?