Posljednje ovlasti hrvatske poezije

Hrvatski pjesnici u 2011. svojim poetskim oknjiženjima ne ruše statusne simbole današnjice, one elektroničke, smatrajući se sigurnim, ali ne i povlaštenim glasovima koji sa svojom slikovito živom riječju još mogu iznuditi zadovoljstvo čitača

To da nas Google još ne zaglupljuje, ali i to da još uvijek i posve ne razmišljamo s pomoću procesora riječi te da kritično uzdižemo kult interneta, iako se u njegovoj okolini sve bolje i bolje osjećamo – to nas upravo plaši – rekli bi pjesnici. Mogu li, uostalom, nove tehnologije svojim svjetlom prognati zlo, usustaviti promišljanje o svijetu na ljepotno tajnovit način? Jer svjedoci smo afektivnoga kočenja pritom, a pristalice kiberprostora ne mogu nas posve odvratiti od jezičnoga misticizma i ne mogu bitno izmijeniti našu situaciju koja se temelji na narodnoj humanistici, ali i na rasredištenom jezičnom modernizmu koji se uvukao u poeziju kao dobrodošao import novoga duha usuprot ne-duhu. No čini se da jezična humanistika, ono što izrazno oblikuje samo čovjek svojom nesputanom i neograničenom imaginacijom, nije samodostatna vrijednost te svijet, treba priznati, mislimo i s pomoću kulta mladosti koji živi u internetskom krajoliku. Kad je o poeziji riječ, osvjedočili smo se da i matematička poezija sadrži stanovitu emocionalnu snagu pa zašto to isto ne bismo rekli i za tehnička pomagala kojima pišemo ili ćemo tek pisati poeziju ma koliko to bila tehnicistička utopija. Neki inficirani pobornici takva novoga, planetarno umrežena svijeta, predviđaju novo tržište za poeziju, a pjesnici pak uočavajući novu divlju stvarnost ili krvoločnost, kako neki kažu, drhture od straha jer se na horizontu pomalja to nešto što prijeti da poeziji oduzme njezine posljednje ovlasti bez oslonca na starije vrijednosti. Bit će kako biti mora, ali pretjeranu književnu nesnošljivost, zbog izuma novog internetskog pisma zasad neće biti, dapače, svoja stajališta usuglašavaju tehnofobi i oni koji još svoj maštovit jezik tradicionalno upisuju. Napokon, u kojem obliku jezik daje bitak bićima – vidjet će se.

Antimimesis

Hrvatske pjesnike u godini 2011. takve bojazni i nedoumice zasad još ne tište. Oni sa svojim poetskim oknjiženjima zaista ne ruše statusne simbole današnjice, one elektroničke, smatrajući se sigurnim, ali ne i povlaštenim glasovima koji sa svojom slikovito živom riječju još mogu iznuditi zadovoljstvo čitača. To ne znači da „lastnim jezikom glagoljaju“ (obmanjivačkim jezikom pričaju) ono što nam se zaista sviđa, a na drugoj strani i ono što je izvan naše smislene orijentacije, već da ustraju u svojoj misiji ne bi li najkraćim putem došli do sebe i svijeta koji jednom emitira avetinjske slike, a jednom nas čarobno privlači tajnom naravi svoga jezika koji se naprosto nudi na pladnju. Dakle, prošlogodišnja pjesnička produkcija još želi, jednim svojim dijelom, izgovoriti ono nešto neizrecivo, antimimetično, pa nešto izuzetno iz vedre ili demonske egzistencije, zatim pojmovno i mudroslovno, želi, nadalje, inovativno rekreirati pjesničku tradiciju, pa ostvariti spektakularnu komunikaciju i senzaciju (na lirski način prepričati nečiji govor) i čini se još želi izraziti neki oblik religiozne vjere ili nevjere, skepse ili agnosticizma, odnosno svjesne religioznosti ili ravnodušnosti. Slijedom toga, pjesnička iskustva i pjesnički jezik i nadalje možemo međusobno razlikovati jer se kreću u sklopu sinteze visoke lirske slikovitosti i lirske prirodnosti. Nažalost recepcijska razmjena s čitaocem još uvijek odvija na relaciji pjesnik–pjesnik i pjesnik–kritičar. Posljednji se ponekad potpuno predaje pjesmovnim čarima i magiji riječi pa i kad su skromnijih dosega, toliko, naime, još ima obostranoga poštovanja.

Izdvojimo kao prvo tri knjige sabranih pjesama. Početkom prošle godine akademik Ante Stamać oglašuje se sa Sabranim pjesmama (Alfa, Zagreb), a potom i Igor Zidić s pjesmama koje je napisao od 1954. do 2011, sabravši ih pod naslovom Kost i gozba (Matica hrvatska, Bibioteka izabrana djela. Dirljiva je i knjiga sabranih pjesama manje poznatog i prerano preminulog pjesnika Berislava Nikpalja (Zagreb, 1928–Biograd na Moru, 1978), poznata kao osnivača danas dobro uhodane tribine Jutra poezije i nadasve pjesničkoga zanesenjaka burnih recitativnih emocija. Prava su poslastica udruge Jutra poezije sabrane pjesme Ružice Orešković (Boka kotorska, 1933–Zagreb, 1993). Ta je poetesa zaista označila zagrebačku underground-poeziju kao spiritus movens nadolazećih pjesnika, ali i kao omiljena autorica. Sada se napokon pregledno može uživati u njezinim pjesmama koje su sugestivno milovale slušače. Istu će pozornost pobuditi i izabrane pjesme Sunce je zašlo ali još će pasti uvijek intrigantna Dubravka Škurle (1933–1957), koje je priredio i predgovorom obogatio Davor Šalat. Očigledno, mladi je pjesnik s tragičnim završetkom života bio u posjedu veličajnog i nevelikoga pjesničkog opusa, a ovim se izdanjem to i potvrđuje.

Ante Stamać, uz svoj nedvojbeno kvalitetan sonetni opus (koji jer također sabrao 2004), s izraženom foničkom senzualnošću i osjećajem za tu zahtjevnu formu, u ovoj knjizi iznovice uočavamo već dobro poznat Stamaćev smisao za tematizaciju rasapnosti (skladnije izgovaranje nesklada). Pjesnik smatra (kako piše Davor Šalat) da povijest naših nevolja nije počela uspostavom duboko nepravednih društvenih poredaka i osobnih trauma i praznina, već da je ona predodređena s Velikom trijesom (Big Bang) s kojim se najšira kozmička razina određuje kao rasapno događanje. Zidića u ovoj izdašnoj i lijepo dizajniranoj knjizi predstavlja, možda ponajbolje dosad, njegov suputnik i suvrsnik Ivan Rogić Nehajev. On piše: „Na praktičnoj, pjesničkoj razini, odmjerenost se ponajprije javlja kao osnova upravljanja odnosom između ironije, kojom je Zidićev opus prožet ‘od pete do glave’, i ekstatične ‘neposrednosti’, u njegovim tekstovima više nagoviještene negoli tvarnošću jezika izvedene pred čitatelja. Zidić taj odnos prevodi u poopćeni odnos između apolonske odgovornosti za ‘sunčanu stranu ulice’ i romantične hirovitosti ekstatičnih silnica, energija i strasti.“

Nakon izlaska Poetske čitanke suvremenoga hrvatskog pjesništva (1950–2010) Branka Maleša i književnokritičkog pregleda Hrvatskog pjesništva 20. stoljeća Branka Bošnjaka u dva sveska, pojavila se i knjiga Davora Šalata Posrtanje za alibijem, dvadeset bitnih knjiga hrvatske poezije od 2000. do 2011. godine u nakladi zagrebačkoga VBZ-a. Riječ je o pregledu scene dijela toga pjesništva u koji je uvršteno dvadeset pjesnika i pjesnikinja sa po sedam pjesama uz kompetentni uvodni esej i pojedinačni ogledi pripojeni uz svakog uvrštenika. Posvema korisna knjiga kao prilog povijesti hrvatske književnosti tog razdoblja, jer Šalat umije prepoznati jake poetske glasove i kritički opisati njihove profile uz dobru konzultaciju dosadašnje književnokritičke recepcije. Treba pritom istaknuti da su ove godine i dalje najagilniji izdavači poezije dva književna udruženja: Društvo hrvatskih književnika (s Malom knjižnicom DHK i glavnim urednikom Matom Ganzom te izdvajamo Tugu cirkusa Marka Grčića, Halo lo lo lo: Tko je tamo? Zvonimira Baloga, Iskorak iz sna Željka Kneževića i Gorana Rema s naslovom Netko na bubnjevima odsvira likovnu agoniju) i Hrvatsko društvo pisaca (s Bibliotekom poezije i glavnim urednicima Ivanom Hercegom i Ervinom Jahićem), a izdvajamo naslove: Plast igala Dinka Telećana, Ovdje. Gdje Slavka Jendrička, Kauč na trgu Dorte Jagić i Šah sa snijegom Lane Derkač.

Ironiziranje jezičnih konvencija

Majstor forme Marko Grčić suvereno piše pjesme u distihu, u sonetnoj formi i slobodnom stihu sa skladnim (pitko smislenim) rimarijem, počesto svrstanim u katrene s rasporedom rima abab. Pritom taj pjesnik, nimalo anakron po izboru suvremenih motiva i tematizacije još jednom podsjeća na svoj značaj i nedovoljnu kritičku valorizaciju. Goran Rem ispisuje pjesmovne iskrice (pjesme u prozi) i pritom te zaista nezašećerene rečenice namjerno ispuštaju uočljivu poantu računajući na umetanje ispuštenoga: čitaočevu imaginaciju. Zvonimir Balog, markantna književna pojava u poeziji za djecu, također nedostatno kritički uočen, oprezno nastavlja duhovito ironizirati jezične konvencije, no ovaj put, kao i u knjizi Pjesme za prvu ruku iz 2003, s vrlo dinamičnom i zaokruženom tematsko-motivskom fakturom.

Željko Knežević i dalje izmiče generacijskom ujednačavanju i njihovim poetičkim dvojbama te izvrnute zbiljne slike izvrće na pravu stranu i, kao što piše Cvjetko Milanja, sklon je imaginacijskim fantazmima stvarnosnih motiva. Dinko Telećan, iako u smislenom pogledu prosvjeduje uime jezika, dakle autoreferencijalno, zna i lapidarno omonumentaliti pjesmu: lepršavo, šifrirano, ali dostupno, a katkad i filozofično, no sada s uvažavanjem svakodnevice pa čak i božje nadahnjujuće snage kao u pjesmi Beethovenova. Dorta Jagić neprijeporno je plodna, još mlada pjesnikinja, ali ne zadugo, a taj proces unutrašnjeg odrastanja najavljuju i njezini novi stihovi s transcendentnim ukazivanjima. Zapravo, posvema je rijetka pjesnikinja koja će (u sklopu svoje generacije) završiti pjesmu s ovim stihovima: „…dobar je Bog / nizak i malen / zaštitimo ga“. Što se tiče plodnosti Slavka Jendrička, njemu godine koje svima nama odmiču zasigurno uljepšavaju biobibliografsku sliku te on neprestance hrli da nas našopa novom knjigom pjesama. Nedavno je autor ovog napisa zapisao: Hitrina i aktualitet Jendričkove poetske misli uvijek ima točno vrijeme i prostor, a vezivat će ih spoznajne i iskustvene eidetske slike. Lana Derkač je od onih pjesnikinja koje virtuozno transcendiraju stvarnosne situacije pridavajući im, i pritom otkrivajući, začudne metamorfoze između stvari i zbivanja, a udahnut će im i atmosferu egzistencijalnih aporija.

Pjesnički bogata godina

Još se jedan izdavač nameće kvalitetnim pjesničkim izdanjima. To je već rečena udruga Jutro poezije. U kraćem razdoblju objavljeno je u toj ediciji desetak naslova – izdvajamo prošlogodišnje. Davorin Žitnik, koji se ostvarivao na tribinama Jutra poezije, zasad je, nažalost, bez znatne logistike pjesničkog establišmenta, s pomalo boemskim shvaćanjem pjesničkog poslanja, ostaje nepokoran trendovskom književnom autoritetu. S naslovom Dixieland i onim pjesničkim materijalima koji su prethodili (pisao je dojmljivo na čakavskom i kajkavskom dijalektu) iskazuje senzibilni pristup jeziku tradicije, ali začudo uvijek je spreman za reality i street show kao pjesnik osobne odiseje. Zvonimir Husić samozatajni je i utišani pjesnik. Ovo mu je deveta zbirka pjesama (Sanjajući anđela), u kojoj pjesnik svodi samoidentitetske spoznaje dosežući hvalevrijednu mudrosnu razinu primjerenu zreloj muškaračkoj dobi. Robert Roklicer objavljuje u ovoj godini čak dvije knjige pjesama: Nebo nek’ je i dalje samo nebo i Četrdeset antiljubavnih i jedna nekorektna. Sugestivnost opore zbilje života, ali i umjetnosti, opisana je s vedrom perspektivom, ponekad autoironijski persiflažno, s dosjetljivom potkom te ostvaruje dobro poetsko sporazumijevanje s čitateljem, posebice onda kada nam predočava erotsku ostavštinu. Ivan Babić sa svojom trećom knjigom poezije Stigme svagdana već u naslovu najavljuje svakidašnje nedoumice i njihove stigmatizacije u stvarnosti koja je, kao što znamo, prepuna lažnih znamenja, koja se nameću kao vrijednost. Babić im lirski oprezno prilazi i upjesmljuje na način vlastita iskustva jezika.

Jedan od važnih prosuditelja poezije, vrsni sveučilišni predavač stilistike Krešimir Bagić, netom je objavio novu knjigu pjesama pod naslovom Trebalo bi srušiti zidove. Uz očiglednu signifikacija teksta u knjizi se pomiruje već jednom uočen idejni i jezični operacionalizam, no Bagić, kao piše Branko Maleš, premješta svoje negativno elaborirane prepreke, tj. zida iz političke, kulturnomentalitetske sfere ponašanja te mu preostaje još polje seciranja jezika sama, iako, puka jezična tehnika, poniranje u jezičnu magmu, u represivnom smislu, za tog je pjesnika prepreka – zid. Prošlogodišnji pjesnički saldo obogatili su svojim knjigama još i pjesnik „recentne povijesne tragedije“ Mile Stojić (Dunia), klasicistički raspoložen, neponovljivi Nenad Načinović (Uvojci zlatnoga runa), „povratnica“ u suvremenu hrvatsku poeziju Neda Miranda Blažević-Kreitzman (Vezuvska vrata), nadasve talentiran Franjo Nagulov (Soba 66), mistična Jasminka Domaš (Poetski mistik), znalački poetski parodičar Milan Swetozar Mačešić (Kosovski ciklus: ispravak krivog navoda), još jedan uspješni povratnik u hrvatsku poeziju Albin Horvatiček (Paučina), pjesnikinja koja uz virtualno poseže još i za memorijom osjećaja Ružica Cindori (Kasno) i ponajbolji maritimni pjesnik Jakša Fiamengo (Treće zvono).