Poslanice njima i druge pjesme

Životopis - Tomislav Kovačević rođen je 1945. u Osijeku. Djetinjstvo, osnovno i gimnazijsko školovanje proveo je u Senju, majčinu rodnom gradu, a jugoslavistiku i komparativnu književnost studirao je u Zagrebu i Münsteru. Dosad je objavio četiri zbirke pjesama: Žedne ribe, Zadah riječi, Druga vatra u istoj ruži i Grijači snijega, knjigu pjesama, književnih kritika i likovnih ogleda Nervozno more, zbirku odabranih pjesama Kretnja ruke te knjigu likovnih ogleda i književnih kritika Zapisi na vodi. U Svjetlosti ognjišta, izboru hrvatskih pjesnika iz Senja, članova Senjskoga književnog ognjišta, otisnuta je Kovačevićeva rukovet pjesama Predah, dok je u Svjetlosti ognjišta 2 zastupljen ciklusom Zidovi od vode. Književnica Ana Horvat priredila je za 3. kolo internetske edicije Hrvatska ljubavna lirika izbor Kovačevićevih pjesama s naslovom Ulica s balkonom. Uvršten je u i 7. svezak Hrvatskog književnog leksikona Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada i aktivan je član Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika i Hrvatskoga društva skladatelja. Objavljivao je u Književnoj Rijeci, Novoj Istri, Usponima, Sovremenosti, Republici, Hrvatskom slovu, Radosti i dr. Živi i radi u Crikvenici.

Prolaziš ovim životom...

(gospodinu Slavku Mihaliću)

Prolaziš ovim životom kao usputnom stanicom

prijatelj konopca i haljine na kiši

vlasnik ruku i riječi preko njenih ramena

vlasi ti prkose boji vjetra

opraštajući ti nehajno nesmotrenost dovršene pjesme

slijediš u stopu svoj kaput i dim nedogorene cigarete

po nepregledu zrinjevca i vruće kave s malo mlijeka

i šećera u splendidu nemirnim pogledom saplećeš

užurbane domaćice i studentice treće godine kroatistike

i povijesti umjetnosti

snijeg se topi pred vatrom izloga u ilici

u kojem pažljivo skrivena traju tajna vrata u riječ

koja ti nedostaje u pjesmi riječ koja te drži na oku

svi su tvoji vršnjaci na vrijeme otputovali u lažne krajolike

šaljući ti ošamućene razglednice (užurbano pripremaš

na kaminu dostojno mjesto za kutijice od školjaka i iverice

koje će ti zasigurno naknadno poslati!) spletom okolnosti

pamtiš nepisane zakone lopoča i lopova kako bi ušao u trag

pokretima koji te neće razočarati na kraju ove pjesme

... ne trebam posebno naglasiti

kako se tramvaji vesele

tvom neopreznom

koraku...

Sjenica je to ili jesen ...

(gospodinu Zvonimiru Golobu)

Sjenica je to ili jesen prostire mrlje ciklama

po tvojoj bijeloj košulji u polumraku balkona djevojčice

razmazuju more po svojim propupalim grudima

i mrmore tvoje stihove kao molitvu jorgovan se bršljani

oko tvojih nogu želeći te upozoriti na lavež pasa

i trag košute sapletenih o pjesmu koju upravo zapisuješ

prateći neku drugu misao zračak sunca na korijenu nosa

top s griča i zvona s katedrale oglasiše podne

strpljivo te čekaju ohlađena kava smrdljivi opušci odložene

rukavice predugačak kaput i servus u prolazu

uz osmijeh platiš račun i uputiš se prema čakovečkoj

kupivši usput podnevno izdanje večernjaka i upravo

pristigli najnoviji broj podravskog zbornika

... to što se potom tebi dogodilo

previše je istinito

i za odlazak u bezvrijeme...

Ta glazba ona mene sasvim...

Ta glazba

ona mene sasvim

ja to eto moram ne prešutjeti dok tišina

ne prisustvuje ovom pokušaju svečanosti

dok lišću dok i meni pomalo jesen nešto duguje

(zaboravlja) ona mene koliko vas ne bez onog

unaokolo bez pravog razloga bez pardona onako

između zidova našeg malog nesporazuma ne niz

kupu primorjem nikako (sasvim bestočno bezbolno

pristajem i na to: bezbolno) poslije onog dana u ovoj

noći pred ono svanuće (ta glazba) ona mene sasvim

ona mene stalno ona mene stvarno ona mene radi mene

iz zasjede na otvorenoj cesti u ovoj sobi pred ovolikim

mnoštvom mene u odsutnosti tebe koja negdje drugdje

nekim drugim neporicanjima dokono prisustvuješ

ta glazba ona mene sasvim ponavlja...

(Arsenu Dediću... a snijeg u kranju,

snijeg u gospiću...)

Ako su te bez lule...

Ako su te bez lule

bez brade ako su te

(i bez brkova)

pažljivom nemarnošću

kose začešljane unatrag

ako su te

bez posuđene šalice šećera

i upute koliko treba da se

u pretis-loncu skuha (recimo)

grah s buncekom ili slaninom

ako su te

bez onih kišnih (i onih vjetrovitih

također) večeri koje su tako pristojno

pristajale tvojim očima i zadignutom ti

ovratniku hubertusa davno zastarjela

(ili je moda prekratko trajala?)

ako su te dovršenim rečenicama

navodili i prevodili

ako su te (kažem) tako –

krivo su te!

opisati te značilo bi dovršiti te

a to je velim nedopustivo

jer

ako su te bez lule...

(Milivoju Slavičeku, uz nedovršene šetnje

... a kiši čakovečkom, i končarevom kiši...)

(Domaća zadaća iz Luke Paljetka)

Dovoljno da je jesen da modro bude da vene

dovoljno da se na jug zapute laste i ždrali

prolazim tada zanesen kroz cvijet kroz tijelo žene

pomalo sulud i grub dok mrznu čipkasti vali

Rijeka je pristala da nam kaznom bude

u sumorno vrijeme što za san ne pita

i dok tišinom zvona tmurno nebo kude

s dva brda omeđen meki vjetar luta

Plavokosa zvijezda svoj planet zahtijeva

u podjeli svemira nepravedno otet

u vrtu mog oka za nju pravda dozrijeva

kad na sve to pristajem i neka sam proklet

Umiru naprasno stakla i ptice krikom sude

mirisu u cvatu i u pčeli medu

zakoni se prirode useljavaju u ljude

kretnja ruke prati oko u neredu

Snijeg u mojim očima...

Snijeg u mojim očima uredno troši plamen hrapavih

cjepanica i oslobađa namršteno čelo neba korak prije ljupke

svečanosti na obrazima neposlušnog svibnja kamena noć

legla je iznenada između trepavica neverina na pomolu

i prastare fotografije u uglu izgrebanog ogledala kao da je

netko dao dogovoreni znak odbacili smo s gnušanjem

pokušaj da nam pripišu ozbiljnu vezu između suhog lišća

i sretnog trenutka erotičnosti slapa i zmije što je teško

izvesti i u razumnijem ozračju taj će detalj neprikladno

rastezati zbunjeni sveci i remete zapijajući milodare

u predvečerjima gradova kojih nema u raskošnim

monografijama te planinarskim kartama i vodičima

umorni od puta kroz ljekovitu tajanstvenost otočja

zabrinuto pogledavamo u zapušteno nebo tražeći

predznake pobune nezainteresirani oblaci zarumeniše

opslužujući završetak dana očekivanom koreografijom

... ne znam kako ti ali ja ne bih mogao

čak ni iz nehaja živjeti mirnije

od ovoga ...

Ulje šaptačeva glasa ...

Ulje šaptačeva glasa smiruje valove na dlanovima

sumračnjaka dok more razgovara sa stijenjem o uzroku

promašaja nervoznog i neispavanog vala vičnijima prepuštamo

traženje svetog grala razuma u teškim i gustim vinima koja se

tako dobro prodaju na otoku koji smo jutros mimoišli vjerujući

zastarjelim kartama kupljenim jeftino ispod stola u krčmi zagubljenoj

u trnovitom raslinju legitimni baštinici drsko rasprodaju žuljevito

nasljeđe i nestaju koristeći se povoljnim vjetrovima u preponama jedrilja

odbljesak vatre na vodi ozbiljno računa na zbunjenost naftne mrlje

i riblje krljušti u prenapučenom zaljevu neosnovano sigurni u proroke

i znanstvenike ponavljamo njihove promašaje u talogu neba i kamenici

sna plaču prozori ostakljeni korijandolima lomeći usput tvrdoglavost

magarcu a zvijezdi repatici putanju pomno pripremano slavlje može

započeti oponašanjem mirisa iz budućnosti i raspamećenog krajolika

oblikovana brzinom usplahirene burnice preko djetinjastog neba

... gotovo da više i nije važno

tko će se useliti

u zapuštene odaje vremena...

Odzvanja gruba kiša...

Odzvanja gruba kiša kao limeni tanjur po mramornom podu

postaje dok plahi putnici pridošli iz pokrajine cipelare posrnule

ciklame i cmizdrave maćuhice tog je dana nepovratno izgubljeno

sve ono što je stajalo na putu konačnim odlukama i naprečac zbunilo

i pobjednike i poražene prizor je zastrt opsjenom i ušutkan dobrotom

vlažne ptice munjevito raznose precizne upute o mjestu dostojanstvene

svečanosti koja će me zateći na krivoj nozi a upravo sam htio poreći

glasine koje se potajno ali uporno šire o mojoj skorašnjoj i pravednoj

smrti mali uplakani štićenici nemoćno sudjeluju u patnji strahujući

nad svakim posrtajem zvona i kandila na moje upražnjeno mjesto

čekaju neplanirano prekoredni priučeni i neotesani besmrtnici

... propao je pokušaj da moja sjen

ne padne na nečije lice...

Ne treba mi više ova riječ...

Ne treba mi više ova riječ potrošena u bezrazložnim

bitkama između razuma i tvrdoglavosti mogu je dobro

unovčiti pokloniti mogu mogu učiniti s njom sve što mi

padne na pamet u današnje kišno predvečerje zataškavajući

lošu naviku da sam sklon nesigurnim značenjima rijetkih

riječi usidrenih u maglenim predjelima nesanice mogu

uvijek ići u korak s valjanim prigovorima o njihovu

stvarnom značenju svaki mi prilaz računalu stvara

znojnu nelagodu stvara potrebu da iskočim iz kože

sveudilj se osvrćući jer se ne dam zaskočiti od tamo

nekih rječnika i pravopisa koji vrište nad mojom

besramnom uporabom njihova sadržaja a ja

jednostavno osjećam potrebu da u vatrištu

verbalne kovačnice iskujem neku svoju riječ

na kojoj ću uporno inzistirati uz razvidan

očaj meni inače dragih jezikoslovaca

... na svoju sam se dakle ruku poslužio

riječima računajući da će mi se posrećiti...