Patologija ljubavi i seksualnosti

U kreiranju svojih filmova glasoviti Španjolac Pedro Almodóvar, uz iznimku izvrsne adaptacije romana Živo meso britanske književnice Ruth Rendell, ne poseže za literarnim predlošcima, tuđim scenarijima i prepravcima starijih djela. No ovaj je put ključni pripadnik filmskog, a dijelom i društvenoga pokreta La movida istodobno posegnuo za romanom Tarantula francuskoga književnika Thierryja Jonqueta i za klasičnim naslovom Oči bez lica Georgesa Franjua iz 1959. Iz romana Tarantula Almodóvar preuzima središnji zaplet o kirurgu koji privlačnu mlađu ženu drži zatočenu na svom imanju, dok ponešto varira odnosno reducira narativnu liniju o zagonetnom muškarcu koji mladića zarobljava u podrumu svoje kuće te ga podvrgava neobičnoj torturi, kao i segment o grubom kriminalcu prisiljenu na neprestano bježanje pred zakonom. Franjuovu remek-djelu Oči bez lica, Almodóvar posvetu daje elaboriranjem motiva o znanstveniku koji unakaženo kćerino lice pokušava nadomjestiti licima drugih žena koje otima. Dakako, u Koži u kojoj živim lako je uočiti i motive te elemente zapleta posuđenih iz niza drugih filmova, primjerice psihološke romantične drame Helenina kutija Jennifer Chambers Lynch, u kojoj kirurg mladoj ženi u koju je opsesivno zaljubljen amputira udove da bi je zauvijek vezao uza se, ili pak kultnoga Noćnog portira Liliane Cavani, u kojem se žrtva nacističkoga koncentracijskog logora nakon rata osvećuje svom mučitelju kojeg zatočava, ali s njim razvija i neobičnu romantičnu vezu.

Almodóvarova posveta filmskom klasiku Oči bez lica Georgesa Franjua

Spajanje u znanstvenofantastičnoj literaturi i na filmu često korištenog motiva ludog odnosno psihopatologijom obilježena znanstvenika s motivom udvajanja identiteta Almodóvar maestralno izvodi, istodobno se dijelom vraćajući i samu sebi, odnosno središnjoj od tri dosadašnje faze svog stvaralaštva. Riječ je o filmu Veži me!, još jednoj redateljevoj varijaciji priče o mentalno nestabilnu mladiću koji zatoči pornoglumicu u koju je očekivano opsesivno zaljubljen te je prisiljava da i ona njega zavoli. Tog je mladića utjelovio Antonio Banderas, pa u ukratko opisanu kontekstu nije slučajno da on donekle sličnu ulogu tumači i u Koži u kojoj živim.

Imamo li na umu da su neki od njegovih protagonista ludo zaljubljeni otmičari, časne sestre narkomanke, odvjetnici izraženih ubilačkih nagona ili, kao u najnovijem slučaju estetski kirurg opsjednut željom da operativnim zahvatima oživi pokojnu suprugu, većina Almodóvarovih filmova ugrubo bi se mogla nazvati histeričnim fantazijama, točnije naglašeno stiliziranim fantazijama napučenim slikovitim, radovito pomaknutim i nerijetko psihopatskim likovima često s ruba društva, te nabijenim njihovim ekstremnim emocijama. Takva je i Koža..., storija o uspješnom madridskom estetskom kirurgu Robertu Ledgardu, čovjeku koji je usavršio tehniku zahvata korištenjem umjetne kože koja je čak i kvalitetnija od prave. Tu je kožu nazvao Gal prema imenu pokojne neprežaljene supruge, a njezinu primjenu dorađuje na nesretnoj Veri, ženi koju je zatočio u svojoj raskošnoj kući i koju je kirurški transformirao u identičnu kopiju pokojnice. No njegova brižno čuvana tajna doći će u pitanje kad se kriminalac Zeca, sin Robertove odane služavke Marilije, jednoga dana u bijegu nakon pljačke draguljarnice maskiran u tigra skloni u kući. Ugledavši Veru, Zeca pomisli da je pred njim Gal s kojom je jednom imao ljubavnu vezu tragičnih posljedica, te je pokuša silovati. No tijekom njihova odnosa u kuću upadne Roberto, koji ustrijeli Zecu. Sva ta zbivanja podsjete ga na tragičnu smrt Gal, koja se u očajanju ubila nakon što je pri pokušaju bijega sa Zecom u automobilskoj nesreći zadobila teške opekline i u prozorskom staklu vidjela svoje unakaženo lice.

Svjedokinja majčina samoubojstva bila je Robertova kći Norma, na koju je tragedija ostavila trajne psihičke posljedice. A kad se činilo da se ona u psihijatrijskoj bolnici počinje oporavljati, Norma je upoznala mladog Vicentea, koji je njezinu sedativima izazvanu opuštenost pogrešno protumačio kao poziv na seks i time dodatno potencirao njezinu psihozu. To je pak djevojku uskoro nagnalo na suicid, a Roberta motiviralo da se upusti u eksperiment s Verom u čijoj alabasternoj koži živi nitko drugi do nesretni Vicente.

U Koži u kojoj živim Almodóvar neprestano i dosta uspješno iznevjerava gledateljska očekivanja i poigrava se njima, baš kao što se na intrigantan i značenjski slojevit način poigrava stereotipima o ljubavi i seksualnosti. Od sama početka, kad nas upoznaje s Robertom, Marilijom i Verom, koji u dizajnerskoj odjeći Jeana-Paula Gaultiera žive na prekrasno uređenu imanju dojmljivo moderno dizajniranih interijera, Almodóvar gledateljima krije pravu i vrlo složenu narav odnosa među likovima. Svi su oni obilježeni raznim stupnjevima patoloških poremećaja, od Roberta koji pored svega još i s kolegom Fulgenciom obavlja ilegalne zahvate na bogatoj klijenteli, preko Marilije koja otkriva da je majka Robertu i Zeci, no koja zbog odanosti kirurgu želi smrt otuđenoga drugog sina, do Vere odnosno Victora, koji će se izložen mučenju i nezamislivoj degradaciji ljudskosti i muškosti naposljetku pretvoriti u ubojicu.

Priču filma prati izvrstan sound-track koji klasične akorde kombinira s glazbom tipičnom za žanr film noira, a jedina zamjerka koja se Koži... može uputiti odnosi se na dramaturški povremeno nezgrapnu srednju trećinu s previše narativnih i motivskih odvojaka, što je i inače čest Almodóvarov problem. Ipak, on u cjelini majstorski usložnjava zbivanja, psihologizaciju te rodne i spolne identitete likova kao i odnose među njima, a emotivni je vrhunac melodramska završnica u kojoj majka i Vicenteova nekad nerealizirana djevojka u tijelu lijepe mlade žene prepoznaju svog nestalog sina i kolegu. Ta završnica gledatelje ostavlja bez daha, pa je uistinu šteta što film prikazan u konkurenciji kanskog festivala nije osvojio nijednu nagradu.