Ostala je – šutnja

U gotovo tri desetljeća na sceni splitskoga Hrvatskog narodnog kazališta Ante Čedo Martinić (1960–2011) odigrao je gotovo sve velike glumačke uloge. Nažalost, mnoge koje su ga još čekale, zbog prerane smrti, neće nikad odigrati.

Čedo Martinić u Don Juanu

Na splitsku je scenu profesionalno prvi put stao 1983, igrajući Roderiga u Othellu, a karijeru je završio opet jednim Shakespeareom, bio je Kralj Klaudije u Hamletu. U tih profesionalnih 27 godina na sceni bio je i Leone Glembay i Don Juan, Hamlet i Marko Barić, Lešandro i Bepo Pegula, čak i Sveti Petar, Jahve, ali i – Vrag. Posljednjih je mjeseci u splitskom HNK radio kao vršilac dužnosti ravnatelja Drame i doslovno do posljednjega trenutka ostao je posvećen poslu, iako se cijelu posljednju godinu borio s teškom bolešću.

Ante Čedo Martinić bio je jedan od onih glumaca rođenih za prvaka: darovit, markantna izgleda na sceni i izbrušena glumačkog zanata, svaka je njegova uloga bila ogledni primjer profesionalnoga pristupa glumi i kazališnoj umjetnosti. Upravo zato mogao je na sceni biti sve što je htio i sve što je od njega kazalište tražilo, a da je baš svaki put dao maksimum, što je publika uvijek znala prepoznati. Rijetki su glumci s toliko mogućnosti: mogao je biti veličanstveni scenski heroj u tragičnim klasicima (Hamlet, Leone Glembay, Don Juan), ali i beskrajno duhovit mali čovjek u laganijim, komičnim ili operetnim žanrovima (Bepo Pegula ili Lešandro u Maloj Floramye i Spli’skom akvarelu). Od Euripida preko Shakespearea, Čehova i Krleže pa sve do Cooneya ili Tijardovića za Martinića jednostavno nije bilo uloga koje mu nisu glumački ležale. Mogao je sve, a ne pamtim da je ikad dobio kritički prigovor da se u nečem što se događalo na sceni, bez obzira o kom se žanru radilo, nije dobro snašao.

U prerano završenoj karijeri odigrao je stotinjak uloga, od toga sedamdesetak na kazališnim daskama, a vidljiva je traga ostavio i na hrvatskom filmu i televiziji. Redateljima je, bez obzira na scenske estetike kojima su pripadali, uvijek bio odličan izbor. Radio je gotovo sa svima koji su u Hrvatskoj režirali u posljednjim trima desetljećima: Carić, Georgijevski, Mesarić, Kljaković, Durbešić, Gerić, Kunčević, Violić, Paro, Nenni Delmestre, Milčin, Dolenčić, Mustafić, Koležnik, Golovko, Kica, Miler, Zappia, Sviben... Rado su ga na sceni, u projektima, imali i redatelji posve drukčijih pristupa kao Brezovec, Buljan ili Anurov. Ukratko, bio je glumac koji je mogao sve, ali ne svaštar, podjednako se davao Euripidu i Čehovu kao i Tijardoviću.

Posljednjih je godina bio često prisutan u popularnim televizijskim serijama od Novog doba i Bitangi i princezi do Ville Marije, Ponosa Ratkajevih, Odmori se, zaslužio si, Ruže vjetrova i Loze. Na filmu je, vjerojatno zato jer je odlučio živjeti u Splitu, blizu rodnoga Brača, odigrao samo sedam uloga, i opet s redateljima vrlo različitih poetika, poput Zafranovića, Sviličića, Kljakovića ili Sedlara.

Ni broj umjetničkih nagrada stečenih za života nije impozantan za takva glumca, ali i to treba pripisati Martinićevoj nenametljivosti i samozatajnosti. Ali i te nagrade svjedoče da je bila riječ o glumcu iznimna raspona scenskih mogućnosti. Dobio je nagradu Fabijan Šovagović za ulogu Marka u predstavi Bez trećeg Milana Begovića u režiji Gorana Golovka na Festivalu glumca u Vinkovcima, 2007, ali i Zlatni smijeh za ulogu Fetisova u predstavi Pukovnik ptica Hriste Bojčeva u režiji Nenni Delmestre na Danima satire (2006). Karijeru, koja je nažalost završena u godinama kad je tek dosegnuo punu glumačku zrelost i mogao pružiti najviše, zaključio je Nagradom Marko Fotez Hrvatskoga narodnog kazališta Split za najbolje umjetničko ostvarenje u Drami HNK Split u sezonama 2008/2009; 2009/2010.

Nažalost, kako bi rekao Hamlet: ostalo je – šutnja, jer Martinića više nećemo gledati na sceni.