Nimalo jednostavno – Jupa

Kad je Joško Juvančić 2010. primio Nagradu hrvatskoga glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje, pokazao je zašto ju je dobio. Režirao je, naime, sam sebe i od ugodne prigode za dobitnika, ali često i ne toliko ugodne za one koji joj moraju svjedočiti, napravio konceptualni igrokaz. Umjesto često predugih i u svojoj biti uvijek promašenih govora zahvale, jer čovjek se u tom ionako već dovoljno emotivnom trenutku treba prisjetiti svih kojima treba zahvaliti i onima kojima ne treba, Juvančić je sa sobom na pozornicu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu ponio brzojave i pisma zahvale kao dokumente ljudi i vremena. Čak i ako se ostavi postrani pitanje autentičnosti baš svih koje je te večeri pročitao, riječ je o promišljenoj gesti koja govori o čovjeku koji misli kazalište u svakom trenutku i koji misli na način kazališta. A sve iz sjene, ne samo one koju stvaraju zatamnjena stakla naočala.

Prepoznatljiva figura u mnoštvima svojih uloga, od one najprije dubrovačkog i zagrebačkog redatelja, profesora glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, dugogodišnjeg i višestrukog voditelja dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara, i na kraju Pilara, tj. pripadnika navodno najopakijeg od plemena iz Grada, Joško Juvančić ove je godine u izdanju Igara dobio i svojevrsnu priznanicu za dugogodišnji rad. Riječ je o knjizi jednostavno nazvanoj imenom, prezimenom i čuvenim nadimkom, koju urednički potpisuje također Dubrovčanin, kazališni kritičar, dramaturg i teatrolog Hrvoje Ivanković, koji je s Juvančićem i surađivao na kazališnim projektima pa poznaje njegov rad i izvana i iznutra. Za razliku odnedavno iz pera istoga priređivača objavljene monografije o kazališnom putu Marina Carića, koja je prije kompendij različitih pristupa mnogobrojnih autora i stoga je nalik spomenaru, ova knjiga u potpunosti je autorski rad, koji gotovo školski prati životne etape jednoga kazališnog putovanja, pomno nabraja predstave i njihovu recepciju, dok u ostalim detaljima pokušava zadržati pristojnu distancu. Indiskrecije nema, tek pokoja anegdota, a povijesnoga konteksta tek onoliko koliko je nužno za razumijevanje Juvančićevih osobnih i profesionalnih bordižanja. Iako opremljena isključivo crno-bijelim fotografijama, knjiga kao prilog ima i CD s dokumentarno-arhivskim filmom Jupa na Igrama, koji, koliko je to bilo moguće, prati taj najvidljiviji dio ove bogate karijere.

Joško Juvančić dijete je svoga grada, od čega nije pobjegao i ne bježi ni danas, a i zašto bi kad je već imao takvu sreću da se teatrom poželi baviti upravo u vrijeme kad je Dubrovnik osnivanjem i stasanjem Ljetnih igara postajao pozornica otvorena svijetu. I prirodno je bilo da se želje i ambicije stope u jednu, pa da, iz današnje perspektive, mladi Pilar stasa i raste zajedno s festivalom. Jadranski pandan Avignonu obilježio je Juvančićev život baš kao što je i on obilježio njegove šezdeset i dvije godine. Nije stoga čudno da je mnogi člankopisac, kako Ivanković naziva one koji nisu ni novinari ni kritičari, svojedobno poželio tipfelerom opravdati pogrešku i napisati da u Dubrovniku traju jupilarne pedesete Igre. Ne bi to bila velika pogreška, jer Juvančić je zaista svoj posao na Igrama odradio od početka do kraja. Točnije, ne baš do kraja jer iako je kao dječak nosio stolce na Lovrjenac, ipak nikad nije bio i intendant, no dramski je program Igara vodio u nekoliko navrata, najuže i najdosljednije od 1986. do 2001.

Pogrešno bi, međutim, bilo Juvančićevu još nezatvorenu režijsku i životnu, pa čak i pedagošku knjigu svesti samo na Dubrovnik i Zagreb. Najvidljiviji jest bio u tim sredinama, u jednoj doma, a u drugoj ko doma, ali režirao je on i po nekadašnjoj Jugoslaviji, kao i po većim, pa i srednjim kazališnim središtima u Hrvatskoj. Jednako tako, iako glavninu njegova osobnog repertoara čine klasični i nešto manje klasični tekstovi u uglavnom ipak klasičnom redateljskom prosedeu, iz ove se knjige saznaje koliko je u mlađim danima tragao za novim tekstovima i postavljao ih, kako je ponekad baštini davao novo ruho postavivši novu stepenicu autorske interpretacije, kao i koliki je trag ostavio i u hrvatskom lutkarstvu te na koncu i operi. Nabrajati predstave bilo bi izlišno, ali ova knjiga podsjeća na širinu poteza kojom je o izboru predložaka te ljudskog i ostalog materijala mišljeno u svakoj od pojedinih produkcija, koliko god se one u konačnom, ali još nedovršenu, popisu Juvančićevih režija činile manje važne.

U tom smislu, Ivankovićeva je knjiga detaljna, kako i dolikuje monografiji. Iako nema posebno poglavlje koje bi sintetički obuhvatilo Juvančića redatelja i njegov rad, pomniji će čitatelj pronaći ocjene o vrhunskom zanatliji i umjetniku koji zna kad je u kojoj ulozi, i zna kad su koji ulozi u pitanju. Takav je i u režiji u kazalištu, kao i u režijama oko kazališta, tj. u svemu onome ostalome gdje umjetnik, kako bi preživio kao umjetnik, mora biti gotovo jednako vješt, ako ne i vještiji. Ponekad samo provodni i samozatajni element predstave, ponekad njezin bitni strateg, ponekad prije autor, a ponekad pak tek glumački pedagog koji zna da o izvođačima ovisi najviše, Juvančić je pristup gradio na temeljima koje mu je usadio Branko Gavella, kojem je bio asistent i, navodno, posljednji istinski učenik te svojevrsni nasljednik, ili barem jedan od nasljednika na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Iako ova knjiga o pedagoškom djelovanju, što je i logično jer je ipak riječ o izdanju Igara pa je i naglasak stavljen na redateljski rad i pogotovo redateljski rad u sklopu njihova programa, ne donosi gotovo ništa osim samih početaka, iz brojnih projekata u koje je redovito uvrštavao i za suradnike pozivao mlađe kolege, jasno je zašto je Juvančić 2010. u zagrebačkom HNK dobio pljesak za nijansu snažniji i glasniji nego inače. Bio je i ostao čovjek od teatra i od glumaca, kratak i ubojit u replikama, s medijima umješan, s glumcima blizak... koji, kao pravi pomorac, uvijek baca dva sidra.