Najveći bend na svijetu

Mnogi su bili uvjereni da je vrijeme velikih orkestara u jazzu nepovratno prošlo očekujući da će ih mali sastavi, karakteristični za moderni jazz i slobodnu improvizaciju, potpuno istisnuti s pozornica. Ta su predviđanja pokazala netočnima. Big band, odnosno veliki jazz-orkestar, egzistira vrlo uspješno i danas. Najbolji primjeri za to su u Sjedinjenim Državama, gdje je formacija velikoga jazz-orkestra predmetom je u gotovo svim višim školama i fakultetima. Tradicionalni big band jazz-festival, koji se godinama održava u gradu Renou u Nevadi, ima svake godine i do 600 što amaterskih studentskih, što poluprofesionalnih prijavljenih velikih jazz-orkestara! Nisu svi glazbenici iz tih korpusa postajali profesionalni jazz-glazbenici, najveći se dio nakon studija posvetio svojim profesijama, no neki bi postajali i kvalitetnim jazz profesionalcima. U SAD-u djeluje i nekoliko vrhunskih big bandova pod imenima svojih nekadašnjih legendarnih leadera, ali pod ravnanjem drugih, novih dirigenata.

S jednog od koncertnih nastupa WDR Big Banda, koji je s orkestrom Syda Lawrencea u Stuttgatu činio „The World's Biggest Big Band”

Primjerice orkestri Glenna Millera (koji pod ravnanjem Wila Saldena u sklopu ovogodišnje europske turneje gostuje i u Zagrebu a koncert ima sutra u Lisinskom), Counta Basieja ili Tommyja Dorseyja, izvodeći originalne aranžmane iz vremena najveće popularnosti tih sastava. I u europskim državama big band ima dugu i plodnu tradiciju, i to djelujući ne samo u sklopu pojedinih radijskih i televizijskih kuća, već i kao samostalne organizacije. Prisjetimo se samo nekadašnjeg orkestra Kennyja Clarkea i Francyja Bolanda. U Njemačkoj, u sklopu radijskih i televizijskih kuća djeluje danas nekoliko izvrsnih profesionalnih big bandova, poput primjerice big banda WDR, u sklopu Westdeutsche Rundfunk, ali i nezavisnih poput odličnog orkestra Thila Wolfa. I naša Hrvatska radiotelevizija ima kvalitetni big band, koji je lani zakonom ime promijenio u Jazz orkestar HRT-a. To nije bila najsretnija odluka zakonodavca, kojemu se naziv big band možda nije činio dovoljno hrvatskim, no ni riječ jazz nije hrvatskoga podrijetla, a takav orkestar koji je dužan zadovoljavati niz programskih potreba, nije uvijek u sferi jazza. S druge strane međunarodni naziv big band ponajprije zbog svog karakterističnog sastava i zvuka svojih obveznih linija truba, trombona i saksofona, te određene ritam-sekcije, može pokriti i jazz i plesnu, odnosno popularnu glazbu. Uz taj orkestar u Zagrebu djeluju još big bandovi Hrvatske glazbene mladeži pod vodstvom austrijskoga dirigenta iz Leibnitza Sigija Feigla te Društveni jazz orkestar Hrvatskoga glazbenog zavoda pod ravnanjem Zlatka Dvoržaka.

I u Velikoj Britaniji djeluje nekoliko vrlo kvalitetnih velikih jazz-orkestara, a gotovo nema europske zemlje u kojoj ne postoji barem jedan big band.

Mnogi se od njih baš ovih dana prisjećaju 100. rođendana glasovitoga band-leadera, pijanista, i aranžera Stana Kentona, koji je u Kaliforniji još tijekom najizrazitije big band ere swinga četrdesetih i pedesetih godina prošloga stoljeća promovirao jedan posve nov, moderan način pristupa big bandu te slijedom toga i aranžmanu. Zvuk je klasičnoga big banda obogatio i povećanjem sekcija puhača sa šest truba, pet trombona, šest saksofona i ritam-sekcijom s gitarom, nazvavši ga Artristry, što je dakako zahtijevalo i posve nov pristup aranžmanu. Orkestar je bio rasadnik niza izvrsnih jazz glazbenika američke Zapadne obale.

Da je formacija big banda u Europi aktualna još i danas, pokazuje i jedan svjež međunarodni primjer. U Stuttgartu je prije kraćeg vremena nastupio posebno formiran The World’s Biggest Big Band, sastavljen od dva izvrsna velika jazz-orkestra, britanskog, koji vodi Syd Lawrence, i već spomenutog njemačkog big banda WDR. Za dirigenta tog velikog jazz korpusa odabran je trombonist i dirigent Chris Dean. Syd Lawrence Orchestra osnovan je 1967, a posljednjih je trinaest godina proglašen najboljim na Otoku. Big band WDR posjeduje također zavidnu tradiciju i međunarodnu jazz-reputaciju te je kombinacija tih dvaju orkestara, koji imaju zajednički nazivnik u interpretacijama swinga, u svijetu jazza postigla velik uspjeh. Prvi je zajednički koncert tog međunarodnog super big banda bio priređen u štutgartskom Theaterhausu, a snimila ga je i ovih dana objavila etiketa Hänssler Classic.

Za takav super big band trebalo je izabrati prve trubače. To su Felice Civitareale iz big banda WDR i Tony Dixon iz orkestra Syda Lawrencea. Valjalo je odabrati i primjerene aranžmane, pa se poslužilo obradama starijih swing-tema te najboljim klasičnim aranžmanima najpoznatijih big bandova swinga, od onih poznatog Billyja Maya, do stilski usklađenih današnjih autora, kao što je Japanka Toshiko Akyoshi. Uz taj je veliki jazz orkestar nastupila i pjevačica Angie Mills te grupa vokalista sastavljena od članova orkestara. U zanimljivom programu bile su između ostalih izvedene skladbe Dearly Beloved u verziji s pjevačicom Angie Mills i vokalnim kvartetom The Serenaders koji je u aranžmanu Billyja Maya podsjetio na legendarnu kombinaciju big banda Glenna Millera i vokalni sastav The Modernaires. Iz mape istog aranžera bile su izvedene i skladbe Big Fat Brass i March Of The Toys. Klasična skladba repertoara orkestra Counta Basieja Jumping At The Woodside predstavila je efektan duel saksofonista Axela Kühna i Mikea Hopea te solo bubnjara Guida Jörresa, dok je u izvedbi glasovite skladbe Ol’ Man River briljirao bubnjar Mike Smith. Čitav su program tog super big banda, koji je odsvirao i aranžmane tema Birth Of The Blues, That Old Black Magic te niz drugih, pratile ovacije oduševljene publike.