Kultura ne smije biti ideološka

Prethodna je Vlada zaboravila kulturu / Stvaralaštvo se ne može i ne smije politički usmjeravati i instrumentalizirati / Kultura je polemična, ponekad i do isključivosti / Kroz cijelu hrvatsku povijest njezine kulturne institucije imale su i ulogu nacionalne političke alternative / Hrvatskoj danas trebaju stvaraoci hrvatskog identiteta u vlastitoj državi / Prijeti nam dezintegracija svih identiteta putem tzv. masovne i medijske kulture / U kulturi i umjetnosti glavna je ideologija da nema glavne ideologije /

Kultura koja se nameće radi dominacije nije kultura / Naš je ozbiljan problem s kulturom što previše političara ne shvaća da je razvitak zemlje bitno vezan uz njezine kulturne potencijale / U kulturi rade ljudi kojima je stalo do kulture, ali dojam da je vode ljudi kojima nije do kulture stvaraju mediji, preprodavači kulturne magle / Hrvatsko je proljeće bilo pokret za demokraciju i nacionalnu ravnopravnost

O položaju i ulozi hrvatske kulture u očuvanju identiteta i ulozi kulture u društvu za Vijenac govori enciklopedist, književnik i političar te nekadašnji ministar kulture Antun Vujić.

Snimio Andrija Tunjić

Gospodine Vujiću, kao ministar kulture u Vladi od 2000. do 2004, recite u kakvu je stanju kultura sada kada SDP opet preuzima vlast?

Stanje je žalobno, počevši od tzv. programskih sredstava kulture, gdje je Ministarstvo kulture na nekim stavkama ispod onoga mojeg iz već davne 2003. Svojedobna autonomija kulturnih vijeća je dokinuta, PDV na umjetničku produkciju ponovno je uveden, porezne olakšice za darivanja u kulturi ukinute su. Spomenička renta, za koju sam se svojedobno izborio u svrhu zaštite kulturne baštine povrh proračunskih sredstava, postala je dio državnog proračuna, a sve zajedno je prepolovljeno. Od programskih djelatnosti nešto bolje prošao je tek film, dok je ostalo stagniralo ili propadalo. Ukupna su proračunska sredstva opet na ispod jedan posto državnoga proračuna. Primjerice, samo za potporu knjizi, izdavaštvu i knjižnicama, Ministarstvo je u 2011. kraće za oko 30 milijuna kuna, dakle upola u odnosu na tu davnu 2003.

Doista?

Zapanjujući podatak. Govorim samo o materijalnom položaju kulture. U kulturi je tolika blagajnička mizantropija da je ušutjela i sama kulturna zajednica u strahu da će biti dodatno prikraćena ako prosvjeduje. Prethodna je Vlada zaboravila kulturu. Kultura je dakle zakinuta i proračunski i izvanproračunski, ukidanjem poreznih olakšica. Pitanja same kulturne orijentacije, kulturne izgradnje i obnove nisam ni spomenuo. Volio bih više o tome. Ali, ako o tome svatko i može prosuđivati kako hoće, ostaju ovi usporedivi podaci, koji su porazni i imaju neposredan utjecaj na kulturnu izgradnju.

Može li se Biškupićevo ministrovanje podvesti pod sintagmu: nikomu se ne zamjeriti, svakomu udovoljiti i tako sa sebe skinuti odgovornost?

Malo bih korigirao tu sintagmu: tko se neće zamjerati prema gore, prema Vladi, ne može zadovoljiti ni prema dolje, prema javnosti, niti sa sebe skinuti odgovornost. Ostavljajući po strani svjetonazorske, političke, estetičke i druge razlike, ministar Biškupić nije smio dopustiti drastičan pad kulturnog proračuna, a na manipulacije sa spomeničkom rentom morao je vrištati do neba – ali nije.

Sada, kada je opet na vlasti tzv. lijeva opcija, što će se u kulturi promijeniti?

Po mom dubokom uvjerenju, bila na vlasti lijeva ili desna opcija, sama kultura ne smije biti podložna političkim, ni personalnim povlašćivanjima. Kultura mora biti autonomna, vrijednosno i orijentacijski pluralistička, da bi uopće djelovala kao kultura i otvarala opći društveni i pojedinačan ljudski razvitak. Stvaralaštvo se ne može i ne smije politički usmjeravati, niti instrumentalizirati. To je put u zamiranje sama društva, u gubitak njegova vlastitog kulturnog refleksa, pa time i vlastite svijesti i perspektive. Vjerujem da će toga biti svjesna i, kako kažete, „lijeva opcija“.

A ako ne bi bila svjesna?

Tada ne bi bila ni „lijeva“. Država treba potpomagati, ali nema državne umjetnosti. Zadaća je umjetnosti da sama sebi propisuje svoje zadaće. Meni je to upravo „lijeva“ formula, a bilo bi dobro da bude i desna.

Znači li to da je zadaća kulture da bude autonomna u odnosu na politiku, što u nas nikako nije?

U nas kultura nije autonomna prvenstveno financijski, jer je tu ovisna o državi. No nakon kraće faze domovinske zahvalnosti kulture, da tako kažem, od 2000, ali i poslije, utjecaj politike ne izražava se u nekim izravnim državnim zahtjevima spram kulture, u smislu neke određene estetike – ali se sastoji u postavljanju stranački interesnih i nekompetentnih pojedinaca u kulturne ustanove, koji se onda tamo nameću – a tu je bilo stvarno pravih strahota.

Pojašnjavajući svoju ministarsku strategiju, napisali ste i da „različitosti ne potiru hrvatsku kulturu nego je obogaćuju“. No što će biti ako različitost jest jedini kriterij na kojem se često ustrajava? Kamo će kultura u EU kada se tobože dopušta različitost, ali se ne financira?

To jest problem i u EU. Svojevremeno, 2003, bio sam u Opatiji domaćin ministarskog sastanka Vijeća Europe s temom „zaštite kulturne različitosti“, o tome je objavljena i tzv. Opatijska deklaracija. Zaštitu kulturne različitosti svi deklarativno zagovaraju, ali u EU kulturne se politike drže lokalnim interesom, interesom pojedinih država, a komercijalna prava globalnim i europskim interesom. Sve dok je to tako, država, dakle Hrvatska, mora sama znati štititi vlastitu kulturnu različitost.

Ali u nas se to uglavnom odnosi samo na manjinske kulture, odnosno tradicije.

Kada govorimo o različitosti, moramo imati na umu da je ona dvojaka. To je različitost neke nacionalne kulture prema vani, dakle i prema Europi, ali i različitost te kulture unutar sebe same. U nas se problem pojednostavnjuje, pa se kulturna različitost shvaća samo kao nacionalna različitost jednih prema drugima, a ne i različitost istih prema sebi. To je retrogradno gledanje, jer kulturu reducira na nacionalnu simboliku kao na neku mrtvu prirodu, a ona to nije i ne smije biti. Kultura je prožimanje. Nema različitosti prema drugima bez različitosti i unutar sebe, a to ponajprije znači zaštitu kulturnoga pluralizma kao jamstva bilo kakva kulturnog stvaralaštva. Zaštita je različitosti u zaštiti kulturnoga pluralizma.

Slažem se, ali u nas često jedno isključuje drugo.

Mislim da je to dramatičnije onima koji su na suprotnim stranama u takvim sukobima nego što to stvarno tako i jest. Protagonisti takvih sukoba obično misle da su njihovi protivnici bolje prošli. Ali kultura je polemična, ponekad i do isključivosti.

U svojoj analizi kulture napisali ste i da su 1970-ih godina kulturne institucije artikulirale nacionalni identitet, a danas su te institucije gotovo zamrle iako se nalazimo gotovo u istom stanju – identitet se poništava, odnosno urasta u tzv. multikulti-identitet koji se nalazi pod kontrolom moćnih identiteta.

Na to gledam nešto drukčije. Danas se identitet ne poništava političkim sredstvima, kao sedamdesetih. Kroz cijelu hrvatsku povijest, sve do nastupa Hrvatske kao suverene države, njezine kulturne institucije imale su i ulogu nacionalne političke alternative, jer stvarne nacionalne političke alternative nije ni bilo, odnosno ona je stolovala izvan Hrvatske. Tako je i svojedobna Deklaracija o jeziku iz 1967. pokrenula političku ulogu glavnih kulturnih institucija, ondašnje JAZU, Matice hrvatske, Društva književnika i drugih, pa su i te institucije postale jedan od faktora nacionalnog političkog konstituiranja, kao u vrijeme Hrvatskog proljeća 1971. Također, u vrijeme kasnije političke represije, te su institucije bile i svojevrsni rezervati potisnutoga političkog i kulturnog identiteta. No s utemeljenjem Hrvatske kao države, njihov se položaj bitno promijenio, ali to neki nisu zapazili.

U čemu se promijenio?

Hrvatska politika, koliko je već ima, sada nastupa stvarno, ne kao kulturna sublimacija za državnu političku nemoć. To bi trebalo shvatiti. Zadaće središnjih kulturnih ustanova danas bi bile prvenstveno u dinamičnu oplođivanju i moderniziranju hrvatske kulturne podloge za jednu modernu kulturnu Hrvatsku. Hrvatskoj danas ne trebaju čuvari hrvatskoga kulturnog i političkog identiteta u nekoj tuđoj državi, nego joj trebaju stvaraoci tog identiteta u vlastitoj državi – a to je različito, ponekad i oprečno.

Prihvaćam da pitanje multikulti-identiteta, kako kažete, također može biti podložno minornim parcijalnim lokalnim i grupnim politikama, koje neki vide i kao dezintegraciju nacionalnog identiteta, ali ne vjerujem da je to nešto ozbiljno. Ono što nam stvarno prijeti jest dezintegracija svih identiteta putem tzv. masovne i medijske kulture, sračunate na porobljavanje čovjeka i njegovo trošenje kao robe. A o tome bi i „lijevi“ i „desni“ mogli misliti isto – kako u Europi uglavnom i misle.

Znači li to kako ne vjerujete da bi opet moglo doći vrijeme kada će politika koristiti kulturu za svoju promidžbu, za osnaživanje svojih ideja i svjetonazora?

Mislim da su takva vremena prošla. Politika doduše voli da joj se laska, ali za takav odnos su potrebni i laskavci. Ako politika osigura korektnost u odlučivanju u kulturi, putem odgovarajućih tijela odlučivanja, a trebala bi, slabit će i uvjeti za stvaranje takva odnosa.

Može li kultura biti nepolitična?

Nije stvar u tome da kultura bude nepolitična. Ako političnost znači borbu za vlastita vrijednosna određenja, koja su sastavni dio i umjetničkog impulsa, onda je kultura uvijek politična. Problem je kada ona postaje pseudopolitična, tj. kada se svodi na političko dodvoravanje radi malih osobnih ili grupnih interesa.

Može li hrvatska kultura ne biti nacionalna, a biti nacionalnom kulturom, na čemu često ustrajavaju trendovski pa i lijevi svjetonazori?

Ne znam kako mjeriti to ne biti i biti, a ne bih ni prihvatio ovlasti mjeritelja. Postavimo to ovako: kultura može biti nacionalna samo ako je kultura, a ako to nije, onda nije ni nacionalna.

Nije li to fraza?

Meni nije. Pitanje je – kakva je ta kultura? Okamenjena kultura, kultura bez konflikta i dinamike, kultura u kojoj nema različitosti, ili se one potiru, bila ona „nacionalna“ ili „anacionalna“, nije kultura nego relikvija u nekom hramu kulture. Ovaj izraz jako vole i lijevi i desni kulturni birokrati, koji tako postaju žreci nad kulturom. Toga je bilo i u ranijoj „partijskoj“ kulturi i u kasnijoj „nacionalnoj“ kulturi. Prisjetimo se samo raznih „čuda hrvatske naive“ kao „hrvatskog kulturnog proizvoda“, kojemu je, naravno, odmah uslijedio i dućan na Jelačić-placu! To je, razumije se, propalo. Valjda to ipak nije dovoljno za novi hrvatski i europski milenij?

Boji li se tzv. lijeva hrvatska kultura pluralizma poetika?

U kulturi svatko smije misliti da je najbolji, ali nitko nema prava priječiti drugog u njegovu shvaćanju što je bolje. Ja sam zaštitu pluralizma poetika, upravo u tom izričaju, svojedobno i proglasio jednim od temeljnih načela kulturne politike mojeg ministarstva. Naime, nije stvar u tome koje će kulturne orijentacije biti sam ministar, nego u tome hoće li se u kulturi odlučivati temeljem javno postavljenih kriterija i hoće li i oni koji odlučuju, stručna tijela, biti i sami sastavljeni kao reprezentanti takva pluralizma poetika da bi ga mogli zaštiti.

Kako će se to ostvariti ako je onima koji odlučuju primarno da odlučuju i što ako su ideološki odabrani i opredijeljeni?

U tom slučaju, nikako! Toga sam se pazio u ono vrijeme pa su u vijećima kao i u pojedinim institucijama djelovali pojedinci različitih poetika pa i političkih orijentacija. Kad mi je nakon smjene vlasti 2000. jedan od ravnatelja četiri HNK-a ponudio ostavku, misleći da je to fer, najprije sam se začudio. Rekao sam mu: Zaboga, pa ti si veliki režiser. Nisi samo intendant od jučer. Moja je politika da ne moraš biti blizak niti meni, nego sebi i svojoj profesionalnoj odgovornosti i slobodi.

Niste obrazložili funkciju ideologije, koja je u nas svugdje prisutna.

U kulturi i umjetnosti, po meni, glavna je ideologija da nema glavne ideologije, vladajuće, a po mogućnosti ni ideologije uopće.

A što ako je ima?

Treba osigurati ideološki pluralizam, opstanak različitih estetika, a odlučivanje mora biti suodlučivanje pripadnika različitih orijentacija. I samo takvo suodlučivanje čin je kulturne animacije. No to se nije nastavilo poslije 2003. Upravo obratno, smjenjivani su znalci, a postavljani podobnici, od ravnatelja NSK-a, ravnatelja pojedinih HNK-ova, čak i nekih najvažnijih muzeja, konzervatorskih odjela i dr. Protivim se čistkama, ali se zalažem za rehabilitaciju uloge kulturnih vijeća, koja moraju biti sastavljena od ljudi različitih kulturnih orijentacija i trebaju djelovati prema javno usvojenim kriterijima odlučivanja.

Slažete li se da intergracija ili izolacija kulture nije ozbiljno pitanje sve dok se ideološka ili većinska kultura ne nameće pluralnoj i manjinskoj?

Svakako, ali opet upozoravam – kultura koja se nameće radi dominacije nije kultura. Takva se kultura mora služiti političkim pritiskom, do kojega se dolazi političkim podložništvom, a takvo podložništvo proturječi samu smislu kulture. Iskreno, ne znam što bi imalo značiti – većinska kultura. U kulturi nema nadglasavanja da bismo utvrdili što je to većinsko. U kulturi je sve manjinsko, autentično, izvorno, posebno, jedinstveno i neponovljivo. To je ono što treba čuvati i razvijati, a za to su potrebni demokratski uvjeti odlučivanja u kulturi.

* * *

Razgovor u cijelosti možete pročitati u tiskanom izdanju Vijenca br. 466, od 12. siječnja 2012. godine.