Kiparska forma sjećanja

„Nikada ne tražiti u skulpturi ono što ona nije svojim oblikom.“ Lapidarna misao akademika Šime Vulasa (Drvenik Veli kraj Trogira, 1932) odražava svu mogućnost iznimnoga likovnog vitaliteta, koji je na tematskoj i morfološkoj razini iznjedrio jedan od najprepoznatljivijih opusa suvremenoga hrvatskog kiparstva. Prije tri godine u biblioteci zagrebačke Moderne galerije objavljena je Vulasova monografija autora Ive Šimata Banova, a potkraj prošle godine u istoj je instituciji priređena kipareva velika retrospektivna izložba. Podsjetimo, u Modernoj galeriji 1980. Zdenko Rus postavio je Vulasovu monografsku izložbu.

Križni put, 1976.

Na recentnoj izložbi prikazano je 150 djela nastalih u razdoblju od 1954. do 2011, izbor uključuje najranije akademske crteže i skulpture iz pedesetih godina, radove antropomorfnih oblika i pročišćene forme u kojima se očituje bliskost s razmišljanjima Henryja Moorea i Constantina Brancusija te toteme koji znače prekretnicu u smislu pronalaženja kiparskoga govora na kojem je utemeljio svoju karakterističnu morfologiju i motiviku. Motivi kojima je Vulas zaokupljen su jedra, svijeće, jarboli, katarke, gradovi, orgulje, portali i tvrđe. U određenim momentima ti se motivi preklapaju i izjednačuju u svojoj simboličkoj i oblikovnoj vrijednosti. Autor se okušao u svim materijalima, a napose je vjeran drvu. Spomenimo i njegovo pedagoško djelovanje, od 1987. do 2004. predaje kiparstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. U njegovoj klasi diplomirali su mnogi istaknuti kipari mlađe i srednje generacije: Petar Dolić, Alem Korkut, Vitold Košir, Hana Lukas, Ivan Midžić, Irena Škrinjar...

Važan segment retrospektive, odnosno njegova opusa, sakralna je dionica, predstavljena nizom križeva, raspela, svijećnjaka i drugih djela liturgijske namjene. Izložba je također upotpunjena fotouvećanjima ponajboljih umjetnikovih spomeničkih i kiparskih ostvarenja u javnim prostorima. Tumačenju i elaboraciji stilske geneze i davanju pregleda gotovo šest desetljeća stvaranja pristupila je muzejska savjetnica Moderne galerije Đurđa Petravić. Željka Čorak obradila je Vulasovu sakralnu dionicu, dok je Branka Hlevnjak pristupila Vulasovim skulpturama za otvorene prostore.

Nakon završene Škole primijenjene umjetnosti u Splitu Šime Vulas 1953. upisuje studij kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Godine 1958. diplomirao je u klasi profesora Vanje Radauša, u čijoj se Majstorskoj radionici usavršava do 1962. Tijekom studija pak Vulas pohađa crtanje akta kod profesora Ljube Babića, Vjekoslava Paraća i Krste Hegedušića. Izložene crteže, krokije ženskih aktova iz studentskih dana odlikuje čistoća likovne misli, koncentracija na pokret i senzualan dojam. Kiparski su počeci, dakako, vezani uz tradicionalno poimanje forme i klasične figurativne sižeje.

Osobni izričaj kipar gradi na odvajanju od učitelja i dominantnih ličnosti (Frano Kršinić, Ivan Meštrović, Vanja Radauš) na onodobnoj kiparskoj sceni. Nekoliko ranih radova stoje u slijedu početnih divergentnih putova kada se kipar, u traženju vlastitoga puta, redukcionističkim postupkom i organičkom apstrakcijom odmiče od figuracije i poticajnih utjecaja te stvara autentičnu formu, tumači Đurđa Petravić. Nakon kraćega boravka u Parizu ujesen 1958. Šime Vulas oblikuje Glavu djevojke (1960, kamen). Napeti volumen lica odaje imanentan utjecaj Brancusija, dok njegovo izranjanje iz grublje obrađena kamenoga bloka reminiscira ostvarenje splitskoga kipara Dujma Penića iz 1922. – Glavu djeteta.

„Moje skulpture nastaju iz sjećanja na neku raniju misao“, reći će Vulas, pa tako njegova novija djela ukazuju na postupno udaljavanje od idejnoga/idealnoga predloška ka redukciji u značenje znaka, simbola. Ljudska se figura primjerice reducira na trup i udove (Akt, 1958–1960, patinirani gips, Figura, 1958–1960), a uz koreliranje s predstavnicima modernizma (Brancusi, Giacometti) moguće je i povezivanje s primjerima egejske kulture.

Antropomorfna će forma uglavnom ostati izvan kruga kiparova interesa te će se čak u temi raspela, kojoj će Vulas vrlo često pristupati, Kristovo tijelo potpunoma poistovjetiti sa simbolom muke i otkupljenja, izraženima u obliku križa, bez ulaženja u detaljno opisivanje fizionomije.

Otklonom od tradicije i traganjem za novom formom (novi odnos prema temi, materijalu i prostoru) potvrđuje pripadnost generaciji vodećih kipara druge polovice 20. stoljeća koje okupljamo sintagmom hrvatska škola suvremenoga kiparstva – Vojin Bakić, Kosta Angeli Radovani, Ksenija Kantoci, Ivan Kožarić, Branko Ružić, Dušan Džamonja, napominje Petravić. Upravo se u izboru rečenih motiva otkriva kiparova bliskost s dalmatinskim zavičajem. Proces redukcije, fragmentacije i varijacije forme u svakom je desetljeću stvaranja donosio pomake u pojedinim ciklusima. Željka Čorak točno zapaža: „Forma se ispunjava, doseže ‘puninu vremena’, odluka se donosi. Riječ je, dakle, o početku i kraju, u prijevodu: o životu i smrti, o svetim temama, pa ne bi bilo pogrešno reći da je sva Vulasova skulptura sakralne naravi.“

Prošle je godine u svetištu crkve Pohođenja Blažene Djevice Marije u Voćinu postavljen Vulasov drveni križ. Vulas je izražajnim modeliranjem Kristova tijela, odterećena suvišnih detalja, donio upravo bitan moment muke i otkupljenja. Koncentrirana tordacija volumena tijela odaje pak bliskost s gotičkim shvaćanjem vječne sakralne teme te na taj način skulptura korespondira stilskom slogu u kojem je crkva prvobitno sagrađena.

U tekstu Skulpture Šime Vulasa za otvorene prostore Branka Hlevnjak prikazuje širi kontekst tadašnje hrvatske javne plastike, dajući jasnije značenje Vulasova doprinosa. Posebno se ističe Spomenik pothumskim žrtvama (1970, Grobničko polje), u kojem se nastavlja na genezu vlastitih Tvrđi, ne ulazeći u (agresivnu) narativnost o konkretnim, tragičnim sudbinama žrtava. Javom se plastikom kipar kontinuirano bavi, a valja upozoriti na neostvaren Spomenik M. M. (1998), u kojem se na zanimljiv način isprepleću Vulasov fragmentarni kiparski vokabular, figurativnost te boja, koja je i otprije katkada zaiskrila na određenim djelima. Što se spomenika ocu hrvatske književnosti tiče, možemo se samo nadati nekim povoljnijim vremenima za javnu plastiku i urbanističko promišljanje! Dakle, ova retrospektivna izložba i bogati katalog sažetak su, ali i potvrda da će neumorni skulptor i dalje jedriti neiscrpnim vodama umjetničkoga stvaranja.