Kazališna re/de/konstrukcija

Prva režija Boruta Šeparovića u susjednoj Sloveniji, predstava Razredni sovražnik (Klasni neprijatelj), premijerno je izvedena 8. prosinca prošle godine i nastala je kao rekonstrukcija istoimene predstave Vita Taufera, premijerno izvedene u prosincu 1982. Dramski predložak Nigela Williamsa donosi jezik psovke i okrutnosti, bez ikakvih moralnih ili etičkih poruka, ispunjen – kako su to kritički napisi iz osamdesetih artikulirali – bukom i bijesom te ukazuje na potresne društvene probleme. Prije dvadeset i devet godina Vito Taufer taj je komad o razredu u kojem se ogleda čitavo društvo postavio hiperrealistično, posežući za Artaudovim kazalištem okrutnosti, a izvedba u kojoj su sudjelovali Miloš Buttelino, Vojko Zidar, Jožef Ropoša, Pavle Rakovec, Marko Mlačnik i Željko Hrs energijom, fizičkom ekspresijom i temom, šokirala je tadašnju slovensku i jugoslavensku javnost. Osamdesete su na ovim prostorima, politički i povijesno, bile razdoblje tzv. humanog komunizma, u kojem je postojala (barem načelno) jaka socijalna mreža s pomoću koje su svi mogli ostvariti „život dostojan čovjeka“. S druge strane, problemi borbe protiv partijskoga jednoumlja, iskrivljene utopijske slike svijeta kao i bunt zbog nedostatka izazova budućnosti ili pak nemogućnosti ostvarenja upravo tih, socijalističkim floskulama branjenih, ideala bili su izraženi početkom osamdesetih. Dovoljno da se Tauferova predstava mogla shvatiti i kao izraz socijalno osviještena, ali i političkog revolta generacije koja je, u odnosu na prethodne, imala sve.

Šeparovićeva verzija Klasnog neprijatelja u početku potpuno slijedi original rekonstruirajući detaljno svaku sekvencu pomoću snimke prvotne predstave koja se projicira na ekranu. Boris Kos, Uroš Maček, Uroš Kaurin, Blaž Štef, Marko Mlačnik i Željko Hrs u prostoru podrumske scene Mladinskoga u kojoj publika sjedi na kašetama piva i malim drvenim stolcima traže pozicije kojima bi re-konstruirali original u svoj njegovoj brutalnoj i iznimno visokoj energičnosti izvedbe. Njihove replike izgovorene u povišenim tonovima teško je razumjeti. Ne stoga što su na slovenskom, već zato što se kroz psovke gotovo nemoguće probiti do sadržaja. Vraćanjem i ponavljanjem pojedinih scena sve dok ne budu izvedene upravo onako kao prije trideset godina, ustrajava se na postupku rekonstrukcije. Gledatelji mogu predstavu pratiti na razini postupka de/re/konstrukcije ili pokušati, unatoč retardacijama, prekidima, raspravama o autentičnosti, pratiti dramsku radnju u kojoj se ekspliciraju situacije bullynga, mobinga i ostalih – danas etiketiranih i definiranih oblika nasilnoga ponašanja među pripadnicima neke socijalne skupine. Podloga svih eksplicitno pokazanih oblika nasilja na sceni je društvena pobuna, nijekanje sustava destrukcijom, koju dramaturg predstave Tomaž Toporišič i redatelj Šeparović razlažu kroz svjedočanstva, najprije glumaca, a onda prizorima u kojima ključnu ulogu ima filozofijsko-socijalni diskurs Slavoja Žižeka.

Prebacujući potragu za klasnim neprijateljem iz razreda bijesnih besperspektivnih i nasilju sklonih mladića u širi društveni kontekst, Šeparović klasičnim postupkom osobnih svjedočanstava energično i uporno propituje ideologeme i miteme kojima se danas više i ne čudimo. Upornim nizom gotovo retoričkih pitanja publika je vidno zamorena, ali ona imaju svoju, kako performativnu, tako i realitetnu svrhu. Naime, upravo kao i sama re/de/konstrukcija kazališno-performativnog događaja koja je toliko utjecala na redatelja kada ju je prvi put vidio na gostovanju u Zagrebu 1984, neprekidan niz pitanja ima svrhu osvješćivanja činjenice kako danas, kada klasni neprijatelji nisu definirani sustavom kojemu pripadamo neprijateljima postaju (ili mogu postati) represivni društveni sustavi, bez obzira kojeg ideološkog predznaka bili. A da se protiv svakog oblika represije treba boriti, poruka je koju je slovenska publika doslovno shvatila, jer je na kraju izvedbe nekoliko kašeta piva i stolaca poletjelo prema pozornici. Gledati nasilje na sceni, bez obzira na koji ono umjetnički način bilo prikazano, i danas je potresno, što je možda znak da svijet nije u potpunosti izgubljen, ali i siguran pokazatelj da redatelj Borut Šeparović zna napraviti i teorijski i praktično zanimljivu i zaokruženu predstavu.