Je li politika moguća bez ekonomije?

Napredak je danas samo ekonomski: ekonomija pretpostavlja potpunu koncentraciju svih vrednota i interesa na ekonomski i profitabilni plan

U globalnom suvremenom svijetu ekonomija prevladava u svim segmentima društva (kultura, umjetnost, društveni život) te upravlja politikom tako da se može govoriti o sveprisutnoj ekonomiji. U velikom kolektivnom organizmu, kakav je država, fizičko-materijalna funkcija podudara se s ekonomijom. Prema Werneru Sombartu, suvremena moderna era jest era ekonomije. Vanjski aspekti znanstveno-tehničkog napretka suvremene civilizacije ne mijenjaju njezin regresivni aspekt. Jer takozvani napredak isključivo se odnosi na ekonomski interes, na materijalnu, a ne duhovnu sastavnicu društvene zajednice. Takva demonija ekonomije pretpostavlja potpunu koncentraciju svih vrednota i interesa na ekonomski i profitabilni plan, što je postalo normalno i općeprihvaćeno. Ali taj fenomen skriva anarhično antihijerarhijsko stanje u kojem materijalizacija svih ostalih područja egzistencije onemogućava svaku duhovnu važnost egzistencije kolektivnog entiteta ili pojedinaca. U tom pogledu kapitalizam i marksizam poistovjećuju se u materijalističko-ekonomističnoj viziji svijeta, solidarni sa svijetom usredotočenim na profit, tehniku, znanost, što je izraženo u marksističkom sloganu „ekonomija je naša sudbina“. Treba ipak jasno reći da, iako je ekonomsko blagostanje važno za stabilnost neke države, ne treba zanemariti da ekonomski interesi koji teže prema materijalnom zadovoljavanju imaju minornu funkciju u normalnom čovječanstvu. Iznad te materijalističke sfere vlada poredak političkih, duhovnih vrednota koje ne poznaju ni kapitaliste ni proletere; prava antiteza ne situira se između kapitalizma i marksizma, između lijevog i desnog, već između sustava u kojem je ekonomija suverena i u kojem je podvrgnuta izvanekonomskim vrednotama u sklopu opširnijega poretka koji omogućuje ljudskom biću mogućnost uzdizanja i sazrijevanja u ostalim, nematerijalističkim sferama.

Svijet nacija ili svijet korporacija?

Homo economicus između opsjednosti i regresije

Kako bi se postigao taj stupanj unutarnje transformacije društva glede ekonomije (metanoia), treba odbaciti neutralnu interpretaciju ekonomskoga fenomena sveprisutna u dominantnoj sociologiji. Gospodarski život ima također duh i tijelo. Nevidljivi i moralni faktori uvijek su određivali smjer i duh ekonomije. „Taj duh“, piše Sombart, „odvojen je od sredstava produkcije, distribucije i organizacije dobara.” Koncept Homo economicus svojstven je i marksizmu i kapitalizmu pa je u tom smislu umjetna fikcija. Prema piscu Hermannu Scheeru, postoji zapadnjački fundamentalizam koji kombinira pretežiti racionalizam, univerzalistički moralizam, relativizam i antihistoricizam. Taj je fundamentalizam hiperindividualistički i dovodi do moralnog opadanja. Zapadnjački hipersubjektivizam pati od onoga što Scheer zove ekonomska monomanija, što tumači opsjednutost ekonomijom koja dovodi do rastvaranja uzvišenoga koncepta politike. Takvo stanje podupire opće stanje inverzija vrednota i svjetonazora u zapadnoeuropskom svijetu, koji je negacija iskonske društvene stratifikacije svojstvene svim indoeuropskim narodima – Georges Dumezil prikazao je to kao piramidalnu društvenu ljestvicu na vrhu koje je duhovno-politička funkcija, zatim slijedi ratnička, dok je na dnu trgovačka alimentarna (ekonomija) – što prikazuje regresivno stanje u kojem se već nekoliko stoljeća nalazi zapadnoeuropski svijet. U tom smjeru moguć je politički preporod i vraćanje na normalu, što bi značilo priznavanje države kao inkarnacije ideje i moći, nositeljice imperija i autoriteta, kao nadmoćne realnosti u odnosu na ekonomiju te priznavanje da politička instancija ima prioritet nad ekonomijom. Takvo shvaćanje politike pretpostavlja dezekonomizaciju društvenog i političkog mentaliteta te prepoznavanje i poštivanje političkih instancija kao ustanova koje su legitimirane nadindividualnim vrednotama. Normalizacija ekonomije implicira prekid s klasnim pristupom kao prvobitnim faktorom nereda i aktualne društvene krize te promicanje ideje organskih zajednica rada i produktivne solidarnosti na temelju načela ravnopravne kompentencije i konkurencije, kvalifikacije i prirodno selektivne hijerarhije u sklopu aktivnoga nepersonalnog i dezinteresiranoga dostojanstvenog duha, po uzoru na srednjovjekovne cehove te rimske radne zajednice konstituirane ad exemplum republicae, nalik državi, koje su bile podijeljene na razne stupnjeve (milites ili milites caligati i magistri).

Povratak politike u političku ekonomiju

Takva organistička koncepcija društva, koje je zagovornik katolički sociolog Othmar Spann i bečki krug katoličkih sociologa, temelji se na kršćanskoj socijalnoj nauci i enciklici pape Pija XI. Quadragesimo anno (1931), na društvenoj organskoj razlici i društvenoj raznolikosti, integraciji i načelu supsidijarnosti te promiče ideju da su društva jedna organska cjelina (Ganzheit) s dijelovima s određenim funkcijama koje obavljaju autonomno i kooperativno u službi cjeline. Uspostava normalnih novih uvjeta lišenih ekonomističkog mentaliteta pretpostavlja još prisutnu deproleterizaciju radnika te socijalizaciju kapitala shvaćena kao kreatora stvaranja radnih mjesta, a ne isključivo lihvarsko-špekulativnog oblika rađanja profita. U tom pogledu postoje razni projekti organske reintegracije poduzeća, kao primjerice: socijalizacija gdje bi gospodarski sustav poduzeća sačuvao njihovu autonomiju, unutarnje jedinstvo, gdje bi radnici sudjelovali u upravljanju (zajedničko određenje, zajedničko upravljanje prisutno u raznim oblicima rajnskog ili japanskog kapitalizma) i u benefitima poduzećima nakon pravedne preraspodjele kapitala. Kako bi se ostvario zajednički udio, ne utilitaran ili individualistički, već doista organski, trebalo bi umjesto reparticije profita primijeniti zajednički udio u vlasništvu, odstranivši kriptomarksističke ili samoupravljačke apsurde koji se kao trojanski konji provlače navedenim organističkim kooperativnim radnim hipotezama. Kako bi se ublažili ili otklonili destruktivni učinci financijsko-špekulativnih monopolističkih transnacionalnih ili multinacionalnih tvrtki koje provode beskrupuloznu delokalizaciju i deregulaciju poduzeća, intervencionizam države kao korektiv nejednakostima postaje u kriznim situacijama legitiman. U tom pogledu stigmatiziranje globalnog ekonomističkog duha koji upravlja politikom i drugim segmentima društva prodrazumijeva ponovnu aktualizaciju političke ekonomije. U tom su smjeru poučni napuci Friedricha Lista u djelu Systčme national d’économie politique, koji je razlikovao političku ekonomiju od kozmopolitičke ekonomije (pod utjecajem Hamiltona i Mathewa Careya) te promicao ideje razvoja nacionalne gospodarske sile političke ekonomije. Za njega politička ekonomija pomiruje imperativ postignuća opće dobrobiti i gospodarske i političke sile. Za njega je nacija suparništvo različito od zbroja individua koje je čine, dok ekonomiji tog nacionalnog korpusa nije cilj samo postizanje bogatstva kao u kozmopolitičkoj individualističkoj ekonomiji, već i postizanje nacionalne sile koja povećava nacionalno bogatstvo, jer iako su građani neke nacije bogati, oni također trebaju državu koja će ih štititi pa tako politička sila štiti nacionalno bogatstvo. U tom smjeru politička ekonomija zastupa ideje ekonomske samostalnosti, što podrazumijeva reaktualiziranje koncepta autarhije (etimološki – biti svoje načelo) ne u smislu izolacionizma, već u posjedovanju vlastitog instrumenta samostalna odlučivanja u gospodarskoj sferi.

Aristotel je razlikovao ekonomiju, kojoj je svrha zadovoljiti ljudske potrebe, i hrematistiku, koja teži isključivo produkciji, cirkulaciji i aproprijaciji novca. Industrijski se kapitalizam pretvorio u financijski neproduktivni kapitalizam povećanjem špekulacije, dematerijalizacije bilance poduzeća, zaduživanjem pojedinca i nacija. Takav oblik špekulativne ekonomije odvojen je od realne produktivne ekonomije, koja je podvrgnuta neizvjesnosti. Zato je nužno napustiti stranputicu hiperkompetitivne merkantilne ekonomije ojačavajući sektor asocijacija, kooperativa i uzajamnih autonomnih organizacija utemeljenih na načelima podijeljene odgovornosti i nelukrativnosti.