Između bunta i iluzija

Druga knjiga u trilogiji Tabu, neobična, gotovo romantična naslova Bilo nam je tako lijepo!, otvara mnogostrane vizure, kako i priliči povijesno-biografskom romanu u kojem se pomnost i temeljitost faktografske i dokumentarne građe isprepleće s poetskim senzibilitetom autorice, koja je i znanstvenica i pjesnikinja.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2011.

Na početku knjige čitamo da je trilogija Tabu „posvećena hrabrima, koji ne pristaju živjeti u vremenu laži; ljudima koji se ne boje slobode“. A upravo je pojam slobode uzdignut do apoteoze koja osmišljena božanskom nedodirljivošću poseže za svakovrsnim mogućnostima oživotvorenja. Ona, ta sloboda, provocira da se dosegnu neki njezini oblici, da se ispune žudnje koje nam svakodnevica krati. Identificirajući se s tim strasnim i buntovničkim htijenjima, protagonist romana Viktor Tausk, „zaboravljeni velikan psihoanalize“, poseže za tim svakovrsnim slobodama, koje su zapravo život sam. I taj život oduhovljen u banalnoj stvarnosti ne zadovoljava njegov intelekt, njegovo traganje za smislom života. Zato, kad ne nalazi smisao ni u ljubavi, on odabire – smrt. Uostalom, što je više žudio za smislom koji bi ga ispunio srećom, on se sve više udaljavao, a nije robovao strastima, ugodi ni novcu:

„Molim Vas da me ne shvatite krivo. Ne treba se koristiti lošim pojavama u društvu. Ne mislim da treba računati na pomamu za skandalima, ili na pohotljivost. Dobre osobine ljudi mogu se lukrativnije iskoristiti od loših. Gledajte, ovakav mali ružičasti ideal uvlači se u dušu svakoga tko još može ljubiti djevojke. A takvih ima mnogo.“

Smjestivši svoje likove, i one stvarne i one izmišljene, u razdoblje raspada Austro-Ugarske Monarhije, Prvoga svjetskog rata i početaka nacističkog bezumlja, autorica razotkriva sjetne i tragične sudbine u brojnoj židovskoj obitelji koja se na izmaku stoljeća morala suočiti sa zlom što je zaprijetilo običnom ljudskom bivstvovanju. Oduvijek su postojale tako zvane tabu-teme i slobodarske duhovnosti znale su se uhvatiti ukoštac s njima. I sva ta pitanja o nacionalnosti, vjeroispovijedi, seksu i ljubavi koje je autorica vrsno romansijerski osmislila u romanu egzistiraju i danas. Buntovnički pohod na tabu-teme o koje se sapleće čovječanstvo otkriva i iluzije o tome kako homo sapiens može nešto od toga radikalno izmijeniti. Zapravo, ljudska svijest nepopravljivo je spora, jer je svijet koji poznajemo doslovno svijet ropskih ovisnosti. Zato je sintagma bilo nam je tako lijepo ironijski felicitatis intellectus. Naime, troje sretnih ljudi iz romana, Ernst Gans, Jelka Tausk-Gans i Camillo Gans odabire smrt:

„Bili smo sretni. Bilo nam je tako lijepo i htjeli smo da tako i ostane.“

To je oproštajno pismo s nadnevkom od 17. ožujka 1938, na dan nacističke parade.

Prvi roman Vrijeme laži – Tabu I. (2009) kritika je pozitivno ocijenila: „I da: Vrijeme laži jedna je od malo naših knjiga za kojom bih rado ponovno posegnuo radi užitka u čitanju“ (Strahimir Primorac, Vijenac).

Sibila Petlevski ima romansijerski špurius. Zna naslutiti događaje i vješto ih povezuje. Brižljiva je u kreiranju likova i situacija. Lako se čita, jer je transparentna, a to što zazire od vulgarnosti posebno pozdravljam. S razlogom!