Isus, ne Cezar

Dragi sugrađani, četrdeset godina na ovaj ste dan iz usta mojih prethodnika slušali iste riječi u različitim varijantama: da naša zemlja cvate, da smo proizveli milijune tona čelika, da smo svi sretni, da vjerujemo svojoj vladi i da nam se otvaraju krasne perspektive.

Pretpostavljam da me u ovaj ured niste predložili kako bih vam i ja lagao.

Naša zemlja ne cvate. Velik stvaralački i duhovni kapital naših naroda nije smisleno iskorišten. Čitave grane industrije proizvode stvari za koje ne postoji interes, dok nam ono što trebamo nije dostupno. Država koja sebe naziva državom radnika radnike ponižava i iskorištava. Naša zastarjela industrija razbacuje se energijom koje ima malo. Zemlja koja je nekoć mogla biti pono-sna na izobraženost svojega pučanstva izdvaja za izobrazbu tako malo da je danas na sedamdeset i drugom mjestu u svijetu. Uništili smo tlo, rijeke i šume koje su nam ostavili preci te danas imamo najlošiji okoliš u cijeloj Europi. Odrasli ljudi umiru u nas ranije nego u većini europskih zemalja.

Dopustite mi mali osobni doživljaj: kad sam nedavno letio iznad Bratislave, pronašao sam, uz razne dogovore, vrijeme da pogledam kroz prozor. Vidio sam kompleks Slovnafte, a odmah iza njega velegrad Petržalku. Taj pogled bio je dostatan da shvatim kako naši državnici i politički faktori desetljećima nisu gledali ili nisu željeli gledati čak ni kroz prozore svojih zrakoplova. Nikakvo proučavanje statistika koje su mi na raspolaganju ne bi mi omogućilo brže i djelotvornije iščitavanje stanja u kojemu smo se našli.

No sve to još nije ono najvažnije. Najgore je što živimo u moralno po-kvarenom okružju. Moralno smo se razboljeli jer smo navikli jedno govoriti, a drugo misliti. Naučili smo da ni u što ne vjerujemo, da ne primjećujemo jedan drugoga, da se skrbimo samo za sebe. Pojmovi kao ljubav, prijateljstvo, sućut, poniznost ili opraštanje izgubili su svoju dubinu i razmjer i za mnoge od nas znače tek stanovitu psihološku osobitost, ili se čine zabludjelim pozdravima iz davnih vremena, ponešto smiješnim u eri računala i svemirskih raketa. Samo rijetki od nas bili su sposobni glasno uzviknuti da moćni ne bi smjeli biti sve-moćni te da bi posebne farme koje za njih uzgajaju ekološki čiste i kvalitetne namirnice morale svoje proizvode slati u škole, dječje domove i bolnice jer ih naše poljodjelstvo zasad ne može ponuditi svima. Dosadašnji režim –naoružan oholom i netolerantnom ideologijom – degradirao je čovjeka na razinu proizvodne snage, a prirodu na razinu proizvodnog instrumenta. Nasrnuo je time na samu njihovu bit i na njihov uzajamni odnos. Nadarene i samostalne ljude koji su u svojoj zemlji inventivno gospodarili pretvorio je u zavrtnje nekakva nakazna, golema, bučna i smrdljiva stroja kojemu smisao zapravo nitko ne zna. Nije sposoban ništa više doli polako, ali nezadrživo obezvređivati sam sebe i sve svoje zavrtnje.

Kad govorim o moralno pokvarenu okružju, ne govorim samo o gospodi koja jedu ekološki čisto povrće i ne gledaju kroz prozore zrakoplova. Govorim o svima nama. Svi smo se naime privikli na totalitarni sustav i prihvatili smo ga kao nepromjenljivu činjenicu te ga time zapravo održavali. Drugim riječima: svi smo – dakako, svatko drugom mjerom – odgovorni za razvoj totalitarne mašinerije. Nitko nije samo njezina žrtva, već smo svi zajedno njezini sustvaraoci.

Zašto o tome govorim: tužno nasljedstvo posljednjih četrdeset godina bilo bi nerazumno shvaćati nečim stranim, što nam je ostavio daleki rođak. To nasljedstvo moramo, naprotiv, prihvatiti kao nešto čemu smo sami pripomogli. Ako to tako prihvatimo, shvatit ćemo da svi moramo nešto učiniti. Ne možemo sve svaliti na prošlu vlast, ne samo zato što to ne bi bila istina nego i zato što bi tako mogla biti oslabljena obveza koja danas stoji pred svakim od nas, obveza da samostalno, slobodno, razumno i brzo djelujemo. Nemojmo se zavaravati: ni najbolja vlada, ni najbolji parlament, ni najbolji predsjednik sami ne mogu mnogo učiniti. A bilo bi i vrlo nepravedno očekivati da oni isprave opće stanje. Ta sloboda i demokracija znače sudjelovanje pa i suodgovornost svih.

Shvatimo li to, sve strahote koje je nova čehoslovačka demokracija baštinila prestat će nam izgledati tako strašne. Shvatimo li to, u naša će se srca vratiti nada.

(...)

Govor je prevela Manja Hribar, a tiskan je u knjizi izabranih govora Vaclava Havela Sve je moguće, objavljenoj u izdanju Matice hrvatske