Impersonalnost persona

Nakon duljeg izbivanja s hrvatske scene Nataša Lušetić pred sam kraj kalendarske godine, kad kazalište pršti događanjima, izranja s interdisciplinarnim autorskim projektom Persona. Sa zaleđem u londonskoj školi glume East 15 i pariškoj Jacquesa Lecoqa, a stvaranjem ponajviše vezana uz amsterdamski i londonski milje, umjetnica se posljednjih godina posvećuje, kako ih u biografskoj crtici sama naziva, multilokacijskim interaktivnim projektima za samo jednu osobu.

Nataša Lušetić kao jedna od persona

Tako se u projektu Persona, koji bi se mogao opisati kao križanac akademskoga izlaganja, performansa i videoumjetnosti, pozabavila diskursom o identitetu, problematikom koja posebnu pozornost suvremenih socioloških teoretičara privlači posljednjih tridesetak godina. Preokupacija podvajanjem i multipliciranjem identiteta aktualizira se s konceptom „kasne modernosti“ (Giddens), stoga kazališno aktualiziranje, čak ni u hrvatskome kontekstu, nije osobito nova pojava, premda treba priznati da s umnažanjem društvenih mreža i njihovom sveprisutnošću raste svijest o konstrukciji identiteta i mogućnostima manipulacije identifikacijskim obrazinama. Persona Nataše Lušetić u jednome dijelu upravo cilja na manipulativne strategije pojedinaca koji virtualnim prilagođavanjem iziskuju odobravajuće reakcije od (virtualne) zajednice.

U takvu kontekstu posve je opravdano pitanje koliko je gluma danas profesija, a koliko sposobnost opstanka, odnosno hoće li predstavljanje kao imanentno ljudska osobina u pretpostavljenoj budućnosti ukinuti razliku između umjetnosti i stvarnosti i je li profesionalni izvođač vrsta koja izumire. Drugim dijelom izvedbe autorica istražuje glumačko oblikovanje uloge i konstrukciju dramskih karaktera.

Nakon čitanja partiture i izvođenja zvučne kulise smijuckanja, hihotanja, stenjanja i grgljanja, kojom se najavljuje ironijski odmak prema onome što će uslijediti, autorica u osam slika donosi osam različitih karaktera. Neke od njih, kao što su militantna supervojnikinja, besperspektivna ona u kući ili dementna starica izgrađene su plošnim, stereotipnim uopćavanjem, dok su anđeo koji muca na švedskom ili wabi-sabi man (wabi-sabi japansko je estetičko viđenje koje cijeni ljepotu nesavršenoga, nepostojanog i nepotpunog) nekonvencionalne i gotovo nestvarne izvedbe, kompleksniji i teže pronični konstrukti. Balansiranjem između stereotipnih likova i neočekivanih pojava doima se da Lušetić pokušava odmjeriti koliko su identifikacijske silnice uvjetovane društvenim nasljeđem, a koliko slobode preostaje za kreativnost i autentičnost. Izvan tih osam slika ostaje svakako najzanimljivija krovna uloga inicijatorice scenskoga događanja i izlagačice tih osam karaktera. Kao deus ex machina Nataša Lušetić klikom miša dodaje i oduzima obilježja persona prema njihovoj ili vlastitoj želji, ukazujući na mogući prostor igre, ali i na činjenicu da nas mogućnost mijenjanja izjava i stavova, interesa ili uvjerenja pretvara u pokusne životinje, a društvo potvrđuje kao visokorizično. Koliko nam tehnološki razvoj pruža nove mogućnosti samorealizacije, toliko i narušava individualni integritet.

Virtualnim identifikacijama ujedno se mijenja i odnos prema tijelu kao tradicionalno važnu aspektu identiteta. Nataša Lušetić otkriva/skriva se u nizu persona, istodobno se ulogom predavačice izdižući iznad njih, zaplećući se u krug neprestanoga izvođenja i režiranja same sebe, odnosno scenske osobe. Teorijski zanimljivo pretresen koncept u scenskoj je realizaciji ipak podosta izgubio. Najviše mu je odmogao prezentacijski ritam jednoličnoga nizanja slika i uzastopnoga predstavljanja persona, čemu nije doskočila ni autoričina samoironija, a reskost komentara pritom se istopila u zajedljivu tonu. U ostalim ulogama (video) nastupili su Bojan Navojec, Miloš Žerajić, Kyra, Ivan Prusina, Edvin Liverić i Kiki.