Holmes, Sherlock Holmes

U odnosu na prvi film dramaturški neuredna i rastresita Igra sjena kakvoćom zaostaje ponajviše stoga što Ritchie formu,

spektakularnu akciju, stilsku razbarušenost i ustrajavanje na tjelesnom gegu

i verbalnom humoru pretpostavlja detaljnijem razrađivanju priče i slojevitijoj karakterizaciji likova

Kad se 1998. u kinima pojavio crnohumorni krimić Lopovi, ubojice i dvije nabijene puške, nagradom BAFTA za najbolju montažu i nizom drugih priznanja ovjenčan dugometražni redateljski prvenac Guya Ritchieja, činilo se da bi se daroviti mladi filmaš mogao prometnuti u jednog od nosivih stupova britanskog, europskog i svjetskog filma na početku 21. stoljeća. Realizirano pod očiglednim utjecajem stila i poetike Quentina Tarantina, ostvarenje tada 32-godišnjeg Ritchieja na simbolički je način zaokružilo iznimno zanimljivo i bogato desetljeće britanske kinematografije.

Downey i Law kao Sherlock Holmes i Dr. Watson akcijski su junaci primjereni 21. stoljeću

Za otočki film devedesete su i u kvalitativnom i u komercijalnom smislu bile renesansno doba, desetljeće vina i ruža, koje su uz kultne naslove Trainspotting i Sasvim malo ubojstvo Dannyja Boylea obilježile sjajne socijalne drame Mikea Leigha, pojava Michaela Winterbottoma, raskošne i nagrađivane književne adaptacije Jamesa Ivoryja, nekoliko izvrsnih ostvarenja Stephena Frearsa te niz uspjelih i gdjekad socijalno angažiranih hit-komedija poput filmova Četiri vjenčanja i sprovod i Skidajte se do kraja. A onda je stigao Guy Ritchie, darovit momak koji se na temelju svojih prvih dvaju djela – uz spomenute Lopove, ubojice i dvije nabijene puške tu je i žanrovski srodan te za nijansu manje uspio naslov Zdrpi i briši – s pravom mogao podičiti titulom britanskog Tarantina. Naime, u antologijskom Paklenom šundu Tarantino je na inventivan način preporodio klasični žanr gangsterskog i kriminalističkog filma, njegova standardna obilježja poput ozbiljnih i slikovitih karaktera, složenih intriga, revolveraških obračuna i kobnih dama u nevolji nadopunjavajući brzim i duhovitim dijalozima, crnim i nerijetko morbidnim humorom te atraktivnim soundtrackom. Ipak, možda najvažnija promjena odnosila se na drukčiji pristup naraciji i tretmanu filmskog vremena, jer ono više nije bilo linearno, već su se vremenske razine odvijanja priče skokovito izmjenjivale između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, što je zahtijevalo promišljen oblikovni postupak i osobitu pozornost gledatelja.

Daroviti Guy Ritchie

Snimljeni skromnim proračunom i s tada posve nepoznatom glumačkom postavom, Lopovi, ubojice... praktično su preko noći stekli kultni status, a svog autora predstavili kao inteligentna, filmski obrazovana, maštovita i vješta redatelja koji zna što želi postići i kako to ostvariti. U svom sljedećem i ponešto inferiornijem djelu Zdrpi i briši Ritchie je potvrdio i činilo se konačno definirao neke temeljne osobine svoga redateljskog rukopisa, poput dinamične i gotovo staccato izmjene sekvenci, virtuozna osjećaja za ritam, naglašavanja pomaknuta, tamna i satiričnog tona i ugođaja, kreiranja složena zapleta s velikim brojem dojmljivih protagonista i bizarnih detalja, posezanja za efektnim stilizacijama te neprestanih pokušaja iznenađivanja gledatelja i njegova izbacivanja iz ravnoteže. Nažalost, brak s kraljicom popa Madonnom pokazat će se kobnim za Ritchiejev umjetnički senzibilitet i autorski integritet, jer će posve promašena pustolovna romantična komedija Valovi sudbine, od osam nominacija s pet Zlatnih malina apsolutno zasluženo ovjenčan prepravak kontroverznoga filma glasovite Line Wertmüller, značiti redateljev strmoglav pad u autorskom, kreativnom i svakom drugom pogledu. Riječ je o neambicioznu pokušaju trivijalne analize spolnih konvencija i rodnih odnosa oslikanih na podlozi karikiranoga klasnog sukoba, o ostvarenju kojemu su mnogi kritičari, baš kao i izvornom filmu, prigovarali zbog mizoginije, zagovora patrijarhata i apsolutne ženske podređenosti muškarcu, konzervativnoga svjetonazora, naivna shvaćanja klasnih odnosa, izrazitih pojednostavnjivanja i eskapizma. Tim je filmom Ritchie stekao stigmu prilično precijenjena filmaša dvojbenih redateljskih sposobnosti, a takvoj su percepciji pridonijeli i njegovi sljedeći filmovi, opet tarantinovska no pretenciozna, preduga, nepodnošljivo bučna i zbrkana krimi-drama Revolver te ponešto uspjeliji, energično režiran i pomaknutim likovima napučen crnohumorni krimić RocknRolla.

U kontekstu svega rečenog, Ritchiejevo pretposljednje ostvarenje, vrlo zabavan, tendenciozno bizaran i eskapistički usmjeren akcijski triler Sherlock Holmes, za naslovnu ulogu u kojem je raspoloženi Robert Downey Jr. nominiran za Zlatni globus, označio je redateljev povratak u formu. Unatoč nedvojbenim nedostacima nepretenciozno i s primarnim zabavljačkim namjerama koncipirane cjeline, opet je bila riječ o djelu precizna ritma kojega su glavni aduti slikoviti protagonisti stripovski karikiranih osobnosti, pomalo subverzivan humor koji gdjekad graniči s vulgarnošću, dinamična naracija, dosljedno proveden frivolni ugođaj, dojmljiva fotografija oskarovca Philippea Rousselota, naglašavanje ironijskog odmaka i bizarnih detalja te oslanjanje na razigrane interpretacije zvučne glumačke postave. Dakako, tu je i efektno scenografsko i ikonografsko rekreiranje razdoblja viktorijanske Engleske, s pripadnim oslikavanjem nemorala, korumpiranosti, licemjerja i dekadencije vladajućih političkih krugova, mnoštvo atraktivnih i specijalnim efektima nakrcanih sekvenci, kao i specifičan odnos prema literarnoj ostavštini Sir Arthura Conana Doylea i prema njegovu znamenitom detektivu Sherlocku Holmesu. Posve je razvidno da je Ritchie veliki ljubitelj Holmesova lika i Doyleova djela te da itekako dobro poznaje prozne pustolovine pronicavoga detektiva iznimne moći zapažanja, izvrsne logike i superiorne dedukcije.

Oštroumni detektiv

Nakon Bustera Keatona u filmu Sherlock Jr. iz 1924, potom legendarnih Johna Barrymorea, Basila Rathbonea i Petera Cushinga, pa impresivnoga Christophera Plummera iz remek-djela Ubojstvo ukazom te primjereno suzdržana i danas nažalost pokojnoga Jeremyja Bretta iz nekoliko TV-filmova i izvrsne serije tijekom 80-ih, nizu glumaca koji su utjelovili slavnoga detektiva dvama se Ritchiejevim filmovima pridružio i Robert Downey Jr. Glumac kojem je navlačenje superherojskog odijela Iron Mana označilo prekretnicu u karijeri i novu afirmaciju vrlo duhovito, s razoružavajućim autoironijskim odmakom i s mnogo entuzijazma interpretira lik djetinje nezrela, neurednog i samoživoga Holmesa, koji tek u osnovnim crtama odgovara Doyleovu književnom junaku, a dvosmislena verbalna nadmudrivanja i fizički gegovi Sherlocka i njegova nerazdvojnoga druga doktora Watsona također su važan adut Ritchiejeva djela. Dakako, baš kao i sam Holmes, ni doktor James Watson u interpretaciji Judea Lawa ne odgovara svojoj literarnoj predodžbi, već je punokrvni akcijski junak primjeren 21. stoljeću i generaciji stasaloj na računalnim igricama i spotovski dizajniranim holivudskim hitovima. Na način na koji je Holmes nevjerojatno domišljat i lucidan te sposoban logički povezati i međusobno potpuno nespojive činjenice, tako i Watson u odanosti prijatelju skače u vatru i vodu, a ni u dedukciji odveć ne zaostaje za Sherlockom.

U odnosu na prvi film dramaturški dosta neuredna i rastresita Igra sjena kakvoćom zaostaje ponajviše stoga što Ritchie formu, spektakularnu akciju, stilsku razbarušenost i ustrajavanje na tjelesnom gegu i verbalnom humoru pretpostavlja detaljnijem razrađivanju priče i slojevitijoj karakterizaciji likova hipertrofiranih osobina poput Holmesove neurednosti, neobuzdanog egoizma i sklonosti uživanju u opijatima. Previše je tu fantastike, bondovske akcije, bombastičnih specijalnih efekata sa slow motionima i dramaturških posezanja za rješenjima deus ex machina (Holmesova nenadmašna logika kojom povezuje i najčudnije detalje), a premalo narativne koherentnosti i urednosti, emocija i zanimljivih sporednih likova, jer je Noomi Rapace prilično blijeda i u drugom dijelu sasvim zapostavljena kao ciganska proročica Simza, Stephen Fry u ulozi Mycrofta Holmesa funkcionira isključivo kao comic relief, a ni uvjerljivo dijabolični Jarred Harris kao Sherlockov arhineprijatelj profesor Moriarty nije iskorišten na primjeren način. Ukratko, u Igri sjena Robert Downey Jr. previše je James Bond, a premalo Sherlock Holmes.