Globalni ambasador savjesti

Godina je 1968. Prag i cijela Čehoslovačka nastoje dati do znanja komunističkoj strahovladi i sovjetskim totalitaristima kako je Čehoslovačka stara srednjoeuropska zemlja s dugom povijesnom tradicijom tolerancije, kulture i demokracije. U ime tih ideala, na čelo otpora dolaze intelektualci, prisiljeni izaći u javnost u jednom od najžešćih komunističkih totalitarnih satelita Varšavskoga pakta. Oni nisu tražili vlast, pa ni promjenu poretka, već samo pravednost u državi i samostalnost Čehoslovačke od sovjetskog utjecaja. Na čelu im je bila ikona otpora, Vaclav Havel. Nakon sovjetske invazije i nasilna kršenja praškog sna o boljem i ljepšem društvu, Havel postaje vodeći disident, osnivač je Povelje 77 i Komiteta za obranu nepravedno optuženih. Odslužio je više kratkih zatvorskih kazni, da bi zime 1989. postao najpoznatiji predvodnik Baršunaste revolucije, s potporom naroda koji je iz sveg glasa vikao: Havel na Hrad! Tamo, u dvoru (Hrad) na Hradčanyma, Havel će poslije postati prvi predsjednik višestranačke Čehoslovačke, a nakon 1993. i raspada državne zajednice Čeha i Slovaka preuzima kormilo i u novostvorenoj Češkoj Republici.

Na Havelovu ispraćaju Pražani su zveckali ključevima u znak sjećanja na Baršunastu revoluciju

Vjerojatno nema osobe koja je mogla tako vjerno utjeloviti tipičnoga predstavnika Srednje Europe kao što je to bio Havel. Sin i unuk dobrostojećih arhitekata i poduzetnika, Havel je također s majčine strane potjecao iz obitelji veleposlanika i vladina ministra, a taj je klasni feler u životopisu mladom Havelu u komunističkom okružju stvarao dodatne probleme. Zbog represije režima, svoj je dar usmjerio prema pisanoj riječi i teatru. Kad je postao predsjednik i ušao u sferu visoke politike, pokazalo se da su se njegove ideje teško primjenjivale u kaljuži svakodnevnih političkih događaja i odluka. Kao i njegov poljski kolega Adam Michnik, Vaclav Havel nije imao prevelikog uspjeha u vođenju države u višestranačkom sustavu. U to su vrijeme mnogi promatrači smatrali da će demokracija, tržišno gospodarstvo i uspon civilnoga društva odmah stvoriti liberalan poredak. Zaboravili su na brojne druge varijable, vrlo važne za razvoj postkomunističke politike. One uključuju baštinu komunizma, društvene i kulturne rascjepe, teško snalaženje u radu novih institucija, kao i niz prijetnji i izazova koji uključuju autoritarizam, radikalizam, korupciju i organizirani kriminal. Političke stranke igraju glavnu ulogu u tom procesu, a često se smatraju nezamjenjivim dijelom demokracije, iako u tom postupku djeluju više kao oligarhijske strukture. Oblik njihove institucionalizacije i rješavanje problema ključ je razumijevanja kako djeluje postkomunistička politika.

Uspjesi nasljednica komunističkih stranaka slijede tri različita smjera, ovisno o razvoju tih stranaka nakon uvođenja višestranačja, ali i političkog sustava te percepcije tih stranaka među biračima. Politologinja Anne Grzymala-Busse dijeli ih ovako: (a) stranke koje su otišle s vlasti 1989, regenerirale se i vratile se naknadno na vlast kao umjerene demokratske stranke, (b) stranke koje su sišle s vlasti, ali se nisu transformirale niti se vratile na vlast i (c) stranke koje nisu sišle s vlasti već su ostale vladajućim strankama i nakon propasti komunizma. Čehoslovačka pripada u drugu kategoriju, dapače u Češkoj je danas i dalje aktivna netransformirana Komunistička partija Češke i Moravske, potpuno antisustavna stranka koja, međutim, ima sasvim stabilno biračko tijelo i zastupljenost u češkom parlamentu.

Promjenom političkog sustava Havel se našao u novom poretku koji mu je dao ograničene ovlasti, političke i ekonomske poglede na društveno uređenje za koje je sam Havel imao mnoge dvojbe, a napokon i novog takmaca, novoga pripadnika češke buržoazije Vaclava Klausa, koji je i danas češki predsjednik. Isprva se mislilo i očekivalo da će Havelov Građanski forum biti socijaldemokratska grupacija, posebno zbog disidenata u komunističkoj Čehoslovačkoj koji su davali jasne socijaldemokratske crte svojih mišljenja. No Havel je krenuo u smjeru liberalizma međuratne Čehoslovačke i njezina predsjednika Tomaša Garigue Masaryka, zajedno s osobnom Havelovom filozofijom temeljenom na fenomenologiji 20. stoljeća, od Husserla preko Heideggera, pa do Jaspersa. Optimistični dani i sjećanje na slavnu čehoslovačku demokraciju u međuratnom razdoblju uskoro su se rasplinuli. Očigledno je idealističan političar podložan šokovima u političkom životu, a Havel nije bio iznimka. Gotovo na samu početku vladanja doživio je dva velika potresa. Prvi je bio rast popularnosti Vaclava Klausa i njegove neoliberalne struje, ideje slobodnoga tržišta kakvu su zagovarali pobornici nove desnice Margareth Thatcher, a protiv čega je Havel oduvijek bio. S druge strane, sukob s Vladimirom Mečiarom, predvodnikom slovačkoga pokreta Javnost protiv nasilja, koji je u međuvremenu stvorio političku stranku Pokret za demokratsku Slovačku (HZDS), rezultirao je odvajanjem Slovačke od Češke 1. siječnja 1993. Iako potresen tim činom, Havel nije mogao ništa napraviti da ga spriječi. Ironično, većina Slovaka nije htjela napustiti federaciju u kojoj su Slovaci povlačili znatna financijska sredstva iz Praga. Zatvoren u svom dvorcu, Havel je gledao na smanjeni obujam svoje zemlje, ali je i dalje glorificirao češki značaj.

Bilo je to vidljivo prema zahvatima na Hradčanyma, uvođenjem predsjedničke straže, okružen mnogim intelektualcima i umjetnicima koji su dali imidž novoj, modernoj Češkoj, koja se brine o svojoj povijesnoj veličini i češkom identitetu. Svakako, nijedan korak u Havelovu životu, pa i u onom političkom, ne može se izdvojiti od njegove književne slave, pa se može reći da je Havel podosta živio između ideja u svojoj fikciji i složenog i neidealističkog svijeta koji se nalazio izvan zidina Hradčana. Idealizam je prevladao, no u vanjskom svijetu. Njegova naklonost rješavanju problema Sudetskih Nijemaca i zatvaranja rana između Čeha i Nijemaca jedna je od njegovih najvećih zasluga. Vrlo je brzo pokazao put integriranja u NATO i Europsku Uniju kao najbolju moguću opciju za Češku, a doslovno u nekoliko godina promocija Češke u vanjskom svijetu donijelo je mnogo kapitala za intelektualni, gospodarski, kulturni i turistički razvoj zemlje u srcu Europe.

U političkoj teoriji, Havel je oličenje moralnosti u politici. Nadahnut Karlom Jaspersom i švarcvaldskom školom mišljenja o potrebi drukčije politike, Havel je podsjećao da je Češka bila dio totalitarnoga komunističkog sustava koji je razdirao privatnost i sveo život na strah i užas. Upravo zbog iskustva u takvu totalitarizmu, govorio je Havel, razlog je zašto upravo Česi moraju shvatiti da je nužnost za političko djelovanje bilo gdje na svijetu velika moralnost. Etika u praksi, to je za njega bila politika. Odbijao je da je politika umjetnost mogućeg, uvijek je težio većem i boljem, humanijem i sveobuhvatnijem političkom sustavu, bez pragmatizma, kalkulacija, intriga i ostalih oblika političkog djelovanja. Njegova briga za okoliš i odbijanje uskogrudnoga nacionalizma i materijalizma ipak nije bilo jasno ni široko prihvaćeno u češkom društvu. Stožerno na svojim načelima, Havel je politički preživio do 1998, kad je bilo sasvim jasno da je struja Vaclava Klausa pobijedila. Shvaćen kao poetični idealist, nepopravljivi romantičar zaljubljen u bolji svijet, i podsjetnik na neka davno zaboravljena vremena Masaryka i njemačkih filozofa, Havel je bio popularniji izvan svoje zemlje nego u njoj. Kako kaže veliki poznavatelj Srednje Europe i čovjek koji se divio Havelu, Timothy Garton Ash, Havel nije bio samo Europljanin; on je bio Europljanin koji nas je, sa svojom elokvencijom profesionalnoga pisca i autoritetom bivšega političkog zatvorenika, podsjetio na povijesnu i moralnu dimenziju europskoga projekta.