Film koji se osjeća i misli

Četvrti dugometražni igrani film kanadskoga redatelja Denisa Villeneuvea, izvorno naslovljen Incendies, u hrvatskoj je kinodistribuciji naslovljen Naša majka. Ne treba zaboraviti ni podatak da je taj naslov nominiran u kategoriji Najboljega stranog filma na prošlogodišnjem izboru Oscara, kao ni činjenicu da ga kritika uglavnom hvali. No Naša majka visok kvalitativni doseg zasigurno duguje i izvorniku, nadahnutoj drami Scorched Wajdi Mouawada, premda je posve jasno da Villeneuve, uz koscenarističku suradnju Valerie Beaugrand-Champagne, kazališni jezik izrazito uspješno prevodi u potpuno filmski.

Gluma Lubne Azabal (lijevo) ponajveći je dobitak filma

Pritom nije posrijedi djelo pravocrtne narativnosti, već preklapanja triju vremenskih razina. Temeljna je razina sadašnjosti u kojoj protagonisti, blizanci Jeanne i Simone Marwal, ispunjavaju posljednju volju majke Narwal, podrijetlom s Bliskoga istoka. Sporedna je razina kratkih utjecaja bliske prošlosti netom prije majčine iznenadne bolesti, a naglašena je osvrta spram daleke prošlosti koja prati tegoban majčin put u žrvnju krvavoga građanskoga rata u neimenovanoj bliskoistočnoj državi, ponajviše nalik Libanonu. Potraga za bratom i ocem protagonisticu, a zatim i njezina brata blizanca, odvode u područje drukčijih kulturnih i civilizacijskih zasada, dok majčin put predočava ratnu pustoš i grubu stvarnost neprestanih sukoba kršćanskih i muslimanskih grupacija ekstremističkoga djelovanja.

Takvu pustoš opažamo i u neskladu ratnoga bezakonja s tradicijskim zakonima zajednica Bliskoga istoka u kojima obitavaju. Kako Narwal početno krši tradicijske zakone, odnosno slijedi individualne prirodne, zajednica odbacuje i nju i dijete, a njezin postupak ne opravdava se čak ni u suvremenom razdoblju. Njezin je naglašeni individualizam doslovno temeljan u potrazi za sinom, pa preuzima i karakteristike mitskog, odnosno seže do majčinskih pokušaja zaštite djeteta, u kojem ne preže ni od tjelesnih ili duševnih trpljenja tijekom ratnog sukoba. Potraga blizanaca za bratom i ocem otkrivanje je majčine prošlosti, ali i vlastitih korijena. Nema dvojbe da ni u toj potrazi nema junakova pročišćenja, jer je put ispunjen emocionalnim ožiljcima. No ako majka zbog ratnog žrvnja i njegovih posljedica ne može uspostaviti narušenu ravnotežu krnje obitelji, ipak djeci omogućuje neku vrst iskupljenja. I ne samo blizancima, nego i dječaku koji je odrastanjem, tijekom rata, i ne znajući postao njezin zatvorski mučitelj. Premda se sam rasplet može doimati i pomalo iskonstruiranim, dostatno je snažan da ne bi naštetio dotad predočenoj filmskoj građi.

Interpretirani povijesni kontekst sagledava se kroz prizmu individualnoga, pa u ovome filmu ne uočavamo snažniji odraz ideološkoga predznaka. Nema u njemu jasno određene naklonosti spram suprotstavljenih strana u ratnom sukobu, već je posvema jasno da je upravo rat antagonist, jer destrukcijom i nasiljem poništava ne samo egzistenciju nego i esenciju protagonista i čitavoga zahvaćenog stanovništva. No Villeneuve nije eksplicitan u iskazu nasilja, već retoričan. Rijetko prikazuje nasilan čin, a čak i kada primjenjuje takav postupak, predočavanje mu nije prenaglašeno i zahtijeva gledateljev udjel u prikazanom, odnosno potencira njegovu snažniju uključenost i promišljanje.

Gluma Lubne Azabal zasigurno je ponajveći dobitak filma. Njezino tumačenje uloge majke Narwal karizmatičnih je dosega. Snaga kojom tumači lik temeljena je na unutrašnjem, pa minimalističkim iskazom nenametljivo vlada svakim segmentom u kojem se pojavljuje. Podjednako, takvom interpretacijom snažnije uključuje gledateljevu percepciju u predočenu filmsku građu, postaje iznimnim katalizatorom odnosa filma i gledatelja. Nešto je manjega intenziteta gluma Melisse Desormeaux-Poulin u tumačenju kćeri Jeanne, a svakako i Maxima Gaudettea kao Simona. No ne treba zaboraviti da Desormeaux-Poulin suzdržanim postupcima dojmljivo održava svoj lik u čitavom rasponu iskaza osjećaja.

Kako je film Naša majka snimljen na lokacijama u kanadskom Quebecu i u Jordanu, slikovnost stalnoga Villeneuveova snimatelja Andre Turpina je, tvrdi kanadska filmska kritika, istodobno i evokativna i lirična. Izborom planova, gradacijom od čestih krupnih prema širim srednjim, Villeneuve i Turpin rabe filmski jezik drame, označavajući pritom i filmske prostore ovoga ostvarenja promišljenim u njihovoj svrhovitoj primjeni. Raznolikost je kanadskog i bliskoistočnog tek početna razina prostornih varijacija interijera i eksterijera. Kompozicijski je sklad Turpinovih postavki kadra jasan u izraženom odnosu prema slikarskim temeljima filmske vrste, a ne tek fotografskim. Montaža Monique Dartonne uspješno spaja tri vremenska segmenta, a mjestimična uporaba tzv. nevidljivih rezova bitna je u sagledavanju građe, ali i recepcije prikazanoga. Snažnom ugođaju pridonosi i originalna glazba Gregoirea Hetzela, a pogotovu početna uporaba skladbe rock-skupine Radiohead.

Film Naša majka Denisa Villeneuvea ostvarenje je koje se osjeća i misli tijekom gledanja, a zasigurno ostavlja dojam i nakon njega. Premda nije posrijedi djelo koje možemo označiti posve vrhunskim, mjestimični mu nedostaci nisu toliko razvidni i nisu uteg gledateljevoj percepciji, kao ni kvaliteti filmske cjeline. Sasvim je sigurno znakovita tišina gledateljstva nakon završetka projekcije, kao i zamišljena lica pri izlasku iz kinodvorane. U suvremenom filmskom okružju izniman je to dojam kakav rijetko srećemo.