Fenomen Liszt

Lisztova godina u Zagrebu nije bila koordinirana, pa smo na koncertima u istoj dvorani čak pet puta čuli Lisztov Prvi klavirski koncert, dvaput njegovu klavirsku Sonatu u h-molu i dvaput Simfoniju o Faustu s muškim zborom i tenorom solo, dok je većina njegove raznolike glazbe ostala netaknuta

Koncertom pijanističkoga virtuoza Evgenija Kissina 28. siječnja u Zlatnoj dvorani bečkoga Musikvereina, u posvećenom hramu glazbe i idealnoj akustici prostora, sasvim je prigodno započela godina u kojoj je Kissin kao medij novim naraštajima publike diljem svijeta približavao duh i fenomen Franza Liszta, prvoga glazbenog celebrityja kojega je slavila cijela Europa. Kissin je Lisztovu godinu povezao i s vlastitom 40. obljetnicom života te u svečanom ozračju skladateljevu glazbu predstavio publici na četiri kontinenta (Europa, Amerika, Azija, Australija) zaustavivši svoju transkontinentalnu godišnju turneju u listopadu između vlastita (10. listopada) i Lisztova rođendana (22. listopada). Kissin je sve naslijeđene povijesne silnice utkao u ekskluzivni nastup otkrivši na klaviru marke Steinway&Sons (iako je Lisztov izbor, barem u Beču, uvijek bio Bösendorfer iz radionice tada mlada bečkog graditelja), sasvim drukčiji pristup interpretaciji Lisztove glazbe. Danas pijanisti Liszta uglavnom doživljavaju kao teret, glazbu natopljenu hipertrofiranim romantičnim patosom i simfoniziranim odnosom prema zvuku instrumenta, što često rezultira silovanjem klavijature ili čak izbjegavanjem Lisztova opusa. Kissin je nasuprot tomu svoj doživljaj Lisztovih glazbenih misli temeljio na mekoći, lepršavom tonu i lebdećoj frazi, dok su se njegovi tonski kristali reflektirali u blještavilu pozlaćenog ambijenta dvorane.

Liszt kao mađarski brend

U svijetu su nositelji Lisztove obljetnice bili Mađari, koji su sretno iskoristili činjenicu da je njihova zemlja u prvoj polovici godine predsjedala Europskom Unijom. To je značilo da je u svim europskim kulturnim programima prednost dana Lisztu i njegovoj glazbi kako bi svijet poistovjetio glazbu velikoga skladatelja s Mađarskom. Tako su ljudi u raznim zemljama i na raznim kontinentima upoznali Liszta ne samo kao genija i živopisnu osobu nego i kao jednog od prvih kozmopolita koji se ponosio svojim mađarskim identitetom. Uz Mađarsku svoj su ponos kao Lisztove domovine posebnim tematskim ciklusima i festivalima izrazile Austrija, Njemačka i Francuska. Proslava se pomno planirala pod paskom novoutemeljena Međunarodnog društva Liszt, kojemu je svrha usklađivanje Lisztovih društava diljem svijeta i povezivanje s važnim istraživačkim centrima i glazbenim akademijama, u što se uključio i UNESCO. Organizatori su na kraju godine podvukli crtu i pohvalili se impozantnim brojkama: gotovo 5000 glazbenika izvodilo je Lisztovu glazbu na oko 200 koncerata u dvadesetak zemalja svijeta, što u prosjeku znači da je šezdesetak minuta na dan negdje u svijetu svirana Lisztova glazba. Od raznolikih zbivanja vrijedi izdvojiti istodobne izvedbe u čak dvanaest zemalja Lisztova oratorija Christus na dan njegova rođenja 22. listopada te Lisztov maraton u Budimpešti istoga dana, kada je 24 sata na 11 koncerata raznolikih stilova i žanrova održanih u kontinuitetu izvođena njegova glazba, po uzoru na Chopinove maratone priređene godinu prije.

Franz Liszt, fotografija Felixa Nadara iz 1886.

Govoreći o hrvatskom obilježavanju Lisztove godine treba napomenuti da je Franz Liszt u svojem proputovanju svijetom na poziv Ferde Livadića gostovao u Zagrebu 1846. i ova se sredina s njime osjeća vezanom kako zbog povijesnih veza s austrougarskim metropolama, tako i zbog pijanističke tradicije koju je na zagrebačku školu prenio Svetislav Stančić. Treba imati na umu da je Stančić takoreći Lisztov pedagoški unuk: između 1918. i 1922. privatno je učio klavir kod njemačkog pijanista Conrada Ansorgea u Berlinu, a pedesetih godina 19. stoljeća bio je Lisztov đak u Weimaru. No unatoč tomu Hrvatska danas nema Lisztova udruženja, a vodeći hrvatski pijanisti za njegov opus pokazuju uglavnom rijedak i bojažljiv interes. Lisztova je godina u Zagrebu, uz braću Pogoreliće, iznjedrila neke posebne pijanističke osobnosti mahom mlađega naraštaja. Između pojedinih organizatora nije bilo koordinacije, pa smo na koncertima u istoj dvorani (Lisinski) čak pet puta čuli Lisztov Prvi klavirski koncert, dvaput njegovu klavirsku Sonatu u h-molu i dvaput Simfoniju o Faustu s muškim zborom i tenorom solo, dok je većina njegove raznolike glazbe ostala netaknuta.

Inicijativa mladih

Lisztu u čast prva je 21. siječnja u Velikoj dvorani Lisinskog zasvirala Zagrebačka filharmonija na drugom od dva koncerta za Muzičku akademiju u Zagrebu. Bila je to prilika da publika Lisinskog Lisztov 1. klavirski koncert u Es-duru čuje u izvedbi sjajnog Aljoše Jurinića, koji je u tako ranoj dobi (četvrta godina studija na akademijama u Zagrebu i Beču) pokazao iznimne izvođačke kvalitete – virtuoznost, sjajnu tehniku, razrađeni kolorizam, punu snagu zrele fraze i smjele interpretativne kreacije. I sljedeća je koncertna večer posvećena Lisztu u Lisinskom (10. veljače) donijela izvedbu istoga djela: ovaj je put Simfonijski orkestar HRT-a pod vodstvom njegova tada još šefa dirigenta Nikše Bareze u Majstorskom ciklusu HRT-a u Lisztovu 1. koncertu ugostio mladog austrijskog pijanista Christophera Hinterhubera, dotad zagrebačkoj publici sasvim nepoznata umjetnika filigranske tehnike i sanjarske naravi kojega bi vrijedilo još koji put pozvati u goste. U drugom je dijelu večeri izvedena Lisztova Simfonija o Faustu uz Muški zbor HRT-a i tenora Stjepana Franetovića.

Godina 2011. bila je godina Natjecanja Svetislav Stančić. Stančić (Zagreb, 1895–1970) je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kao profesor i pročelnik Glasovirskog odjela odgojio više generacija istaknutih hrvatskih pijanista i pedagoga, koji su njegovali Stančićevu školu sa svim njezinim dragocjenim pedagoškim i umjetničkim nasljeđem. Na prvom od dva završna koncerta (12. veljače) jedna je kandidatkinja među šestero finalista koji su nastupili uz Simfonijski orkestar HRT-a i maestra Mladena Tarbuka (27-godišnja Koreanka Jaekyung Yoo) izvela Lisztov Prvi klavirski koncert, dok je maestralna izvedba Lisztova Drugog klavirskog koncerta (koji se tom prigodom mogao jedini put čuti u Zagrebu tijekom Lisztove godine) 23-godišnjem talijanskom pijanistu Scipioneu Sangiovanniju donijela pobjedu i niz posebnih nagrada.

Obitelj Pogorelić

Liszta je na svojem prvom zagrebačkom koncertu u godini, solističkom recitalu u Lisinskom 12. ožujka, svirao i Ivo Pogorelić. Lisztu je pridodao i svojeg prvog miljenika, Chopina. Obojica su osobnosti zrelog romantizma te kao pijanisti i skladatelji koji su širili granice po mnogočemu bliski Pogoreliću, koji sâm nikada nije samo interpret, već i kreator te izvođenje notnog zapisa poistovjećuje sa stvaranjem glazbe u punom smislu pojma. Kontroverzni karakter Franza Liszta nadahnuo je pijanista na tipične ekstreme, gotovo modernistička iščitavanja fraze i slogova u pomaknutim naglascima prvog valcera Mefisto. U polaganu, ali sustavnu raspadu tonova u završnici Lisztove opsežne Sonate u h-molu na kraju večeri – premda širokih raspona izražaja i boja od gromoglasnog do nečujnog, od tokatno neobaroknog do njuejdžovskog – glazbu je ipak rastočio u pojedinačne zvučne planete, raspadnute čestice koje nastavljaju lebdjeti svemirom sve do nekog njegova novog koncertnog obreda. A njih se u nastavku godine nanizalo čak tri, od kojih je onaj na zatvaranju Zagrebačkih ljetnih večeri (27. srpnja u atriju Klovićevih dvora) mahom ponovio isti program, ovaj put u izrazito lošoj akustici i u turobnu ozračju prije kiše.

U međuvremenu njegov je brat Lovro Pogorelić na koncertu 6. svibnja u sezoni Crvene oktave Zagrebačke filharmonije pod vodstvom kineskog maestra Muhai Tanga izveo dva epohalna orkestralna djela – vratolomno-virtuozni Prvi klavirski koncert u Es-duru i dramatično-koncertantnu jednostavačnu skladbu Prokletstvo (Malédiction). Kao naš domaći stručnjak za Lisztovu dramatiku Lovro je otkrio puninu iskonske pijanističke virtuoznosti, a žestokom koncertantnom naboju suprotstavio Lisztovu intimističku minijaturu Tužna gondola u dodatku.

Stariji se naraštaj pijanista u Hrvatskoj očigledno nije pronašao u Lisztovu opusu, tako da je od posebne važnosti večer koju je Lisztu u čast održao pijanist i profesor mlađe generacije na Muzičkoj akademiji Srđan Čaldarović, izvevši 10. studenoga na besplatnom koncertu u Maloj dvorani Lisinski analitički precizno i promišljeno Sonatu u h-molu i rijetko izvođene Invocation S.173 br. 1, Funerailles S.173 br. 3 i Baladu u h-molu.

Premda je najavljeno da će u sezoni Svijeta glazbe Koncertne direkcije Zagreb 27. listopada biti izveden velebni Lisztov oratorij Christus, to je na kraju bez objašnjenja otkazano i program je te večeri donio druga skladateljeva djela. Čak peti put (!) u godini čuli smo Lisztov Prvi klavirski koncert, ovoga puta s mađarskim pijanistom Janosem Balazsem, uoči čega je orkestar pod vodstvom mađarskog maestra Balazsa Kocsara izveo simfonijsku pjesmu Preludiji, a onda u drugom dijelu (za simfoničare i publiku Lisinskog ponovno) Simfoniju o Faustu, opet uz Muški zbor HRT-a i uz još jednog Mađara kao gosta, tenora Petera Balcza.

A da ne ostane sve samo na iščezlim tonovima održanih koncerata, u jesen 2011. objavljena je i knjiga Franza Liszta o Frédéricu Chopinu u ediciji U prvom licu nakladničke kuće Mala zvona na kojoj su radili redaktor i autor uvodnog eseja Veljko Glodić te prevoditeljica s originalnoga francuskog jezika, ujedno i nakladnica Sanja Lovrenčić. Knjiga otkriva više o autoru nego o skladatelju u naslovu i nužna je literatura za svakoga tko se želi više baviti fenomenom Liszt.