Fantazija u staračkom domu

Prva premijera Dramskoga kazališta Gavella u novoj godini, izvedena 7. siječnja, u režiji Olivera Frljića, sigurno nije predstava kakvu bismo mogli očekivati od toliko nagrađivana redatelja. Niti drama Dubravka Mihanovića Prolazi sve, dramaturga kazališta Gavella i dramskog pisca koji piše sporo i malo, ispunjava sve zahtjeve „dalekosežnog dramskog pisma”. Predstava započinje nizom kratkih prizora, osmišljenih poput grotesknih i namještenih starih fotografija iz obiteljskih albuma, kojima se – uz tek poneki karikaturalno odigran prizor – pred publikom odvija osobna životna priča profesorice biologije Franje Rožić. Iako bi se u svim prizorima u kojima Franjin život zbog povijesnih mijena i događaja postaje opasnijim i težim (raskid veze s prvim momkom radi njegova ustaštva i Franjina antifašizma, smrt kćeri, muževa prevara, odlazak na prisilni rad nakon rezolucije Informbiroa) i moglo pronaći nešto kritičkog stava prema prošlim vremenima koja su potrošila mnoge živote u svrhu ostvarivanja nekih viših ciljeva ili opravdanja raznih ideologija, ova predstava nije i ne nastoji biti povijesna freska ili društvena kritika.

Dojmljiv i duhovit prizor u liftu (Janko Rakoš, Ivana Roščić, Jelena Miholjević, Enes Vejzović i Dijana Vidušin)

Riječ je naime o linearnom pripovijedanju jedne osobite i bolne životne priče koja se širi u detaljan opis na samu kraju – u starosti. Tako karikatura i groteska s početka, posebno koreografirani dijelovi (Irma Omerzo) koji se služe slapstickom i animiranim filmom, u drugom dijelu predstave dobiva smisao jer se staračka nemoć, istrošenost tijela i duha ogoljuju na nekoliko hipertrofiranih tipskih modela, odnosno općih mjesta u poimanju starenja i smrti. U cijeloj je predstavi ples, glazbeno pokriven sentimentalnim šlagerima Ive Robića, Stjepana Jimmyja Stanića i Nina Rote (glazba Frana Đurovića i Revolution is my Boyfriend) i njime se priča prenosi iz jednoga životnog razdoblja junakinje u drugo, sve do nemoćna njihanja na satovima plesa u staračkom domu.

Nepovezane slike Franjina života objedinjuje njezino (Jelena Miholjević) pripovijedanje koje započinje isprikom: „ispričati svoj (život) možda uopće nije moguće“, da bi u kasnijim prizorima Mihanović uveo još pripovjedačkih komentara. Primjerice onaj spremačice Bibe (Antonija Stanišić Šperanda), koji melankolično ponavlja motiv osamljenosti te tako odvodi ionako tanku dramsku radnju do sentimentalne fantazmagorije o smislu i smrti. U toj, prilično nategnutoj završnici predstave, životne se drame štićenika doma raspleću u napetoj groteski dolaska činovnice Europske Unije (Barbara Nola) na prezentaciju plesnog tečaja, koje ravnateljicu doma Veru Tomić koju je Ksenija Pajić odigrala kao egzaltiranu, neurotičnu i ambicioznu, dovodi do euforične histerije. Ipak, na kraju će najvažniju ulogu odigrati ćuk (Sven Medvešek) s Anićevim rječnikom, s kojim Mihanović naizgled jednostavno, a zapravo površno, lakonski, zatvara životni krug glavne junakinje riječima „...na kraju ostaje dobrota. Vi živite u drugima i drugi žive u vama.“

Uloga Franje Jeleni Miholjević omogućila je da još jednom pokaže iznimnu istančanost i osjećaj za emociju te da tu emociju od početka do kraja predstave iznese jasno, čvrsto i uvjerljivo. Bol zbog gubitka djeteta, melankoliju i samoću i u kratkim je scenama uspjela izraziti u potpunosti. Ostatak ansambla predstave u prvom dijelu, zbog filmski brzo igranih i postavljenih prizora – koji u pojedinim trenucima podsjećaju na vedru božićnu priredbu za narodne mase da bi se već u drugom pretvorili u borbeni plakat – nije ni imao dovoljno prostora za kreaciju. Ipak, unatoč tomu što su ostali likovi štićenika staračkog doma tipizirani do karikatura, u drugome dijelu svi to nadoknade. Amar Bukvić kao beskućnik Idrizi uspješno poseže za dijalektalno obojenom karakterizacijom lika, dojmljivo je siguran i samopouzdan Enes Vejzović kao zaljubljeni Vojo Brstina, Ivana Roščić u liku religiozne i indiskretne Marine Letica transformirala se do neprepoznatljivosti, Janko Rakoš karikaturalno je i duhovito donio lik slijepog Ante Kovača, Filip Križan učitelja plesa Tina Latina držao je na granici raskošne i ekstravagantne feminizirane i gipke groteske, dok je Dijana Vidušin iznimno ganutljivo i potresno odigrala dementnu staricu Katarinu.

Melodijom šlagera Prolazi sve naglašava se namjerni sentimentalizam kojim se u predstavi govori o ozbiljnim temama starosti, nemoći, bolest i na kaju smrti. Predstava njome i završava ali – unatoč nedvojbenu djelovanju na emocije publike – većina onoga što se možda htjelo reći ostaje, nedohvatljivo. Jer mnogo se toga od prekomjerna sentimentalizma na kraju ili karikature na početku rasplinulo kao sapunica, ostavljajući nedorečen i sklizak dojam odveć laka „hit” komada o ozbiljnim stvarima.