Disident na strani duha

Prisjećanje na hrvatskoga pjesnika, pripovjedača, pisca dramskih tekstova i prevoditelja s latinskoga Nikolu Šopa održano je 2. siječnja u Društvu hrvatskih književnika, na tridesetu godišnjicu pjesnikove smrti. O pjesništvu velikana hrvatske međuratne i poslijeratne književnosti i njegovu životu govorili su profesor emeritus Mladen Machiedo, predsjednik DHK-a Božidar Petrač te fra Bonaventura Duda, a izabrane stihove interpretirao je dramski umjetnik Dubravko Sidor. Machiedo je Šopa nazvao disidentom na strani duha, zbog čega se materijalizam s razlogom bojao njegove duhovnosti. Doživio je politički ostracizam u komunističkoj Jugoslaviji jer je od 1945. do 1970. proglašavan katoličkim pjesnikom, rekao je, što je bio eufemizam za narodnog i državnog neprijatelja. „Šop je glasnik svemirske utopije koji je u prvoj, franjevačkoj fazi svoga stvaralaštva u gradu pisao socijalnu poeziju. Potom se priklonio svemirskom pjesništvu pa iz nekoć vezane versifikacije prelazi sve više u prozne forme“, zaključio je naglasivši da Šopovo pjesništvo pripada vodećim strujama europske poezije. Petrač je dodao da Šopova poezija stoji ravnopravno uz Eliota, Valeryja i Claudela, predstavljajući Šopov opus kao cjelinu koja zahvaća cjelovitost, odnosno apsolut. „Čovjeka povijest i vrijeme smješta u beskonačnost“, naglasio je ističući kako je „spasenjska poruka koja završava u eshatonu“ obilježila čitav put tog pjesnika malih, jednostavnih stvari i skromnosti.

Iako ne pripada ni jednoj književnoj formaciji ni usmjerenju, Nikola Šop jedna je od najvažnijih pjesničkih osobnosti u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća. Napisao je dvadesetak zbirki pjesama i lirske proze, među kojima su najpoznatije Pjesme siromašnog sina, Isus i moja sjena, Od ranih do kasnih pijetlova, Za kasnim stolom, Tajanstvena prela, Kućice u svemiru i Australija. Pisao je socijalnu i refleksivno-duhovnu poeziju u kojoj se Isus Krist pojavljuje kao čovjek s ljudskom naravi (pjesme Isus čita novine, Kuda bih vodio Isusa i sl.) što ne desakralizira njegovu božansku narav, već poimanje njegova božanstva ostavlja čitatelju, kojemu na taj način Krist postaje bliži i razumljiviji.

Šop je rođen je 1904. u Jajcu, a umro je u Zagrebu 2. siječnja 1982. U Beogradu je diplomirao latinski jezik i komparativnu književnost, a od 1944. živio je u Zagrebu, gdje je dugo vremena bio marginaliziran. Godine 1970. dobio je nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.