Brojnost zamijenjena raznovrsnošću

Količina novoobjavljenih knjiga u prošloj je godini bila četrdesetak posto manja u odnosu na razdoblje od prije dvije godine, ali smo zato u prilici čitati djela suvremene književne produkcije s raznih strana svijeta, čime je dominacija anglosaksonske prozne konfekcije bitno umanjena

Kao i prethodnu godinu, i cijelu 2011. obilježila je kriza, a nepovoljna ekonomska kretanja nisu zaobišla ni književno izdavaštvo. Negativan trend smanjenja količine novoobjavljenih književnih naslova bio je uočljiv već sredinom 2010, a takva se tendencija nastavila i do kraja prošle godine. Iako statistički podaci nisu objavljeni, procjene govore da je količina novoobjavljenih knjiga četrdesetak posto manja u odnosu na razdoblje od prije dvije godine. Pritom je znatno veći pad prijevodne proze, jer su financijske injekcije kojima Ministarstvo kulture potiče izdavanje domaće prozne produkcije ipak izdašnije i obuhvaćaju veći broj naslova. Smanjenje izdavačkih programa pritom nije pogodilo samo manje i srednje izdavače, već su uzde pritegnuli i oni najveći – Algoritam, Profil i V.B.Z. objavili su znatno manji broj prijevodne beletristike, dok je Naklada Ljevak također reducirala izdavački program, ali ipak u nešto manjoj mjeri. Zagrebački AGM i Sysprint prijašnjih su godina objavljivali 5–8 naslova strane proze, a u cijeloj 2011. samo jednu knjigu, Novela media i Vuković & Runjić prepolovili su produkciju, dok Celeber tijekom cijele godine nije objavio nijedan naslov strane beletristike. No pomniji pratitelji produkcije zapazili su da je brojnost produkcije zamijenjena raznovrsnošću, jer smo u prilici čitati djela suvremene književne produkcije s raznih strana svijeta – kineske, japanske, afričke, izraelske, skandinavske, frankofonske, turske, južnoameričke, austrijske i španjolske autore, čime je dominacija anglosaksonske prozne konfekcije bitno umanjena. Što se tiče količine novoobjavljenih naslova, ozbiljnije poboljšanje situacije iluzorno je očekivati u idućoj godini, a izdavači već strahuju što će biti u budućnosti kad s ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju i konačnim usklađenjem zakonskih normativa s europskima i nulta stopa PDV-a na knjigu bude morala biti ukinuta.

Ipak, da sve ne bude tako crno, postoji i jedna iznimka – zaprešićka Fraktura, koja broj novoobjavljenih knjiga iz godine u godinu povećava, količinom produkcije nadmašujući i bitno veće izdavače. Fraktura je naime 2010. završila s pedesetak novoobjavljenih naslova što je gotovo desetak više u odnosu na 2009, a i ove su godine nastavili istom dinamikom. Među njihovim izdanjima svakako se izdvajaju dvije knjige izraelskog pisca Amosa Oza. U romanu Pantera u podrumu (izd. Fraktura, prev. Biljana Romić) Oz naglašava važnost morala, upozorava kako se neprijateljem ne postaje isključivo vlastitom voljom, niti neprijatelj nužno mora biti bitno različit od nas, kao što nas ne mora ni mrziti. Pritom on svoj rukopis obogaćuje brojnim činjenicama iz izraelske povijesti, mirotvornim porukama, ali i dionicama posvećenima ljubavi prema književnosti i posvetama brojnim slavnim literarnim prethodnicima.

U Rimovanju života i smrti (prev. Laila Šprajc) Oz pak uzevši za glavnoga junaka pisca propituje sam čin pisanja, umjetničko stvaranje promatrajući kroz prizmu odnosa zbilje i mašte te života, smrti i književnosti, a pritom tematizira i problematiku književne slave i odnosa pisca spram publike. Oz dočarava kako nastaje književnost, kako se djelići mašte i stvarnosti stapaju stvarajući novu realnost, a istodobno propituje i smisao umjetnosti i analizira piščevu borbu s etičkim dilemama uporabe stvarnih ljudi u fikciji.

Roman Žene T. C. Boylea (izd. Fraktura, prev. Ivana Šojat-Kuči) u ulozi protagonista također ima umjetnika, u ovom slučaju slavnog arhitekta Franka Lloyda Wrighta. No autor se tek ovlaš bavi njegovim stvaralaštvom, već se usredotočuje na analizu umjetnikove osobnosti, osobito u svjetlu njegova odnosa spram drugih ljudi, u prvom redu brojnih žena u koje se strastveno zaljubljivao, ali ih ubrzo vrlo ravnodušno napuštao. Riječ je o zanimljivoj fikcionalnoj biografiji, dojmljivu portretu genija toliko obavijena oblakom vlastite genijalnosti da često nije zapažao ni uvažavao potrebe i emocije drugih. A ujedno je to roman o idealizmu, o žudnji za svijetom kojim vlada estetika, a ne nužda. Ni okrutnost. Ni licemjerje...

Odlične knjige dalekoistočnih autora

U proteklom razdoblju dobili smo i nekoliko prijevoda kineske i japanske suvremene književnosti, kao dobrodošao otklon od prevladavajuće te uglavnom šablonski pisane i formulaične anglosaksonske bestselerske prozne konfekcije.

Knjiga kratkih priča Yoko Ogawe Grizodušje (izd. Vuković&Runjić, prev. Vojo Šindolić) sadrži četiri fino zaokružene i dojmljive pripovijetke, obilježene sugestivnom atmosferom prijetnje i zloslutnosti. Priče su to o zlom naličju ljudske svakodnevice i morbidnim, mračnim stranama čovječje duše, a tematiziraju potisnutu agresiju i ljudski poriv za zlom, odnosno zlo koje skriveno čuči u čovjeku i iznenada nad njim preuzima vlast, navodeći ga na neočekivane, za druge ljude opasne postupke.

Šutnja Shusakua Endoa (izd. Profil, prev. Mijo Pavić) povijesni je roman, smješten u 17. stoljeće, i tematizira vjerske progone i mučenje kršćana u ondašnjem Japanu. Za protagonista roman ima mladoga portugalskoga misionara koji odlazi u Japan pomoći malobrojnoj preostaloj kršćanskoj zajednici te svjedoči patnjama ljudi koji ne pristaju na odricanje od vjere i Boga. Pritom se Endo bavi filozofskim promišljanjem šutnje Svemogućeg pred ljudskim patnjama, fokusirajući se na propitivanje vjerskog zanosa u trenucima najvećih ljudskih iskušenja.

Osamljenost, samoća, životni neuspjeh i tuga zajedničke su tematske okosnice svih priča iz knjige Zlatni dečko, smaragdna djevojka (izd. Vuković & Runjić, prev. Nada i maja Šoljan) kineske književnice Yiyun Li. Riječ je o stvarnosno utemeljenim tekstovima lociranima u sadašnje vrijeme ekonomskoga procvata kineskog gospodarstva u kojima navedenu tematiku autorica promatra iz različitih kutova, istodobno analizirajući probleme odnosa tradicije i moderniteta, međuljudskih odnosa i psihologije te morala i samopoštovanja. Yiyun Li njeguje suptilan izričaj, snažne emocionalnosti i iznimne dubine uvida u ljudsku psihu, a njezine priče iziskuju pažljiva čitatelja, spremna na iščitavanje značenja iz šutnji likova, iz njihovih gesti, grimasa, pokreta i osmijeha, koji i bez riječi jako mnogo govore.

Prijevodi nobelovaca

Mračnim stranama ljudske prirode u romanu Ljuljačka daha (izd. OceanMore, prev. Helen Sinković) bavi se pretprošlogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za književnost Herta Müller, i to na primjeru radnih logora u koje su nakon Drugoga svjetskog rata Rusi odvodili sve rumunjske Nijemce obaju spolova u dobi od 17 do 45 godina, kako bi „kao pripadnici naroda koji je sve razorio pomogli u obnovi“. Autorica dokumentarističkom preciznošću, do najmanjih pojedinosti, dočarava užase boravka u logoru (u kakvu je i njezina majka boravila pet godina) te pred čitatelja iznoseći slike, boje, mirise i zvukove jednog nezamislivog iskustva piše vrlo snažno, potresno i važno povijesno svjedočanstvo, ali i istinsko remek-djelo, temeljeno na sjećanjima spisateljičina prijatelja, njemačkoga pjesnika Oskara Pastiora.

Vuković & Runjić nastavili su s objavlji-vanjem djela turskog nobelovca Orhana Pamuka, a novi je u nizu roman Crna knjiga (prev. Ekrem Čaušević, Jana Bušić i Dražen Babić). U njemu Pamuk nastavlja s portretiranjem Istanbula, ovoga puta kroz slojevitu, multižanrovsku priču, mješavinu krimića, društvene kronike i socijalne kritike, politike, metafizike, ljubavne priče i osobne drame. Priča je to prepuna književnih referencija i povijesnih aluzija, ispripovjedana polifonijski, s tematikom identiteta u prvome planu i prožimanja Zapada i Istoka u podtekstu te nizom vrlo zanimljivih miniesejističkih dionica posredovanih u obliku novinskih kolumni jednoga od junaka. Ukratko, nezaobilazno štivo za sve ljubitelje raskošno ispripovijedane, složene i bogatstvom likova, motiva i asocijacija oplemenjene proze.

Od V.B.Z.-a dobili smo autobiografsko troknjižje (Dječaštvo, Mladost, Summertime, sve tri knjige u prijevodu Petra Vujačića) nobelovca Johna Maxwella Coetzeeja, pisca nesklona publicitetu, što njegovu memoaristiku čini dodatno zanimljivom. To je trilogija u kojoj se Coetzee nije suzdržao od poigravanja očekivanjima čitatelja, napisavši zapravo svojevrsnu autofikciju, odnosno fikcionalnu autobiografiju u kojoj vjerodostojnost iskazanoga nije neupitna. Njegova memoaristika nije pisana iz uobičajene subjektivizirane perspektive prvoga lica, već je iskaz u Ich-formi zamijenjen trećem lice jednine, u svrhu autorskog odmaka od vlastitosti. Sve tri knjige zapravo su u funkciji autorove bespoštedne samoanalize, ponajprije usmjerene ka problemima koje je imao u odnosima s drugim ljudima zbog vlastite nesposobnosti da ostvari istinsku, prisnu vezu s drugom osobom. To je troknjižje u kojemu Coetzee vrlo oštro osvještava vlastitu hladnoću, krutost i obramben stav, ali oslikava i svjedočenje buđenja umjetnika u sebi te se bavi nedoumicama koje je proživljavao pri odlučivanju da se u potpunosti posveti pisanju.

Moderni klasici

Umjesto rušenja literarnih konvencija Paul Auster se u romanu Nevidljivo (izd. Profil, prev. Marko Maras) odlučio za potkopavanje društvenih konvencija prihvativši se tematizacije društveno neprihvatljiva seksualnog odnosa – između brata i sestre. Riječ je o dojmljivoj opservaciji zamršenih mehanizama srca, o propitivanju suodnosa ljubavi i morala, žudnje i etike, nagona i restrikcija, ali i problematizaciji različitih aspekata seksualne igre i apostrofiranje razgovora i riječi kao važnog, ako ne i nužnog aspekta seksa. Istovremeno, Nevidljivo govori i o čovjekovu suočavanju sa zlom u sebi, o osvješćivanju pritajenog, i za javnost, ali i samu osobu nevidljiva, poriva za okrutnošću. Auster ne propušta, kao i u prethodnim djelima, rukopis obogatiti filozofskom nadgradnjom, istodobno pišući vješto ispripovjedanu, intrigantnu i napetu priču, garniranu misterijem i zločinom te prepunu neočekivanih obrata i iznenađenja, a nadograđenu društvenom analizom i političkim komentarima.

Višekratno nagrađivana edicija Na tragu klasika Disputa i Hrvatskoga filološkog društva podarila nas je dvama romanima francuskih autora koji tematiziraju smrt, odnosno tugu zbog gubitka bliske osobe. Novi roman Gillesa Leroya Zola Jackson (prev. Sanja Šoštarić) za protagonisticu ima ženu koja se vrlo teško nosi sa smrću voljenoga sina, a Gwenaelle Aubry u romanu Nitko (prev. Marija Paprašarovski) plete portretnu fresku nedavno preminule osobe – svoga oca – čiji je život obilježila teška duševna bolest, manično-depresivni poremećaj. Knjiga Nitko autoričin je pokušaj da se sakupe tragovi jedne odsutnosti, ali i da se rekonstruira borba s utvarom bipolarnosti, borba sa svrhom okupljanja krda svoje duše i kroćenja intimnoga zvjerinjaka, kako sve te zvijeri koje je otac nepripitomljene nosio u sebi više ne bi krvoločno skakale za vrat jedna drugoj. Gilles Leroy pak zapravo piše dva romana; iznimno snažnom, na trenutke čak i naturalističkom autentičnošću on piše dokumentarističko svjedočanstvo o prirodnoj katastrofi, uraganu koji je razorio New Orleans, središte američke multikulturnosti, ali istovremeno piše i ganutljivu, intimnu sagu o majčinoj ljubavi prema preminulome sinu. Pritom mu rekonstrukcija junakova odrastanja služi kako bi tematski raspon rukopisa obogatio i problematizacijom solidarnosti, religije te međurasnih odnosa i netrpeljivosti, ne propuštajući se pozabaviti i tematikom homoseksualnosti i homofobije.

Roman Brisanje, raspad (izd. Meandamedia, prev. Sead Muhamedagić), kao i prethodnih sedam na hrvatski jezik prevedenih djela Thomasa Bernharda, dokaz je spisateljske virtuoznosti i iznimne lucidnosti tog austrijskoga književnika, ali i njegova poriva za beskompromisnom kritikom koja osim malograđanštine i austrijskoga nacističkog nasljeđa te fašizma koji, kako autor smatra, i dalje tinja u tkivu toga naroda, obuhvaća i duhovite kritičke opservacije fotografije te kritiku intelektualne snobovštine, arhitektonskog unakaženja austrijske urbanosti, birokratskoga državnog ustroja i ideologiziranosti života, uz omalovažavanje većega dijela književnosti njemačkoga govornog područja. No ponajviše se u romanu Thomas Bernhard okomljuje na instituciju obitelji kao kliconošu društvenoga zla, u obiteljskom gnijezdu prepoznajući kavez za pripitomljivanje slobodnog duha, za porobljavanje i ukalupljivanje misli i svođenje indvidualca na pripadnika porodičnome jatu. Jer, prema Bernhardu, unutar obitelji čovjek više nije pojedinac već se svodi na pripadnika, na manji dio veće cjeline, bez slobode mišljenja i djelovanja, primoran živjeti kako su drugi zamislili i pokoravati se tuđem mišljenju, lišen prava na samoinicijativnost i slobodu odlučivanja.

Spomenimo na kraju još nekoliko prijevodnih proznih djela koja su u proteklom razdoblju stigla u knjižare i koja se, na osnovi prethodnih opusa i ugleda autora, čine vrijednima pažnje i čitanja: Pripovjedač priča Marija Vargasa Llose, Luka i plamen života Salmana Rushdieja, Čudo ruže Jeana Geneta, Ništa od umjetnosti Petera Esterhazyja, Admiralov stijeg Alvara Mutisa, Žene mojega oca i Tropski barok Josea Eduarda Agualusa, Bilježnica i Slonovo putovanje Josea Saramaga, Sloboda Jonathana Franzena, Brooklyn Colma Toibina, Babettina gozba Karen Blixen, Krvavi meridijan Cormaca McCarthyja, Kraljevski apartmani Bretta Eastona Ellisa.