Aluzija na pogreb kulture

Glazbeni bijenale održan je 55. put u organizaciji Venecijanskog bijenala koji svake godine priprema i festivale filma, plesa i kazališta, dok se bijenalno izmjenjuju izložbe arhitekture i likovne umjetnosti. Međunarodni festival suvremene glazbe Biennale Musica osnovan je 1930, a tijekom godina na njemu su praizvedena djela velikana 20. stoljeća Igora Stravinskog, Sergeja Prokofjeva i Luigija Nona, uz sudjelovanje vodećih orkestara i prestižnih ansambala te solista. Otvoren prema novom zvuku i izričajima izvan akademskog okvira, festival pod tematskim naslovom Mutanti ove je godine programski smjelo otkrio aktualne pojave u glazbi u širem društvenom kontekstu s nekim pomalo apokaliptičnim rezultatima.

Zlatni lav za životno djelo dodijeljen je mađarskom skladatelju i dirigentu Peteru Eötvösu, nakon čega je izvedeno sedamnaest koncerata, održan okrugli stol pod naslovom Barbari ili mutanti (Barbari je u Italiji referentni esej talijanskoga pisca, redatelja i performera Alessandra Baricca iz Torina) s kojim je stajališta uz veliku pozornost talijanske javnosti u dugom razgovoru izmijenio Mauro Magatti, pročelnik odsjeka za sociologiju Katoličkog sveučilišta Presvetoga Srca u Milanu (Universitŕ Catollica del Sacro Cuore) te je priređen istraživački elektronički laboratorij za mlade talijanske skladatelje u suradnji s pariškim institutom IRCAM.

Peter Eötvös, dirigent i kompozitor, dobitnik Zlatnog lava

Na kraju četverogodišnjega mandata umjetnički ravnatelj Glazbenog bijenala Luca Francesconi svijetu je uputio poruku naslovom i sadržajem programa Kultura: in memoriam. Brojnu međunarodnu publiku uz svijeće i staru venecijansku glazbu na gondolama poveo je ritualnom procesijom na vodi, talijanskog naziva vogata rituale, u obilazak otoka San Michele na kojemu je venecijansko groblje. Ondje je uz grob Igora Stravinskog izvođena njegova glazba, uslijedio je program sa četiri različita ansambla uz mnoštvo snažnih povijesno-ritualnih referencija u rasponu od kraja srednjega vijeka i prvoga glazbenog humanista Guillaumea de Machaulta do najvećeg mistika današnjice Arva Pärta. Vrhunskim glazbenicima venecijanske opere La Fenice suprotstavio je venecijanske amatere, u koračnicama iz Verdijevih opera i s poznatim završnim prizorom iz Mozartova Don Giovannija u završnici uz pratnju ogoljele glazbe amaterskoga gradskog limenog sastava.

Uvijek propitkujući položaj kreativnog umjetnika u društvu, Francesconi se manje okreće vodećim akademskim trendovima u suvremenoj glazbi a više daje glas eksperimentima i inovacijama, uvijek nastojeći rušiti bilo kakve ustaljene konvencije. Ove se godine pita je li već čovjek sâm svojevrstan mutant u vremenu pod tolikim utjecajem tehnološkog napretka, interneta, pacemakera i genetskih mutacija. Detektira današnju situaciju u kojoj smo provodeći većinu vremena pred ekranom računala, natrpani raznim informacijama. To nas tjera da se oslobodimo vertikalnoga znanja i povijesti kao suvišna i nepotrebna tereta te zadovoljimo horizontalnim pregledom nad svijetom globalizacijsko-korporativne mreže informacija između Googlea, Facebooka, Twittera i Wikipedije. Francesconiju je to tek završetak jednog četverogodišnjeg puta kao izbornika Venecijanskoga glazbenog bijenala: „Jako mi je drago što sam počeo postupno i oprezno skidati etikete. Prvu sam godinu pod svojim umjetničkim vodstvom 2008. naslovio Korijeni budućnosti, a bila je riječ o budućnosti i o korijenima koje je važno zadržati. Druge sam se godine više usredotočio na materiju i izvor zvuka. Treća je godina (2010.) bila u znaku života i smrti, oralne tradicije i teksta, s naslovom Don Giovanni i kameni gost, pri čemu je kameni gost ideja zapadnjačkoga principa napisanoga, fiksiranog djela posvećena Bogu, dok Don Giovanni predstavlja ideju totalne disperzije, površna iskustva umjetnosti, za čovjeka tako tipična. Ove sam, posljednje godine, na kraju cijelog puta, sve etikete skinuo dokraja. U polemici sam s poteškoćama koje nas okružuju u kulturi. Stvarati glazbu znači imati prostora za slobodno izražavanje ili eksperiment, bez obveze da to bude proizvod za prodaju. Prodaja kao svrha smrt je umjetnosti.“

Osim što je dosadašnje četiri godine polemički, ali uspješno, vodio Venecijanski glazbeni bijenale, Francesconi se osobno u vodećem talijanskom glazbenom establišmentu uspijeva nametnuti kao vodeći suvremeni skladatelj. Ove je godine doživio praizvedbu svoje opere Kvartet u milanskoj Scali, a upravo je za vrijeme trajanja Venecijanskog bijenala otputovao do Napulja na otvaranje simfonijske sezone u operi San Carlo, gdje je praizveden njegov oratorij Zemlja. Premda je općenito omiljen kao umjetnički ravnatelj festivala, neki njegove izvanglazbene poruke ne mogu shvatiti, poput glazbenoga kritičara iz Poljske Krzystofa Kwiatkowskog, koji u ponuđenom programu nije prepoznao naslov Mutanti: „Da budem iskren, nisam baš shvatio naslov festivala i taj me problem prati svake godine na Bijenalu. Znam da je naslov opravdan susretom dvojice filozofa koji su raspravljali o promjeni koncepta čovjeka koji se služi mnogim izvanjskim sredstvima i organima, ali ne bih rekao da je i glazba koju smo čuli bila toliko mutirana i da je to imalo ikakva utjecaja na skladbe koje su bile izvođene.“

Završna festivalska Kultura: in memoriam izravna je aluzija na smanjena sredstva za kulturu koja pogađaju ne samo talijansko društvo nego i svijet u cjelini. No Luca Francesconi sadržajem i slijedom završnoga programa nakon ritualne procesije do otoka-groblja, izvođenja Stravinskijevih klarinetskih komada na samu skladateljevu grobu te remek-djela za orkestar u Crkvi San Michele, priređuje završnu večeru festivala uz prizor večere Mozartove opere Don Giovanni s dolaskom kamenoga gosta i propadanjem junaka u bezdan. Doista se u tom trenutku publici u klostru samostana nude delicije, ali u samoj crkvi nastavlja se program: lamentacija Guillaumea de Machauta na koju je na kraju otišlo tek tridesetak posjetitelja, dok se većina prepustila gurmanskim užicima. Upravo u tome glazbena kritičarka iz Trsta, Rossana Paliaga, vidi pravi dokaz smrti umjetnosti: „Čini se da su im bili zanimljiviji ravioli od Guillaumea de Machaulta. To je za mene bio pravi pogreb kulture!“