Razbijene zastarjele predrasude

Malograđanština, ako je već tako moramo zvati, opravdano je naišla na kritike povjesničara umjetnosti i arhitekata, ali ne treba bježati od činjenice da je sagradila veći dio Zagreba pretprošloga stoljeća, što potvrđuje i ova izložba

Kada bi se cijelo pretprošlo stoljeće započeto (prije kalendarskoga početka) u francuskoj građanskoj revoluciji, a završeno (opet, nakon nominalnoga kraja) u velikom ratu 1914–1918, kada bi se, dakle, sve to vrijeme moralo sažeti u jednu riječ koja ga najbolje karakterizira, sažima u sebi njegovu esenciju, ta riječ bila bi – rast. Rast gradova, industrije, ekonomski prosperitet, rast ljudskoga znanja i povjerenja u znanost, carstava, država, kolonija, optimizma ljudskoga postojanja u svijetu, ulaganje velike nade u utopiju, racionalističku ili duhovnu, svejedno. Taj rast izraz je pronašao u stihovima Walta Whitmana, koji ljudski progres, bujanje gradova, širenje ljudskih prava i znanstveni napredak poistovjećuje s organičkim (vitalističkim) rastom prirode koje je sve nerazdvojni dio. U nerimovanim stihovima (a on je jedan od prvih koji se na to odvažio) Whitman želi obuhvatiti svijet svoga stoljeća i život u njemu. Takav rast u 19. stoljeću dao je zamah i Austro-Ugarskoj, a i Trojednoj Kraljevini kao njezinu dijelu.

Historicizam – estetska laž?

Sve to najočitije je na arhitekturi, na urbanizmu, disciplini osmišljavanja čovjekova životnoga prostora. S velikim dijelom arhitekture 19. stoljeća u Hrvatskoj upoznaje nas izložba u zagrebačkoj Gliptoteci Hrvatski učenici Friedricha von Schmidta, koje je autor Dragan Damjanović. Arhitektura historicizma u prošlome je stoljeću doživjela potpuni prijezir povjesničara umjetnosti, doživljavana kao nešto lažno, u svemu suprotno modernizmu, a već su arhitekti secesije, posebice Otto Wagner u knjizi Moderna arhitektura iz 1895, napadali neostilove kao neadekvatan izraz suvremenosti, koja zahtijeva ponajprije funkcionalnost. U svijetu reafirmaciju je počela doživljavati otprilike kada i akademsko slikarstvo 19. stoljeća, dakle sedamdesetih godina 20. stoljeća, ali i tada je u nas bila vrlo negativno ocjenjivana. Tako, recimo, godine 1978. izlazi broj Života umjetnosti (dok je još Život umjetnosti bio relevantan časopis) posvećen Hermannu Bolléu.

Friedrich von Schmidt

U njemu primjerice Milan Prelog (Uz problem valorizacije historicizma), iako pokušava objektivno valorizirati historicizam, on ga u (tada) suvremenoj arhitekturi naziva pasatizmom, a u kontekstu 19. stoljeća: „kao odgovor na izazov, koji evropskom čovjeku postavlja povijesni razvoj, u devetnaestom stoljeću historicizam je zazivao u pomoć samo prošlost“. Sama konstrukcija „zazivati u pomoć“ negativno je obilježena, pretpostavlja nemogućnost samostalna rješavanja problema, pa još k tome kada se priziva prošlost ton članka određen je jasno antihistoricistički. Čak i dobronamjerni tekst Tonka Maroevića, koji pristupa problemu, kako sam tvrdi, sine ira et studio, piše za revival historicizma da „prijeti da se pretvori u odmazdu protiv slobodarskog duha imanentnog modernoj kreativnosti“ (Historicizam na redu). Ipak, on priznaje arhitektima 19. stoljeća da su prvi razmišljali urbanistički, mislili o gradu kao cjelini.

Najoštrije se sa stilom „eruditskog stoljeća“ obračunao Radovan Ivančević (Kriteriji stila i kvalitete u vrednovanju neostilova), preko Bolléova primjera. Tvrdeći kako historicizam oponaša morfologiju (oblike), ali ne i strukturu (namjenu) povijesnih stilova, kratko se osvrće na dva po njemu uspjela ostvarenja: zagrebački Muzej i školu za umjetnost i obrt i Mirogoj, ali najveći dio članka posvećuje kritici, po njemu, katastrofalne obnove zagrebačke katedrale. Schmidtova i Bolléova obnova za Ivančevića je uništenje slojevitosti srednjoeuropskog spomenika građena u stilovima od gotike do baroka, s neosrednjovjekovnim (romaničko-gotičkim) portalom iz 17. stoljeća, jedinstvenim tornjem i rastom građevine kroz vrijeme. Neogotička obnova za njega je upropastila urbanu vizuru, uzdigla tornjeve nepotrebno visoko (kako autor tvrdi zbog naše „malograđanštine“ koja se ima potrebu dokazivati) i srušila zidine, svjedoke nemirnoga 16. stoljeća i turske opasnosti. Vrlo oštro i nedvosmisleno Ivančević poentira: „Bolléovske konfekcije puna je Evropa i Amerika, a zagrebačka katedrala je jedna jedina.“

Ugledni učitelj i njegovi učenici

Izložba Dragana Damjanovića pokušava razbiti te predrasude. Na njoj se u više tematskih cjelina (katedrale, neogotika, neoromanika, neobizant, neorenesansa, neobarok, narodni stil, restauracija, secesija, industrijska arhitektura, Gesamtkunstwerk u interijerima) predstavljaju arhitekti izašli iz Schmidtova atelijera koji su radili u Hrvatskoj. Zamjerke izložbi svode se na nedostatak fotografija današnjega stanja građevina (izloženi su tlocrti i nacrti koji otkrivaju veliku crtačku vještinu kao i dar za imaginaciju arhitekata tog stoljeća, oni nisu shvaćani samo kao tehnički prikaz, već upravo kao umjetnički crteži), kao i nedostaci podataka na legendama što je od projekata izvedeno, a što ne. I jedno i drugo odluka je arhitekta Marija Beusana koji je autor prostorne koncepcije izložbe, a u tom se poslu povodio željom za što manje teksta na zidovima galerije (tako suprotnom želji za maksimumom informacija koji su u svakom mediju težili pružiti junaci ove izložbe iz 19. stoljeća, što je samo još jedan znak njihova dubinskog nerazumijevanja u ovom vremenu).

Đakovačka katedrala, projekt Karla Rösnera i Friedricha von Schmidta kojim je Strossmayer bio iznimno zadovoljan

Neogotički arhitekt Friedrich Schmidt radio je na katedrali u Kölnu, kao i izvedene projekte mnogih crkava (recimo crkve Marije Pobjednice, također surađivao je na obnovi zagrebačke katedrale) i gradske vijećnice u Beču, u Hrvatsku dolazi na poziv biskupa Strossmayera kako bi završio đakovačku katedralu, nakon smrti (po nekim indicijama uzrokovane alkoholom) njezina prva arhitekta, velikoga bečkog historicista Karla Rösnera 1869. Od tada mu u Hrvatskoj raste ugled. Bio je na čelu žirija za projekt za crkvu Svetog Blaža u Zagrebu 1989–90, projektirao je crkvu Gospe od mora u Puli, koju je dovršio Natale Tommasi, zgradu JAZU (danas HAZU) u Zagrebu. Tako se pojavljuju i njegovi učenici s bečke Akademije likovnih umjetnosti koji rade u Hrvatskoj. Svi hrvatski učenici školovani su kod njega i radili u njegovu atelijeru izuzev Bolléa, koji je taj prvi korak formalnog obrazovanja preskočio, bivajući iz arhitektonske obitelji. Izložba predstavlja Josipa Vancaša, Janka Holjca, Martina Pilara, Josipa Grahora, Vinka Rauchera, već navedenoga Hermanna Bolléa i niz drugih učenika koji su imali tek jednu ili dvije narudžbe u nas. Značaj Schmidtove škole razvidan je i u činjenici da je od sedam katedrala koje su se nalazile na području Trojedne Kraljevine (katoličke – u Zagrebu, Đakovu i Senju; pravoslavne – u Pakracu, Plaškom i Srijemskim Karlovcima i grkokatolička u Križevcima) šest obnovljeno ili izgrađeno pod vodstvom jednog od učenika Friedricha Schmidta (na katedrali u Srijemskim Karlovcima radio je Vladimir Nikolić, učenik Theophila Hansena).

Utjecaji učitelja vidljivi su najviše kod citata, primjerice Bolléovi projekti za župnu crkvu u Erdeviku (1890) i evangeličku crkvu u Zagrebu (1884) citat su Schmidtove bečke svete Brigite. Kod učenika koji su se okušali u secesiji također vidimo zanimljiv monumentalizam u pristupu, recimo u Vancaševu prolazu Prve hrvatske štedionice u Zagrebu, odnosno Oktogonu (oko 1900).

Izbor stila prema prigodi

U tekstu kataloga provlači se Damjanovićeva teza o primjeni posebnih neostilova s obzirom na karakter i povijest naručitelja, koja je u potpunoj suprotnosti s predrasudom o „serijskoj proizvodnji“ i „impersonalnosti“ historicizma, koja je očigledna u tekstovima već spomenutih mu prethodnika. Naime, zbog didaktične potrebe, demonstracije znanja, pozitivističkog istraživanja i njegove klasifikacije, što su sve karakteristike devetnaestog stoljeća, arhitekti su stilove izabirali prema prilici. Tako su neoromanika i neogotika najčešće rabljene za katoličke crkve, kao stilovi srednjega vijeka, razdoblja njezine najveće moći. Neobizantski i neoruski stil rabljen je za pravoslavne crkve, neobarok za isusovačke, jer je u baroku taj red nastao, neorenesansa za građanske kuće i muzeje, jer renesansu obilježava uspon građanstva i kolekcionarstvo umjetnina, a za kazališta opet neobarok, jer su u baroku postavljane prve opere. Kada spominjemo te institucije, treba znati da javnih opernih kuća iz baroka nema, kao ni muzeja iz renesanse – takve su invencija 19. stoljeća, sjetimo se, recimo Gottfrieda Sempera i njegova starog i novog kazališta u Dresdenu ili Kunsthistorisches i Naturhistorisches Museuma u Beču, koje je isti arhitekt radio s Karlom Freiherrom von Hasenauerom. Iako su svi ti oblici dubinski prostudirani na primjerima (sjetimo se velikog i detaljnog Rječnika francuske arhitekture Violleta le Duca), oni su uporabljeni u uvijek inovativnom kontekstu. Na izložbi su predstavljeni i pokušaji traženja hrvatskoga narodnog stila, u snimanju tradicijske arhitekture Slavonije i Srijema Janka Holjca i Martina Pilara u publikaciji Hrvatski građevni oblici (izdano desetak godina nakon istraživanja, 1904–09).

Tu dolazimo i do pobijanja predrasude o „hladnom ponavljanju“ oblika, odnosno Ivančevićeva stava o „morfologiji bez strukture“, jer javni muzeji i kazališta plod su 19. stoljeća te je arhitektura za njih morala biti osmišljena ab ovo, makar preuzimala stilske odrednice prošlosti. Još jedna (duhovita) digresija o „neinventivnosti i regresivnosti“ neostilova: protestantska crkva Svetih Petra i Pavla u Washingtonu započeta je kao iznimno kasno neogotičko ostvarenje 1907, a završena je tek 1990, u doba kada se mogla proglasiti čistim postmodernizmom. Tijekom njezine izgradnje, osamdesetih godina prošloga stoljeća raspisan je natječaj za osnovnoškolce čiji je cilj bio osmisliti jednog vodorigu, čudovište karakteristično za oluke gotičkih građevina. Pobjednik tog natječaja – čijeg su monstruma stavili na fasadu – bio je dječak koji je predložio da stave glavu Darth Vadera iz Ratova zvijezda.

Optužba za malograđanštinu često se čuje iz usta povjesničara umjetnosti i arhitekata i nerijetko je potpuno opravdana, jer do današnjega dana povijesne jezgre se ruše i narušavaju zdanjima i još više spomenicima vrlo niske kvalitete. Ivančević u rastu zagrebačke katedrale (koja je još i danas najviša građevina u Hrvatskoj) vidi tu neumjesnu želju za dokazivanjem, lažnim sjajem, svojstvenu novoobogaćenim slojevima. Ali nije li upravo taj fizički rast samo odjek onoga gospodarskoga i političkog rasta, koji je označio 19. stoljeće i nisu li zapravo i hrvatska kultura i mecene umjetnosti i tadašnji politički moćnici bili zapravo odjednom u situaciji naglo obogaćena pojedinca, koji odjednom profitira od industrijalizacije, poput Krležina Klanfara iz Lede i glembajevskih novela i nisu li oni, iako su srušili baroknu katedralu, izgradili Zagreb 19. stoljeća? Pitanje je da li se moglo učiniti i jedno i drugo, sačuvati povijest i sjećanja na relativno siromaštvo i pokušavati stajati uz bok drugim prijestolnicama s našim novostečenim bogatstvom? Malograđanština, ako je već tako moramo zvati, sagradila je veći dio Zagreba pretprošloga stoljeća i od toga ne treba bježati.

Damjanović se ne upušta olako u ocjene stila i kritike. Tek ponekad zna se osvrnuti blago negativno na neka ostvarenja u kojima nije postignut vrhunac nekog arhitekta, ali uglavnom nam predočuje čiste činjenice istražene do svakoga detalja, pedantno i temeljito. S godinama njegov stil postaje mnogo manje suh negoli je bio na početku karijere, a kako se bavi temom za koju građe u nas ima mnogo, ali je zbog diskriminacije ranijih razdoblja uglavnom slabo istražena i valorizirana, s nestrpljenjem očekujemo najavljenu Bolléovu monografiju iz njegova pera u nadi da će i dalje razbijati neke zastarjele predrasude o tom velikom razdoblju arhitekture.