Zatomljena književnost

Do 1990. u vojvođanskih Hrvata uglavnom nisu postojale vlastite nakladničke kuće, glasila, a nije bilo ni stalne socijalizacije mladih literata, kao ni vidljivoga obrazovanog čitateljstva

Opće je poznata činjenica da književnost bunjevačkih Hrvata u Vojvodini postoji, što na narodnom jeziku, što na hrvatskom književnom jeziku, više stoljeća. Ona je bogata i u svakom drugom smislu – i po književnim rodovima i po vrstama, i po tematskim i motivskim sklopovima, i po estetskim i umjetničkim dosezima… Pa ipak, izuzmu li se kratka razdoblja između dvaju svjetskih ratova te ono neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata i 70-ih godina 20. stoljeća, do 1990. hrvatska književnost u Vojvodini, čiji stožerni dio predstavlja književnost najbrojnijega subetničkog dijela ovdašnjih Hrvata – Bunjevaca, nije imala nijedan ozbiljniji strukturalni činitelj.

Geza Kikić – autor prve antologije o književnosti Hrvata u Vojvodini

Preciznije rečeno, sve vrijeme u vojvođanskih Hrvata nisu postojale nakladničke kuće u vlastitome posjedu, kao ni časopis koji bi uređivali. Nije bilo stalne socijalizacije mladih literata, a ustrojeno i obrazovano čitateljstvo bilo je nevidljivo. O kritičkoj recepciji te o procesima i institucijama kanonizacija može se sanjati čak i danas. Stoga se taj dio hrvatske književnosti znade imenovati kao književnost koja je uvelike zatomljena i kao književnost brojnih diskontinuiteta.

Prva sumjeravanja i antologije

U takvoj situaciji, spomenuti ukaz o kanonizaciji – rad na usustavljivanju i vrednovanju književnoga stvaralaštva vojvođanskih Hrvata – odvijao se izvan sukladnog institucionalnog okvira. Stoga je jasno zašto su prvi koraci u valorizaciji bila djela prijegornoga rada pojedinaca, koji su djelovali izvan institucija. U tome također valja tražiti razloga zašto se ono javlja relativno kasno – prve ozbiljnije rezultate vrednovanja imamo u vrijeme Hrvatskoga proljeća, dakle tek 70-ih godina 20. stoljeća! Među njima najviše se, nedvojbeno, ističu opusi kulturnog povjesničara Ante Sekulića i profesora književnosti Geze Kikića. Istina, dio pripremnih poslova učinili su prije njih Matija Evetović i Ivan Kujundžić.

I dok je Ante Sekulić djelom Književnost bačkih Hrvata, objavljenim kao posebno izdanje zagrebačkog časopisa Kritika 1970, u kronologijskom slijedu prikazao povijest te, kako će Kikić reći godinu poslije, „regionalne hrvatske književnosti“, dotle će Geza Kikić sačiniti prvi reprezentativni, to jest antologijski, izbor iz njihove književnosti. Taj je izbor objavio u dvije do danas, po kvaliteti i svrsi, nenadmašene antologije, koje su tiskane prije točno 40 godina.

Ovdje ćemo reći da se antologijom imenuju zbirke odabranih, obično reprezentativnih književnih djela, koje priređuju jedan ili više autora, najčešće prema vrsti književnoga stvaralaštva, razdoblju i sl., a određene su također nacionalnim, jezičnim ili zemljopisnim okvirima. Iako su u načelu subjektivan izbor priređivača, antologije teže udovoljiti kriterijima preglednosti i kvalitete sadržaja, to jest moraju pratiti utvrđeni estetski normativni okvir.

Kikić – prvi suvremeni antologičar

Valja istaknuti da u književnosti Hrvata u Vojvodini antologije nisu bile objavljivane često, a prve se objavljuju relativno kasno – tek u drugoj polovici 20. stoljeća. Riječ je, kako je napomenuto, o Kikićevim djelima – Antologija poezije bunjevačkih Hrvata i Antologija proze bunjevačkih Hrvata. Obje su objavljene iste godine – 1971, u nakladi Matice hrvatske, u ediciji Odabrana djela bačkih Hrvata, čiji je urednik bio Vlatko Pavletić. U njima je Kikić kritički sumjerio i stručno predstavio najviše domete poetskog i proznog stvaralaštva bunjevačkih Hrvata od samih početaka pa do druge polovice 20. stoljeća.

Njihov je priređivač samozatajni profesor književnosti iz Subotice Geza Kikić. Rođen je u Subotici 15. rujna 1925. Osnovnu i srednju školu pohađa u Subotici, a nakon Drugoga svjetskog rata završava studij srpskohrvatskog jezika i književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Kao profesor radi u školama u nekoliko mjesta u bivšoj Jugoslaviji, a 1965. vraća se u Suboticu te se posvećuje proučavanju književne povijesti bunjevačkih Hrvata. Nakon sloma Hrvatskoga proljeća i posljedica koje su uslijedile u Subotici biva sklonjen iz javnog života, uz zabranu javnoga djelovanja. Slično kao i velik broj žrtava toga doba, odlučio je trajno napustiti Suboticu! Godine 1976. preselio se u Hrvatsku. Za ostatka života više nije surađivao niti komunicirao s ljudima iz zavičaja. Zašto, ostaje tajnom! Umro je u Dubrovniku 22. ožujka 2002.

Geza je Kikić bio među prvima koji je kritički i stručno iščitao cjelokupnu književnu baštinu bunjevačkih Hrvata – spomenute su antologije posljedica njegovih višegodišnjih književnoznanstvenh istraživanja mjesne hrvatske književne povijesti. Dakle, od one koja je uspostavljena koncem 17. stoljeća među franjevcima Bosne Srebrene pa do književnosti koja se odvijala pred njegovim očima nakon Drugoga svjetskoga rata i koju su producirali angažirani ljevičari. Znajući, pak, da je Geza Kikić sastavio još dva izbora – Antologiju kritike bunjevačkih Hrvata i Antologiju dramskih tekstova bunjevačkih Hrvata – možemo sa sigurnošću ustvrditi da je njegovo „čitanje“ književne baštine Hrvata na istoku hrvatskog etničkog prostora bilo cjelovito. Prava je šteta što posljednje dvije nikada nisu objavljene – premda su predane istome nakladni-ku za objavu, one do danas nisu tis-kane, a o sudbini rukopisa ništa se ne zna.

Antologije poezije i proze

Struktura je obiju objavljenih Kikićevih antologija ovakva: na početku je uvodna književno-povijesna studija, zatim slijedi kratki književnokritički prikaz, uz osnovne biobliografske podatke, zastupljenog autora, a na koncu reprezentativni izbor iz njegova opusa. Tako antologija pjesništva počinje studijom Regionalna književnost bunjevačkih Hrvata, nakon čega slijedi kratak prikaz i izbor iz bunjevačke narodne poezije te pjesništva 34 ovdašnja pjesnika. Autorsko je pjesništvo priređeno u četiri veće cjeline, koje čine Kikićevu periodizaciju povijesti književnosti bunjevačkih Hrvata.

Kačićevim stazama najranije je razdoblje, veže se uz 18. stoljeće, a predstavljeno je izborom iz pjesništva franjevaca Mirka Pavića i Grgura Peštalića. Kolo bunjevačkih preporoditelja naslov je druge cjeline i odnosi se na autore koji su djelovali koncem 19. i početkom 20. stoljeća – Blaža Modrošića, Šime Ivića, Stjepana Vujevića, Josipa Jukića Manića, Stjepana Grgića Krunoslava, Ante Evetovića Miroljuba, Nikolu Kujundžića, Stanišu Neorčića, Blaška Rajića i Ivana Petreša Čudomila. Razdoblje između dvaju svjetskih ratova Kikić je nazvao Svjedočanstvo borbe i nadanja, a čini ga pjesništvo Josipa Vukovića Đide, Lazara Stipića, Matije Evetovića, Petra Pekića, Josipa Šokčića, Ljudevita Vujkovića Lamića, Blaška Vojnića Hajduka, Balinta Vujkova, Franje Bašića, Marka Peića i Alekske Kokića. Posljednji dio, Nebom novih maštanja, u vremenskom smislu pokriva pjesništvo bunjevačkih Hrvata nakon Drugoga svjetskog rata, koje je predstavljeno pjesmama Ivana Prćića, Luke Stantića, Jakova Kopilovića, Ante Sekulića, Pavla Bačića, Lazara Merkovića, Jakova Orčića, Ante Zolnaića, Ivana Pančića, Petka Vojnića Purčara i Petra Vukova.

Jednaku strukturu ima i antologija proze: nakon uvodnih studija O kulturno-političkim uvjetima razvoja književnosti bačkih Hrvata i Na povijesnim vrelima hrvatske (bunjevačke) narodne pripovijetke, slijede izbori od dvadesetak bunjevačkih narodnih pripovijedaka te iz stvaralaštva 31 prozaista. Posljednje je podijeljeno u tri cjeline, koje se odnose na tri povijesna razdoblja. U dijelu Svijetlim stranicama preporodne književnosti Kikić donosi prikaze iz opusa autora koji su u književnom životu djelovali od 70-ih godina 19. stoljeća do Prvoga svjetskoga rata – Ivana Antunovića, Blaža Modrošića, Mije Mandića, Bariše Matkovića, Matije Išpanovića, Jesse Kujundžića, Nikole Kujundžića, Stjepana Grgića, Ivana Vujića i Stipana Radoša.

Cjelina Istine i poruke o minulim danima odnosi se na vrijeme između dvaju svjetskih ratova, a zastupljeni su dijelovi iz proze Pavla Bašića Palkovića, Ivana Petreša, Blaška Rajića, Petra Pekića, Ljudevita Vujkovića Lamića, Ive Prćića, Mare Malagurski Đorđević, Marice Vujković, Balinta Vujkova, Alekse Kokića, Ivana Tikvickog i Ivana Kujundžića. Na koncu, Na stazama novih traganja naslov je cjeline s antologijskim izborom iz proznog stvaralaštva bunjevačkih Hrvata nakon Drugoga svjetskog rata ovih autora: Marka Peića, Josipa Pašića, Vladislava Kopunovića, Antuna Pejića, Lazara Merkovića, Josipa Klarskog, Pavla Bačića, Petra Šarčevića i Petka Vojnića Purčara.

* * *

Antologije književnosti 20. stoljeća

Koncem 20. stoljeća objavljena je treća antologija iz književnosti bunjevačkih Hrvata – riječ je o tematskom broju časopisa Korabljica: prinosi za povijest književnosti u Hrvata, pod nazivom Lipe riči – iz književnosti bunjevačkih Hrvata (Zagreb, godište II, br. 2, 1994). Uredio ju je Stjepan Sučić, a sadrži izbor iz suvremenog pjesničkog i proznog stvaralaštva bunjevačkih Hrvata s prilozima 21 književnika iz 20. stoljeća.

Antologija romana Milovana Mikovića

Roman u književnosti Hrvata u Vojvodini objavljen je u svesku 3–4 za 2008. osječkog časopisa Književna revija. Osim uvodnoga teksta priređivača, urednika nakladničke djelatnosti u NIU Hrvatska riječ Milovana Mikovića, u izboru romana u književnosti vojvođanskih Hrvata zastupljena su djela 26 autora, koja su nastala mahom u Bačkoj i djelomice u Srijemu od 1875. do početka 21. stoljeća. U antologiji je objavljen i 31 ulomak iz romana pisaca Hrvata iz Vojvodine. Izbor je opremljen biobibliografskom bilješkom o autorima, kao i kronološkom tablicama objavljivanja romana.

Dvije antologije iz recentne književnosti vojvođanskih Hrvata

Ove godine objavljene su još dvije antologije u časopisima. U proljeće je u Zagrebu iz tiska izišao dvobroj 5–6/2010. časopisa Matice hrvatske za književnost umjetnost i kulturu Kolo, u kojemu je tema broja posvećena suvremenom pjesništvu vojvođanskih Hrvata. Sam izbor, kratki predgovor i prateće bio-bibliografske jedinice sačinio je ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata – Tomislav Žigmanov, a zastupljeno dvadeset hrvatskih pjesnika iz Vojvodine sa 73 pjesme. U trobroju 01–03 za 2011. časopisa ogranka Matice hrvatske iz Siska Riječi objavljen je izbor iz suvremenoga književnog stvaralaštva Hrvata u Vojvodini. Riječ je antologijskom izboru u kojem je zastupljeno pjesništvo, zatim prozno stvaralaštvo (roman, kratke priče, drame), eseji, književna kritika te jedno djelo iz književne povijesti, čiji autori pripadaju novom naraštaju hrvatskih književnika u Vojvodini. Izbor je također sačinio Tomislav Žigmanov.