Velik teret na leđima jednog peteha

Milanovićeva vlada ne smije si dopustiti da se tjednima bavi sama sobom, već se što prije treba posvetiti onim zadaćama koje joj predstoje – referendumom za EU i donošenjem proračuna

Predsjednik hrvatskih socijaldemokrata (SDP) Zoran Milanović sprema se nakon pobjede njegove Kukuriku koalicije (SDP, HNS-LD, IDS i HSU) na izborima za Hrvatski sabor 4. prosinca ove godine postati deseti hrvatski premijer, odnosno predsjednik dvanaeste vlade od uvođenja demokracije u Hrvatsku i prvoga konstituiranja demokratski izabrana Sabora 30. svibnja 1990. Uzevši u obzir da je bivši predsjednik Stjepan Mesić bio prvi premijer u demokratskoj Hrvatskoj, no još u okvirima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Milanović će biti osmi premijer u samostalnoj i neovisnoj Hrvatskoj, dok će vlada kojom će predsjedati biti deseta vlada Republike Hrvatske.

Vlada desetog hrvatskog premijera mora samu sebe uspoređivati isključivo s očekivanjima svojih birača i svih hrvatskih građana, a ne smije opravdanja za eventualne neuspjehe tražiti u prošlim vremenima

Zoran Milanović u usporedbi sa svojom prethodnicom, predsjednicom HDZ-a Jadrankom Kosor, ima prednost što je na stranačkim izborima nakon smrti bivšega premijera Ivice Račana, uoči parlamentarnih izbora 2007, izabran za predsjednika svoje stranke te što je ulogu predsjednika vlade osvojio na izborima, a ne ostavkom dotadašnjega premijera. S druge strane, Milanović ne samo da je relativno mlad političar (sa svojih 45 godina svakako nije više posvema mlad čovjek, no u zemlji rastrganoj između nezaposlene mladeži i besperspektivnih studenata te pauperiziranih tranzicijskih gubitnika koji pripadaju takozvanoj baby boom generaciji, teško se nametnuti u javnosti kao dovoljno iskusan, a opet dovoljno suvremen političar), nego nema dug stranački (od 1999) staž, niti je dosad ikada obnašao neku funkciju u izvršnoj vlasti (niti općenito u nekim izvršnim, rukovodećim poslovima u državnoj upravi), već je bio saborski zastupnik (izabran je i za zastupnika u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, no ne obnaša tu dužnost). Prema tome, njemu tek slijedi dokazivanje i potvrđivanje osobnih liderskih kvaliteta.

Kontinuitet koalicijskih vlada

Nova vlada, sastavljena od članova Socijaldemokratske partije Hrvatske, Hrvatske narodne stranke – Liberalnih demokrata, Istarskog demokratskog sabora te Hrvatske stranke umirovljenika, posjeduje jasnu mandatnu većinu u Hrvatskom saboru (80 mandata osvojenih u deset izbornih jedinica u Republici Hrvatskoj te još jedan mandat na izborima za predstavnike nacionalnih manjina u XII. izbornoj jedinici koji im je donio Vladimir Bilek kao kandidat Kukuriku koalicije za zastupnika češke i slovačke nacionalne manjine), no niska izlaznost na izbore (61,77% unutar Republike Hrvatske) smanjuje legitimitet nove vlade, kojoj će trebati što veće povjerenje građana i konsenzus socijalnih partnera u okviru tripartitnoga pregovaranja (sindikalni predstavnici i predstavnici poslodavaca) kako bi mogla konsolidirati javne financije i stvoriti uvjete da hrvatsko gospodarstvo počne ponovno ostvarivati pozitivne stope rasta koje će omogućiti otvaranje prijeko potrebnih novih radnih mjesta.

Napast političkog revanšizma

U vladi Zorana Milanovića naći će se pregršt osoba koje nisu još sudjelovale u izvršnoj vlasti, ali se u njoj očekuje i sudjelovanje političara poput Slavka Linića (SDP, vjerojatni ministar financija) i Radimira Čačića (predsjednik HNS-a, vjerojatni budući potpredsjednik Vlade za gospodarska pitanja) koji su već bili sudjelovali u izvršnoj grani vlasti za vrijeme dviju vlada pod vodstvom pokojnog Ivice Račana u razdoblju od 2000. do 2003. Uzimajući u obzir da su saborske rasprave predstavnika klubova SDP-a i HNS-a s jedne te HDZ-a s druge strane u prethodnom sazivu često bile obilježene međusobnim optuživanjem za ranije propuste i neuspjehe, odnosno bili popraćeni isticanjem uspjeha rada vlade u doba Račana (HDZ je uzrok problema u svojem mandatu pripisivao propustima te vlade, dok su nekadašnji članovi te vlade to razdoblje predstavljali kao najuspješnije doba izvršne vlasti u Hrvatskoj), moramo istaknuti da Zoran Milanović i njegov kabinet moraju krenuti naprijed ne osvrćući se na prethodnike. Svaku vladu građani, mediji i stručnjaci uspoređuju s onom prethodnom, no ovu će vladu mnogi htjeti usporediti i s onom iz vremena Ivice Račana. Milanovićeva pak vlada mora samu sebe uspoređivati isključivo s očekivanjima svojih birača i svih hrvatskih građana, a ne smije opravdanja za eventualne neuspjehe tražiti u vremenu premijera Ive Sanadera i premijerke Jadranke Kosor. Naprotiv, Zoran Milanović kao novi hrvatski premijer mora pokazati sposobnost učenja na pogreškama kako Ivice Račana (u smislu vođenja jedne heterogene koalicije i vladine većine koja iz nje proizlazi), tako i Ive Sanadera i Jadranke Kosor (u smislu transparentnosti vladanja, odlučnosti u provođenju svojih programa i obećanja). Prema tome, nova vlada mora imati takozvani čisti početak (clean start) ne samo u smislu dovođenja reda u državni proračun i javne financije te odmaka od korupcijskim aferama poljuljane javne uloge politike i vlasti u Hrvatskoj, već i u smislu preuzimanja pune i jasne vlastite odgovornosti za upravljanje državom.

Koalicijske vlade, koje su promjenom iz polupredsjedničkog u parlamentarni sustav vlasti postale pravilo, a ne iznimka u hrvatskom političkom životu, uvijek imaju tešku zadaću pomiriti osobne animozitete, spriječiti soliranje pojedinih njezinih članova te suzbiti jagmu za raspodjelom ključnih mjesta u vladi u širem smislu (ravnatelji poduzeća u većinskom državnom vlasništvu). Milanovićeva vlada ne smije si dopustiti da se tjednima bavi sama sobom, odnosno mora što prije definirati koji će je ljudi tvoriti, već se mora što prije početi baviti onim zadaćama koje joj predstoje (kao prve zadaće nameću se priprema provođenja referenduma za ulazak Hrvatske u punopravno članstvo u Europskoj Uniji te donošenje štedljiva proračuna koji će omogućiti čuvanje postojećega kreditnog rejtinga). U tom kontekstu vlada Zorana Milanovića mora se čuvati napasti da se upusti u politički revanšizam. Ta nemila praksa, nažalost, obilježila je dosad sve hrvatske vlade, odnosno sve promjene vlasti. Nova vlada, naravna stvar, mora preuzeti ključna, izvršna mjesta u državi, odnosno dužnosnička mjesta. Ali na nižim razinama državne uprave (službenička mjesta) mora se rukovoditi kriterijem stručnosti i osposobljenosti za obavljanje poslova. Drugim riječima, ukoliko se pokaže da je netko došao na neko radno mjesto po stranačkim ili drugim vezama i preporukama, a ne udovoljava formalne uvjete koje iziskuje to radno mjesto (poput stručne spreme, poznavanja stranih jezika, informatičke pismenosti i upoznatosti s relevantnim segmentima zakonodavstva Europske Unije), smjene i otkazi su opravdani. No ukoliko službenici obavljaju svoj posao učinkovito i sukladno pravilima, pa makar i bili formalno ili neformalno stranački povezani s bivšom vladom, ne smiju biti šikanirani. Kao što kaže kineska poslovica koja je postala popularna za vrijeme gospodarskih reformi Denga Šaopinga – nije važno je li mačka crne ili bijele boje, važno je da zna loviti miševe. S druge strane, kada već govorimo o sastavu vlade i općenito kadrovskoj politici vlade Zorana Milanovića, moramo istaknuti kako je dobro da budući premijer planira voditi političku vladu, a ne ekonomsku vladu ili pak vladu stručnjaka. To ne znači da članovi vlade ne moraju biti stručni i imati iskustva u resoru koji će im biti povjeren, no to znači da vlada mora biti sastavljena od političara, predstavnika stranaka koje su na izborima stekle povjerenje birača. Vlade sastavljene isključivo ili pretežito od predstavnika poslovne zajednice nemaju politički legitimitet provoditi (često teške) odluke, jer su naknadno delegirani, kooptirani ili nekim drukčijim načinom postavljeni za ministre, a ne voljom građana na parlamentarnim izborima.

Nužni poticaj ekonomiji

Nova vlada mora biti spremna suočiti se s problemom nagomilane nelikvidnosti hrvatskoga gospodarstva, kao i državnoga proračuna koji premašuje realne kapacitete naše države u ovom trenutku. Svakako moraju tražiti konsenzus ne samo među socijalnim partnerima nego i u redovima parlamentarne oporbe. Usprkos pak teškom gospodarskom stanju, ovo nije vlada nacionalnoga jedinstva (ona Hrvatskoj, budući da nema ratnog stanja, nije ni potrebna) te će premijer Milanović, kao i ministri u vladi, morati pokazati političku i osobnu mudrost, ali i hrabrost pri provođenju socijalnih i ekonomskih mjera koje zasigurno neće svi segmenti društva i gospodarstva dočekati s odobravanjem. Članovi buduće vlade moraju već sada predvidjeti adekvatne reakcije na mogući val štrajkova i uličnih prosvjeda kao izraz socijalnoga bunta koji bi mogla izazvati politika stečajeva i racionalizacije. Osim donošenja proračuna, rješavanja nelikvidnosti i očuvanja kreditnog rejtinga, Milanovićeva vlada, kao ključni zadatak ima vraćanje povjerenja građana u politiku, u demokratski politički proces, u političke institucije (Sabor, Vlada), ali i u pravosuđe. Samo vlada kojoj građani vjeruju može biti uspješna. Kada govorimo o pravosuđu, moramo naglasiti da se mora dodatno poraditi na njegovoj depolitizaciji. Dolazak eminentnih odvjetnika u stožer Kukuriku koalicije u izbornoj noći svakako nije doprinos tome. Za razliku od vlade Jadranke Kosor koja je provodila borbu protiv korupcije, ova vlada mora stvoriti trajne mehanizme obeshrabrivanja i onemogućavanja koruptivnoga ponašanja. Borba je aktivni angažman vlasti protiv korupcije, dok bi mehanizmi suzbijanja i sprečavanja bili pasivni, automatizirani sustav sječe korupcije u korijenu. Vraćanje povjerenja građana u demokratski politički sustav ključno je u onemogućavanju lijevih i desnih radikalnih populističkih strujanja da u situaciji socijalnoga nezadovoljstva nužnim odlučnim ekonomskim reformama hrvatske vlade izazivaju nerede i nestabilnost.

Nadalje, gospodarske reforme i poticanje hrvatske ekonomije koje planira nova vlada moraju biti oštre, ali pravedne, na način da se omogući što većem broju naših građana da vlastitim radom i trudom privređuju, zarađuju i oplođuju novac. S jedne strane, terete krize treba prebaciti na imućnije, pogotovo one koji zarađuju od kapitala, a ne od rada, s druge pak strane država mora stvoriti uvjete za slobodno, inovativno i propulzivno poduzetništvo. Država ne može na dugi rok biti glavni poslodavac u zemlji. To stvara nerealna očekivanja građana, guši konkurentnost u svjetskim okvirima te stvara prilike za koruptivne odnose privatnih poduzeća i državnih naručitelja. Razina socijalnih transfera u našoj zemlji na relativno je visokoj razini, no loše je raspoređena, tako da oni najpotrebitiji često ne dobivaju nikakvu državnu pomoć, dok velik broj građana iskorištava postojeći socijalni sustav i rupe u zakonodavstvu. Cilj socijalne politike nove vlade mora biti zaštititi najugroženije, a radno sposobne građane što prije moguće vratiti u svijet rada te im omogućiti da kroz vlastito privređivanje povrate samopoštovanje i društveni status.

Osim gospodarskih, socijalnih i pravosudnih problema, vlada Zorana Milanovića mora se uhvatiti ukoštac i s brojnim izazovima hrvatske vanjske politike. Budući da je prethodna vlada Jadranke Kosor okončala pregovore s Europskom Unijom, Milanovićev kabinet bit će prva hrvatska vlada koja će trebati dalje graditi i koristiti postignute nacionalne ciljeve (članstvo u NATO-u i Europskoj Uniji) kako bi građani i gospodarstvo osjetili pozitivne učinke tih ostvarenja. Kao nova članica Unije, Hrvatska svakako treba biti pokretač dalje europeizacije svojih jugoistočnih susjeda, no ne smije vanjsku politiku isključivo fokusirati na postjugoslavensko susjedstvo, takozvanu regiju. S druge pak strane, hrvatska vlada ne smije zatvarati oči pred političkim i sigurnosnim izazovima Bosne i Hercegovine, Kosova, ali i Sandžaka. Članstvo u Sjevernoatlantskom savezu, a ubrzo i u Zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, kao i očekivani skori ulazak u Schengensku zonu, obvezuju novu vladu da, usprkos u javnosti nepopularnim novim proračunskim izdacima, adekvatno opremi obrambene snage i policiju, ali i uloži u dalji razvoj diplomacije. Ozbiljno sudjelovanje u zajedničkim europskim i atlantskim zadaćama neće biti moguće ukoliko ti resori u Milanovićevoj vladi ne budu na prikladan način vrednovani.

Naposljetku, nova vlada mora pokazati sposobnost učenja, bilo od svojih prethodnika, bilo od europskih kolega i partnera. Predstavnici sindikata, poslodavaca, akademske zajednice i civilnog društva ne mogu i ne smiju umjesto Milanovićeva tima voditi vladu i državu, no vlada se ne bi trebala zatvarati pred mogućnostima savjetovanja i suradnje, pogotovo u vremenu upravljanja gospodarskom krizom koje iziskuje višu razinu općedruštvene solidarnosti, tolerancije i spremnosti na odricanje.