U to vrijeme godišta

Prije točno godinu dana u jednome od prvih tekstova tada tek pokrenute Vijenčeve kolumne pisali smo o sezonskim pivima koja se nude na prijelazu iz jeseni u zimu, a najčešće se nazivaju zimskim ili božićnim. Kazali smo tada da to nije posebna pivska vrsta nego općenit naziv za alkoholom bogatija i zimskom ugođaju primjerenija piva izvedena iz različitih pivskih vrsta. U Engleskoj takva se piva općenito nazivaju winter warmers, u Belgiji i Nizozemskoj najčešći im je pridjevak kerstbier, a na njemačkom govornom području obično se pojavljuju sa stiliziranim jarcem kao zaštitnim znakom i pod općim nazivom Bock, što je njemačka riječ za tog mužjaka, a zapravo dolazi od imena grada Einbecka, gdje su se pojačana piva počela proizvoditi još u vrijeme Martina Luthera. Kalendarski smo sada opet u to vrijeme godišta, kada se pjevaju božićne pjesme i pije božićno pivo, stoga je prigoda, ali i red, da se još jednom osvrnemo na lijep običaj pivovara i pivnica da pučanstvo počaste posebnim pivom.

Odmah nakon teksta o zimskim pivima, u svojevrsnom adventskom paketu, opisao sam lani i tradicionalni obiteljski izlet u Beč s naglaskom na pivo i pivnice kao osobni oblik sudjelovanja u predbožićnom pivskom ugođaju i sezonskoj pivskoj ponudi. Obiteljski adventski izlet s prijateljima nije izostao ni ove godine. Subotnju večer proveli smo u pivnici Plutzer, smještenoj u bečkom 7. okrugu, usred božićnog sajma na Spittelbergu, jednog od mnogobrojnih sajmova raštrkanih po cijelom gradu. Do ulaza u pivnicu teško smo se probili između štandova i dobro raspoloženih posjetitelja sajma. I u pivnici gužva je bila očekivano velika, a atmosfera sajmeno opuštena, no nas je čekao stol za osmero rezerviran telefonski još iz Zagreba. Plutzer je jedna od nekoliko bečkih mikropivnica koja nudi vlastito pivo, svijetlo, tamno i pšenično, no s obzirom na doba godine našu je pozornost privuklo sezonsko pivo Weihnachtsbock. Riječ je s specijalnom božićnom pivu izrazito smeđe boje s ugodnih i vrućih 6,5% alkohola. Konobar zadužen za dvoranu u kojoj je bio i naš stol predstavio se kao sunarodnjak, rođen i odrastao doduše u Beču, no u hrvatskoj obitelji s korijenima iz Orašja. Zapamtili smo ga, međutim, po bizarnom detalju. Naime, dvojica prijatelja iz našeg izletničkog društva odmah su suglasno ustvrdili da ih konobar podsjeća na stanovitoga Stanka, rekordera u konzumaciji ljute paprike, čiji su kušačku predstavu vidjeli na Youtubeu. Nagađanje o tome je li riječ o slučajnoj sličnosti ili je naš konobar zaista kandidat za uvrštenje u Guinnessovu knjigu rekorda otklonili smo izravnim upitom, a simpatični konobar s ponosom je potvrdio svoju otpornost na ljutu papriku.

Švehatski božićni Zwickl

Božićno pivo u pivnici Plutzer

Večer prije proveli smo u gostionici Blunzenstricker, tipičnom predstavniku lokala kakvi se u Beču nazivaju Beisl. Iako na jelovniku ima tipičnu bečku ponudu jela, ta se gostionica smještena u gradskom predjelu Ottakringu posebno diči krvavicama, koje se nude na nekoliko načina i s različitim prilozima. Pivska karta pristojno je duga, a naš izbor bilo je jedno od cijelom društvu najdražih piva, nefiltrirani i mutni pilsner s talogom kakav Austrijanci nazivaju Zwickl, i to ne bilo koji nego onaj najbolji što ga proizvodi bečka pivovara Schwechat. I o švehatskome Zwicklu već smo pisali u okviru Vijenčeve kolumne i to izrazito povoljno, a u Blunzenstrickeru nudio se kao točeni, što je inače rijetkost. Treba li uopće kazati da je društvo došlo na svoje.

No pravi pivski vrhunac ovogodišnjeg adventskog izleta nije bio ni u pivnici na Spitelbergu, ni u Beislu na Ottakringu, nego sasvim slučajno u gostionici Zum Leupold u prvome okrugu nedaleko Schottentora. Prolazeći onuda bez ikakve namjere da uđem ugledao sam ispred gostionice natpis kojim se oglašava spomenuto švehatsko pivo i to u posebnoj božićnoj, pojačanoj varijanti, dakle Schwechater Christkindl Zwickl Bock. Da takvo pivo postoji, dotad uopće nisam znao. U boce se ne puni, a i točeno je očevidno rijetko pa je izazov kušanja bio prevelik da bih mu odolio. Isplatilo se jer je u pitanju ne samo rijetko nego zaista i božansko piće, izrazito mutno i još gušće od standardnoga Zwickla te plemenita okusa kakav i priliči adventskome vremenu godišta.

Advent u Beču završili smo neizostavnim nedjeljnim ručkom u gostionici kod Groblja bezimenih. Iako sam predlagao da se ove godine odlazak u žitnu luku Albern, gdje se gostionica nalazi, zamijeni nekim drugim, za nas novim sadržajem, ostali članovi društva nisu dali da se dira u tradiciju pa smo opet završili u dragoj nam gostionici kod gazdarice Frau Ettl te za oproštaj s Bečom popili obični lager iz švehatske pivovare.

Da ne bi tko prigovorio kako hvalim samo bečka piva, valja reći da i naše pivovare poštuju običaj kuhanja zimskoga piva. Najdosljednija je u tome Zagrebačka pivovara, koja Božićno pivo proizvodi već dvadesetak godina. Poznato je po tome što etiketu i čep svake godine dizajnira drugi hrvatski umjetnik. Isprva je pivovara posao izravnim pozivom povjeravala odabranim umjetnicima pa su se kao dizajneri etikete pojavili, primjerice, Vasilije Jordan, Miroslav Šutej, Zlatan Vrkljan, Matko Trebotić ili pak dizajnerski dvojac Bruketa i Žinić. Unatrag nekoliko godina pristup se promijenio jer pivovara raspisuje natječaj za mlade umjetnike. Ove godine etiketu je izradio Miron Mirić.

Kao posebno dobro domaće sezonsko pivo pamtim smećkasto Zimsko pivo koje je nekoliko godina uzastopce kuhala Karlovačka pivovara, ali je potom nažalost odustala od tog običaja. Dobro zimsko pivo sličnih obilježja, nazvano Božićno, stizalo je posljednjih godina i iz Koprivnice, no lani ga, kao ni ove godine, nisam zapazio u trgovini. Umjesto njega lani se u studenom pojavilo zanimljivo sezonsko pivo iz Pivovare Daruvar. Količinom ekstrakta (12%) i alkohola (4,8%) bilo je na razini njihova standardnoga Staročeškog piva, no okusom i bojom isticalo se u domaćoj ponudi. U njegovoj pripremi pivovara se koristila čak četirima vrstama slada i dvjema vrstama hmelja. Prošlogodišnji pokušaj dorađen je ove godine. Potkraj studenoga Pivovara Daruvar pustila je na tržište sezonsko pivo koje je zadržalo prošlogodišnji naziv, dakle Staročeško zimsko, ali su ostala obilježja poboljšana. Na etiketi je deklarirano kao „jako pivo“, što opravdava udjel alkohola od pristojnih 6,3%. Boja mu je crvenkastosmeđa, a na etiketi se pojavljuje ždral, simbol grada, motiv što ga pivovara sada već opetovano rabi na svojim proizvodima. Slično je i s nazivom Staročeško, također zaštitnim znakom i obvezatnim dijelom imena svih piva koja ta pivovara proizvodi. Zanimljivo je da je pojam Staročeško prvi put uporabljen davne 1893. upravo za tadašnje zimsko pivo iz daruvarske pivovare, vjerojatno prvo industrijsko sezonsko pivo u Hrvata.

Na kraju ovoga članka, ali i na isteku još jedne godine, ostaje nam poručiti čitateljima Vijenca da u blagdanskim danima što su pred nama nikako ne zaborave na tom mladom ljetu nazdraviti pivom, a posebno onim sa znakom jarca ili, zašto ne, ždrala.