U slavu društvenih vrijednosti

Ostavši prepoznatljiv, a opet prezentirajući novine u izrazu, jedan od najvrjednijih „likovnih radnika“ izložbom u Galeriji Matici hrvatske poziva nas na ulazak u svijet u kojem još vrijedi slaviti temeljne društvene vrijednosti

Galerija Matice hrvatske pripada u takozvane manje zagrebačke izložbene prostore, no njezina zanimljiva razdijeljenost u dvije prostorije s pridruženim hodnikom činu je podobnom za različite izlagačke eksperimente. U njoj se dakle eksponati mogu postaviti na klasičan način, ali se rascjepkanost prostora može iskoristiti dvojako: objedinjeno ili pak razdijeljeno prema različitim medijima ili likovnim cjelinama. Stoga je u petnaestak godina njezina postojanja bilo različitih nastojanja da se galerijska slojevitost iskoristi za neuobičajene postave i ambijentalna rješenja. Jedan od posljednjih takvih primjera bila je izložba Oko Krunislava Stojanovskog, održana prije pola godine, kada je umjetnik postavio kafkijansku ambijentalnu instalaciju kojom je inače ugodnu galeriju pretvorio, uz pregradnje i nadogradnje, u klaustrofobičnu simulaciju sudnice, u kojoj presuđujemo povijesti, ali kao da smo i sami okrivljenici.

Tomislav Buntak radi na muralu

Slikar Tomislav Buntak izložbom koju priprema za galeriju Matice hrvatske nije se odlučio na toliko prekrajanje prostora, ali također maksimalno iskorištava njezine potentne zadatosti. Tri prostora galerije omogućuju mu da se predstavi i kao slikar i kao crtač, koristeći se za podlogu platnom i papirom, ali i zidovima galerije. Hodnik je tako Buntak odredio za crteže tušem i olovkom, veća prostorija podloga je za svojevrstan, dva metra visok, mural, koji se kontinuirano proteže po zidovima, prekidan tek na dijelovima koje zauzimaju stupovi i prozori galerije, dok je stražnju prostoriju namijenio friškim slikama, uljanim i akrilnim, nastalim posljednjih nekoliko mjeseci. Koristeći se dakle prigodom izlaganja kao mogućnošću da se predstavi u više medija, Tomislav Buntak je ipak sve cjeline objedinio zajedničkim konceptom prikazbe proslave Prvoga svibnja, u maksimalnoj slojevitosti koju je taj mitski datum prikupio zahvaljujući stoljetnoj tradiciji.

„Crvena“ i/ili crkvena tema

Naravno, može se postaviti pitanje zašto je izabrao baš tu temu. Nakon dugogodišnjega socijalističkog razdoblja, tijekom kojih se proslava Praznika rada pretvorila gotovo u karikaturu, manje-više režiranu reviju lažnoga radničkog zadovoljstva, posljednja je dva desetljeća, osobito u slavnim devedesetima, taj praznik dobio mračnu ideološku sjenu, postajući gotovo nepodoban (sjetimo se da je i sama riječ radnik postala takvom, pa su je vlastodršci nevješto pokušavali zamijeniti terminima posloprimac, djelatnik itd.). Ti isti, u tom razdoblju mahom očerupani radnici, odlazak, primjerice, na proslavu u zagrebački park Maksimir više su shvaćali kao posjet mjestu na kojem mogu iskazati gnjev prema tajkunima-vlasnicima (poslodavcima, rekli bi gore spomenuti jezični meštri) ili dobiti besplatan obrok nego što su ga doživljavali kao prigodu za pravo blagovanje, susret s prijateljima i prirodom, za odmor, relaksaciju, meditaciju. Riječju, slavljenje Prvoga svibnja još donedavno je bilo prilično out.

Iz najnovijega ciklusa slika

Snimio Mio Vesović

Osim toga, Buntak je deklarirani umjetnik kršćanskoga nagnuća pa je i to mogući motiv da se tkogod začudi i pita zašto je za temu uzeo slavljenje takozvanoga crvenog, a ne, recimo, kakva crkvenoga važnog datuma? No stvari, naravno, u umjetnosti i umjetničkim izborima i nadahnućima nisu jednostavne kakvima se mogu činiti iz pojednostavnjenih analiza, koje nam sa stranica polutabloidnoga tiska šalju pseudoanalitičari i opinion makeri. S vremenom se valjda zaboravilo da borba za radnička prava i pravi kršćanski nauk nisu suprotstavljeni, već da polaze od sličnih temelja, pa i Buntak u proslavi praznika poput Prvog svibnja vidi ponajprije borbu za pravdu, solidarnost i istinu, što se logično nadovezuje na njegov posvećeni vjernički izbor. Uostalom, i Katolička crkva ima u tradiciji blagdan Svetog Josipa Radnika i obilježava ga, dakako, prvoga svibnja. Znajući sve to, Buntakov izbor zapravo postaje logičan nastavak njegova dosadašnjega likovnog djelovanja te još jedan pokušaj site-specific izražavanja (koje je već demonstrirao u različitim prostorima, od klubova, preko crkvi do Umjetničkog paviljona, u kojem je prije tri godine realizirao grandioznu fluorescentnu izložbu Hodočasnici – vizija mističnih putovanja) jer zidove galerije u jednom njezinu dijelu ocrtava/oslikava nizom ljudskih figura u prirodnoj veličini, dajući posjetitelju galerije mogućnost da se sam osjeti uvučen u ambijent velikoga društvenog okupljanja u prirodi. Zidove galerije pritom dijelom oslikava bojama (odjeću, dijelove tijela, tla, neba), a dijelom ostavlja u ocrtanim obrisima, stvarajući dinamiku izmjene koloriranih i crno-bijelih površina, ostavljajući zainteresiranima da procjenjuju jesu li im dovoljno izražajni i tek iscrtani segmenti, ili pak to zidno slikarstvo, poput velikih primjera iz povijesti, prave dimenzije dobiva tek u prožimanju linija i boja.

I slikarski talent

U brojnim dosadašnjim tekstovima likovnih kritičara Buntak je hvaljen upravo zbog crtačkih kvaliteta pa je slikarski segment njegova opusa nerijetko padao u drugi plan (iako sam umjetnik tvrdi da zapravo jako voli naizgled tako obično, izlizano slikanje na platnu). Odušak tom zadovoljstvu daje sljedeća prostorija galerije, namijenjena izlaganju nekoliko novih ulja i akrila, na kojima se i dalje blaguje Praznik rada. Tu Tomislav Buntak ponovno prikazuje prizore koji izvorište imaju u plein-air-slikarstvu Francuza s kraja 19. stoljeća, ponajvećma u znamenitoj Seuratovoj kompoziciji ...la Grande Jatte. Na platnima se nižu odjevene i razgolićene figure, arkadijski ljepotani i ljepotice leže, sjede ili lebde iznad i između radnika s obiteljima i kućnim ljubimcima. Ne nedostaje ni crvenih zastava na kojima umjesto klasičnih simbola dominiraju pozivi na solidarnost, u pozadinama su uvijek vodene i planinske površine pa promatrajući te slike dobivamo dojam eklektičnoga prikazivanja svojevrsne new-age-idile, u kojoj paralelno i tolerantno supostoje realna i arkadijska bića, poslovni ljudi i polubogovi, erotski razigrane i radnički suzdržane muško-ženske skupine. Uz nekoliko takvih dnevnih, šarenih, detaljima bogatih prizora, Buntak nam pokazuje i noćne scene u kojima smiraj nakon uzbudljiva dnevnog okupljanja postaje i kolorističko umirenje pa serijal završava u gotovo monokromnim zeleno-plavim kompozicijama, koje možda nagovještavaju i neki novi smjer njegova budućeg slikarskog izražavanja. Crtežima na papiru, smještenima u hodniku, Tomislav Buntak pak zaokružuje izložbeni koncept, dajući nov razlog za usporedbu njegovih minucioznih, manjih crtačkih formata s uvećanim, zidnim primjerima, nastalima na sličnim osnovama, ali opet prilično drukčijima, kada ih gledamo u različitim tehnikama i dimenzijama.

Ostavši prepoznatljiv, a opet prezentirajući novine u izrazu, Tomislav Buntak, jedan od najvrednijih likovnih radnika ne samo svoje umjetničke generacije, izložbom u Galeriji Matici hrvatske poziva nas na svojevrstan ulazak u svijet u kojem još vrijedi slaviti temeljne društvene vrijednosti. Ljudska zajednica ne može napredovati bez rada samosvjesnih pojedinaca, koji pritom ne moraju postati bezdušni proizvođači, već bi trebali ostati zaigrani trudbenici, koji solidarno i pravedno i dalje ljube svoje bližnje. Možda je to u sve okrutnijem svijetu utopijski apel, no umjetnik ima pravo maštati o najboljem od svih mogućih svjetova, a Tomislav Buntak to čini odmjereno, likovno suvereno i s iskrenim uvjerenjem.