U iščekivanju zaokreta

Treći put od hrvatske nezavisnosti došlo je do promjene vlasti. Dok se pristaše nove vlasti raduju, a stare tuguju, dobro je postaviti pitanje: ima li u tom događaju nešto što svima ide u prilog? Ima! Riječ je o još jednom iskoraku hrvatske demokracije, koja pokazuje zrelost na najvažnijem području, a to je demokratska smjena vlasti. Ako nam se to postignuće čini odveć skromnim, pogledajmo oko sebe i vidjet ćemo mnogo promjena vlasti do kojih nije došlo na izborima nego nakon različitih pritisaka, bilo s ulice (Maroko, Egipat), iz zraka (Libija) ili iz Bruxellesa (Grčka, Italija). Da smjena vlasti u Hrvatskoj nije nešto što se samo po sebi razumije, govore osobito posljednji slučajevi, u kojima je riječ o zemljama s dugotrajnijom liberalnom demokracijom nego u nas.

Tako treba i nastaviti, a to znači poštovati dobre običaje i pravila parlamentarnoga nadmetanja. Pod prvim se obično podrazumijeva tromjesečni bonus u obnašanju vlasti bez pretjerane kritike, a pod drugim da se parlamentarna većina suzdržava od aritmetičke demokracije. Činjenicom da netko ima većinu u Saboru treba se koristiti, a ne iskorištavati je. Stabilna većina pak podrazumijeva odgovornije ponašanje, a ne neodgovorno vladanje. Osobito bi bilo neprilično kad bi se trenutna konstelacija u Saboru, u kojoj obična većina lako može prijeći u kvalificiranu, zlorabila za donošenje ustavnih promjena kojima ne bi bila svrha opće, nego dobro skupina ili dijelova zajednice.

Vladina osnovica, a to je Kukuriku koalicija, ne smije ispuštati iz vida da je dobila tek relativnu većinu na ovim izborima. To je dodatni razlog zašto mora respektirati one koji drukčije misle. Respektirati da, ali ne i bojati se, kao što je bio slučaj s prethodnom (Račanovom) koalicijskom vladom lijevoga centra. Strah sputava, a upravo ovoj vladi trebaju odriješene ruke da obavi zadaću, da ne kažem misiju, za koju je dobila mandat – provođenje zaokreta.

A to joj neće biti nimalo lako. Zemlja i najšire okruženje u krizi su koja se produbljuje, a jedini je lijek koji se propisuje proračunska štednja, odnosno kresanje troškova. Kako to ostvariti u stanju koje bitno obilježavaju narasla očekivanja građana koja su, među ostalim, nastala i tako što je sadašnja većina stanje u državi i društvu sustavno prikazivala lošijim nego što objektivno jest? Osim toga ljevica je povijesno programirana za distribuciju, a ne štednju! To se od nje i očekuje. Kako ostvariti očekivanja, nastala i na predizbornim obećanjima, kad se pouzdano može tvrditi da nova vlast ne samo da neće moći povećati socijalna davanja nego neće uspjeti održati ni ona koja je uspostavila HDZ-ova vlast, koju se opisivalo kao socijalno hladnu. Nije li nešto slično već viđeno za vrijeme koalicijske vlade Ivice Račana s poznatim ishodom?

Kukuriku koalicija zacijelo je svjesna stanja u kojem se nalazi. Poznato je njezino polazište: dobro postaviti stvari pa da će sve što škripi krenuti na bolje. To je zreo pristup i daj Bože da bude tako! No u tom slučaju ostaje pitanje: kako – u konzumerističkom i ambijentu permisivnog izobilja u kojem se oblikovao mentalitet sve i odmah – premostiti vrijeme od dobro uspostavljena i funkcionalnog sustava do prvih takvih rezultata? Samo tako da građani pristanu žrtvovati se, (po)vjerovati i nadati se, o čemu sam pisao u prošlim komentarima. No sve te kategorije ne temelje se na razumnom proračunu, nego na iracionalnim impulsima koje pragmatična, racionalna ljevica teško može pokrenuti. Ili se varam? Vidite li vi neko lice iz Koalicije koje nekom snažnom gestom može u Hrvata – prethodno ugođenima za nepovjerenje – osloboditi solidarističke energije i skupni entuzijazam, bez čega nema premošćivanja ovoga teškog stanja?