Tko je bio Rabîndranâth Tagore?

Jedinstvo Boga, ljubavi i prirode u nenadmašnom Tagoreovu umjetničkom izrazu objedinjuje pjesništvo, glazbu, slikarstvo i ljubavni zanos u kojem je katkad teško razlučiti mistično od erotskoga, i kojemu je toliko strana podvojenost tjelesne i duhovne razine, kao i razdvajanje zemaljskoga od nebeskog

Tko je bio Rabîndranâth Tagore? Što si o njemu predočujemo osim mnoštva povijesnih nakupina popularnih predodžba i omogućuje li nam neumoljiv tijek vremena da ih sve razgrnemo i suočimo se sa svom dubinom i složenošću tako velike pojave na svjetskom kulturnom nebu? Nećemo reći književnom nebu jer lik Rabîndranâtha Tagorea prekoračuje granice književnosti, dok je svako kategoriziranje u dubokoj opreci s njegovim svjetonazorom i radom. Pojmom Jîban Debatâ (Gospodar života) Tagore obuhvaća jedinstvo prirode, života i umjetnosti. To jedinstvo Boga, ljubavi i prirode u nenadmašnom umjetničkom izrazu objedinjuje pjesništvo, glazbu, slikarstvo i ljubavni zanos u kojem je katkad teško razlučiti mistično od erotskoga, i kojemu je toliko strana podvojenost tjelesne i duhovne razine, kao i razdvajanje zemaljskoga od nebeskog. Bio je lirski pjesnik čije su pjesme organski spojene s glazbom koju je sam izvodio. Bio je dramski i prozni pisac, glumac, društveni radnik, borac za slobodu od kolonijalne vlasti, slikar, ali na neki način i mistik i sveti čovjek. Rodio se 7. svibnja 1861. u Calcutti kao Rabîndranâth T.hâkur u bogatoj i uglednoj obitelji. (Tagore je engleska inačica imena). Duhovno ozračje u roditeljskoj kući donijelo je snažan poticaj za razvoj dječakova bogatoga i svestranog talenta. Kuća je stalno bila puna umjetnika, glazbenika i pisaca, pa se od najranije mladosti upoznao s indijskom i bengalskom književnom tradicijom, koja i sama određuje kontekst u kojem valja tumačiti Tagoreovu umjetnost. Nadahnuće tako nalazi u staroj predaji brahmanističkih i budističkih svetih tekstova, u klasičnoj sanskrtskoj književnosti kâvyi, u maithilskoj mistično-erotskoj poeziji Vidyâpatijevoj, kao i u velikom bengalskom pjesniku Candîdâsu. Tako već 1877, sa šesnaest godina, objavljuje zbirku Bhânusim.ha T.hâkurer pad.âvalî, koja je bila vješta imitacija srednjovjekovne lirike.

Rabîndranâth Tagore s učenicima

Životne tragedije i približavanje Ganhdiju

Otac mu je bio Debendranâth T.hâkur, istaknuti društveni i vjerski reformator i važna osobnost tadašnjega bengalskoga društvenog života. Majka mu je umrla kad je imao četrnaest godina, što je bila prva u nizu tragičnih smrti koje su snažno obilježile Tagoreov život i rad. Nakon nedovršena formalnog školovanja odlazi na neuspješni studij prava u London. Taj je boravak pak iskoristio za proučavanje engleske književnosti i irske glazbe, što se sve odrazilo u njegovu kasnijem radu. Po povratku u Indiju zasniva obitelj i počinje se djelatno baviti umjetničkim stvaralaštvom. Objavljuje niz pjesničkih zbirki, piše drame, prozu, eseje. U Úântiniketanu 1901. otvara školu, a poslije i sveučilište Vis.va bhâratî, koje je i dan-danas centar kulturnoga života indijskoga dijela Bengala. Od 1903. do 1907. umiru mu dvoje od petoro djece, žena i otac. Taj tragični niz događaja i način na koji se s njima nosio otkrivaju nam Tagorea drukčijega od onoga na kojeg smo se naviknuli u popularnim predodžbama. Umjesto bolećiva pjesnika okrenuta samo unutrašnjosti, emocijama i misticizmu, upoznajemo čovjeka koji preobražava svoju golemu bol u snažan umjetnički izraz. Također neumorno nastavlja borbu za društvene i vjerske reforme. Bori se protiv netolerancije, natražnjačkih religijskih pravila i sektaške zatvorenosti spomenutim shvaćanjem jedinstva prirode, Boga, čovjeka i umjetnosti; prihvaća retoriku nenasilja i približava se Gandhijevu svjetonazoru.

Prvi nobelovac iz Azije

Težio je susretu Zapada i Istoka, a geslo je škole u Úântiniketanu bilo yatra vis.vam bhavatu ekanîd.am, što na sanskrtu, jeziku starodrevne indijske predaje i klasične književnosti, znači „Gdje nek’ je svijet jedno gnijezdo“. Tagoreova afirmacija na zapadu senzacionalno uspješno počinje 1913, kad dobiva Nobelovu nagradu za književnost. Sve je počelo kad je Tagore iscrpljen brojnim obiteljskim tragedijama došao u Englesku, gdje je počeo prevoditi svoje pjesme. Njegov prijatelj, slikar Rothenstein, pokazao je prijevode Williamu Butleru Yeatsu, koji ih je oduševljeno proširio britanskim književnim krugovima. Tako je dotad nepoznat bengalski pjesnik dobio Nobelovu nagradu kao prvi Azijac kojemu je uručena takva počast. Zbirka za koju je zapravo i dobio nagradu bila je Gîtâńđali, izbor iz ranije objavljenih zbirki na bengalskome jeziku. Za prevođenje je odabrao pjesme koje su u tom osjetljivom životnom trenutku predstavljale njegova osobna traženja i preokupacije. To su pitanja života, Boga i ljubavi. Gîtâńđali je zbirka posebnoga religijskog ugođaja, ona propovijeda o nadi u čovjeka i o njegovu jedinstvu s Bogom i prirodom. Tagoreov je misticizam prožet humanizmom i vjerom u moć ljubavi, koja je u neraskidivoj vezi s umjetnosti. Svjetovno i duhovno za njega su jedno, a spajaju se upravo u ljubavnoj strasti umjetničke intuicije. On žudi za bliskim sjedinjenjem sa sveobuhvatnim Bogom, kojega shvaća kao Jîban Debatu, gospodara života koji prožima prirodu, čovjeka i svemir.

Izvorno uglazbljena poezija

Kako bismo bolje razumjeli poeziju Ra-bîn-dra-nâtha Tagorea, moramo imati u vidu neke teškoće u razumijevanju i tumačenju njegovih djela. Prva se tiče prijevoda. Tagore je pisao na materinskom bengalskom jeziku, a prijevod, iako ga je napravio sam Tagore, u mnogočem odudara od originala. Velik broj pjesničkih izražajnih sredstava u prijevodu se izgubio. Nestali su izvorni metar, ritam i rima, a mnoge su pjesničke slike izblijedjele i izgubile na snazi. Nestale su mnoge igre riječima i nježan zvuk bengalskoga jezika. Ipak, i tako okrnjena poezija zadržala je izražajnu snagu i zadobila velika priznanja i široku publiku. Bogatstvo pjesničkih izražajnih elemenata ostaje dostupno izvornim govornicima i znalcima bengalskog jezika. Nama, nažalost, ostaju krhotine i slike koje zadržavajući dio snage i izražajnosti ipak daju naslutiti dubinu Tagoreove poezije. Čak i ono što je iz prijevoda dostupno pripada samu vrhu svjetske književnosti. Drugi problemi u shvaćanju Tagoreova djela tiču se izdvojenosti pjesama iz njihove okoline. Kao prvo, te su pjesme izvorno bile uglazbljene, a on sam ih je i izvodio, često uz instrumentalnu pratnju. Tagore je bio dobro glazbeno obrazovan u tradiciji klasične indijske glazbe. Ta je pak glazba ovisna o dobru poznavanju predložaka i oblika unutar kojih se očituje umjetnikova vještina i naobraženost, a tek onda izraz. Sve to slobodnu duhu kakav je bio Tagoreov ostavlja malo prostora za autorsku invenciju. Ipak je kao čovjek koji je duboko srastao s izvornom tradicijom prihvatio klasičnu formu, obogativši je folklornim i narodnim elementima, a zatim i elementima irske glazbe. Tu je našao mnogo prostora za svoj izražajni i slobodni duh nesklon svakoj vrsti robovanja. Tako on preuzima mnogo i od lutajućih bengalskih pjesnika i pjevača lutalica bâula.

Njegovo je djelo duboko povezano i s rodnim Bengalom. S jedne strane tu je strasna ljubav prema prirodi, zemlji, proljeću, kišnom dobu i vremenu žetve, prema ljudima koji su neraskidivo povezani sa zemljom i prirodom. Godišnja su doba metafora kozmosa u vječnoj mijeni, u naizmjeničnom pojavljivanju i nestajanju. Priroda u sebi i u pjesniku samu otkriva božansko. S druge strane tu je i kontekst kulturnoga okružja uz koji je Tagore neraskidivo vezan baš kao i uz prirodu. Mnoge pjesničke slike posve su nerazumljive bez poznavanja književnoga i kulturnog konteksta Bengala i Indije. U višnuizmu je, primjerice, ljubav boga Kr.išn.e i pastirica alegorija za dušu koja teži ekstatičnomu sjedinjenju s božanskim. Niz drugih pjesničkih slika i simbola dolazi iz starije tradicije, koja nam često pruža ključ razumijevanja Tagoreove poezije. U čovjeku upoznatu s tom tradicijom takve slike bude niz asocijacija i omogućuju duboko estetsko iskustvo. Tu je i srednjovjekovni pjesnik Kabir, kojega je Tagore i prevodio, a preko kojega su se u Tagoreov izraz slile i mnoge slike iz perzijske pjesničke tradicije.

Onirički slikar

Iako je počeo slikati tek 1926, sa 65 godina, Tagore je za sobom ostavio golem opus od oko 3000 slika i crteža, što svjedoči o strasti i ljubavi koju je gajio prema toj vrsti umjetničkoga izraza. Prvi se tragovi crtanja vide u rukopisima pjesama, gdje se poigravao prepravljajući rukopise i šarajući po marginama stranica. Prošarao bi nekoliko redova razne duljine, spojio ih, da bi iz toga izašlo neko obličje poput ptice, čovjeka ili nečega trećeg, što bi se organski uklopilo u tekst. Te je crteže nazivao žrtvama u rukopisu. Bengalsko je pismo izrazito dekorativno samo po sebi, a Tagore ga je toliko dorađivao da je ono ponekad potpuno izgubilo označiteljsku svrhu i dobilo sasvim novu dekorativnu i estetsku dimenziju. Mnoge je zbunjivala osobitost njegovih slika. One su nerijetko mučne, tamne, teško shvatljive. Onirički, često i nadrealni ugođaj miješa se s geometrijski raspoređenim plohama živih i snažnih boja na tragu europskoga postimpresionizma i fovizma. Umjesto nježnih, lirskih slika kakve bismo, u skladu sa stereotipom o Tagoreu, očekivali, imamo radove ponekad silovita ekspresivnoga i oniričkog naboja, grube nanose boja, teško prepoznatljive motive i potpunu nezainteresiranost za zanatsko i tehničko. Mogli bismo reći da su te slike čisti izraz njegove duše sa svim svijetlim i tamnim stranama.

Tagore u Esplanadi

Već 1914, manje od godinu dana nakon početka njegova europskog proboja, u hrvatskome je prijevodu Pavla Vuka-Pavlovića tiskana zbirka Gîtâńđali, a već godinu poslije u Hrvatskome je narodnom kazalištu postavljena drama Citra. To je poetska drama koju je Tagore objavio 1892. i sam je preveo na engleski, da bi do nas došla u Vuk-Pavlovićevu prijevodu s njemačkoga. Tagore je 1926. boravio u Zagrebu. Odsjeo je u hotelu Esplanade i održao dva predavanja u Glazbenome zavodu 13. i 14. studenoga. Uvod u taj posjet bilo je objavljivanje knjige Nacionalizam u prijevodu Antuna Barca, romana Dom i svijet u tri prijevoda od 1922. do 1926, kao i zbirke pjesama Vrtlar u prijevodu Ise Velikanovića, koji su postigli veliku popularnost kod naše publike. Predavanju je prisustvovala i Ivana Brlić-Mažuranić, čija je ulaznica i danas sačuvana s pjesnikovim autogramom. Poznato je da mu je i pisala i slala svoje Priče iz davnine, ali iako po nekim drugim dokazima možemo biti sigurni da joj je i odgovarao, ništa se čini se nije sačuvalo.

Tagore je uvjerljivo najprevođeniji indijski pisac na ovim prostorima i njegova se široka popularnost očituje čak i u brojkama. Tako je Vrtlar u srpskome prijevodu Davida S. Pijadea (Gradinar) doživio sedam izdanja, s time da je od 1955. i 1983. tiskano čak 65.000 primjeraka. Grčićev je prijevod iste zbirke na hrvatski jezik izašao 1994. Spomenimo i vrsne prijevode Gîtâńđali Vesne Krmpotić iz 1961, kao i izbor iz pjesničkih zbiraka nazvan Zlatopis iste prevoditeljice iz 1983. Roman Dom i svijet izlazio je poslije dvadesetih godina u više izdanja, a 1940. izašao je i hrvatski prijevod romana Brodolom. U novije su vrijeme od 2005. do 2008. u prijevodu Roberta Mandića tiskane pjesničke zbirke Gîtâńđali, Ljubavnikov dar i Prijelaz, Sakupljanje voća i Još poneki plod te predavanja Čovjekova vjera, Osobnost i Sâdhanâ.

Pokazujući potrebu za društvenim angažma-nom Tagore nije reagirao samo na indijske prili-ke, što pokazuje njegovu osjetljivost za šire probleme. Tako u zbirci Patraput (Naručaj lišća) iz 1938. objavljuje pjesmu Afrika, kojom osuđuje talijansku invaziju na Etiopiju, i pjesmu Buddham. śaranam. gacchaami, kojom osuđuje japanske zločine u Kini kao i zlouporabu vjere. U zbirkama Na rubu i Večernja svjetiljka sada već ostarjeli pjesnik napada imperijalizam i pogotovo fašizam. Potkraj života pjesnikovo vrelo ni približno ne presušuje. Posljednje dvije godine života u odmakloj starosti piše nekoliko pjesničkih zbirki, roman Dječaštvo i tekst Kriza civilizacije na tragu ondašnjeg antimodernizma. Posljednjom zbirkom nazvanom Oporavak pjesnik se u tužnome, ali optimističnom tonu oprašta od rodnoga Bengala i njegove prirode, rijeka i polja. Umire 7. kolovoza 1941. ne dočekavši slom fašizma ni indijsku samostalnost.

Sjećanja brzo blijede; dojmovi pak žive još desetljećima. To možemo vidjeti iz ganutljiva svjedočenja Dragutina Tadijanovića u stihovima, koje je zapisao šezdeset godina nakon što je u društvu Ane Maletić prisustvovao Tagoreovu predavanju u Glazbenom zavodu:

Imao je kosu i bradu bijelu kao runo janjeta,

A moja je kosa bila crna kao krilo gavrana,

Kad sam ga gledao i slušao:

Kao da je u planini žuborio

Bistri potok rušeći se s kamena na kamen,

Dok se ne bi smirio u širokom polju

I u tišini se pridružio toku blistave rijeke.

Moja je kosa danas bijela kao runo janjeta,

A u srcu mojem i sad zvonki mu odjekuje glas.