Svjetlopisni ratnik

„Fotografiju ne snimaš, fotografiju stvaraš“, izrekao je jedan od majstora te umjetnosti Ansel Adams. Kada je u pitanju Pavo Urban (1968–1991), jedan od majstora, ali i heroja fotografije, ova Adamsova definicija dobiva mnogo potpuniju definiciju. Dimenzija fotografije, njezin sadržaj i značenje izjednačuju se s dimenzijom života, njegovim sadržajem i značenjem, pa čak i trajanjem. U samo dvadeset i tri godine života i manje od jednoga desetljeća bavljenja fotografijom ispisao je jednu od najvažnijih, no i najtužnijih stranica novije povijesti hrvatske dokumentarne, ratne i umjetničke fotografije.

Posljednje snimke Pava Urbana

Urbanov autorski put, koji je već u začecima pokazivao finu likovnu poetiku, prekinut je ratom, napadom na njegov rodni kraj, u koji se dobrovoljno priključio, jer, kako je sam zapisao „ratnik sam jer ne mogu biti student“. U jesen 1991. upravo je na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu upisao smjer filmskog i TV-snimanja, no nije ni preuzeo indeks. U tome su ga spriječili napadi na Dubrovnik. Obrani se priključuje s jedinim oruđem – fotografskim aparatom. Odlazi na prvu liniju bojišnice i započinje svoj, kako ga je sam imenovao, rat-art. Bilježio je razaranja Grada i ljudskih života, da bi naposljetku poginuo snimajući jedan od najtežih napada na Grad.

Na dvadesetu godišnjicu njegove tragične pogibije, 6. prosinca 1991, u Zagrebačkom kazalištu mladih priređeno je događanje pod naslovom Rat-art: dvadeset godina poslije. Ono je objedinilo izložbu Urbanovih fotografija predstava Dubrovačkih ljetnih igara, prikaz njegova opusa koji je donio njegov vrsni poznavatelj Antun Maračić te čitanje Urbanovih dnevničkih zapisa, odnosno pisama djevojci, danas poznatoj fotografkinji Mari Bratoš, koja se u to vrijeme zatekla na školovanju u Sjedinjenim Državama.

Maračićevo tumačenje, nizanje fotografija i Urbanovi zapisi zaokružili su i upotpunili iščitavanje toga nevelikog, ali vrijednog opusa. Riječ je o autoru visoke senzibilnosti, u čijoj se poetici na poseban način preklapaju stvarnost i njezino osjećanje, odnosno viđenje. Primjerice, njegovi pejzaži dubrovačke okolice nisu puki isječci prirode, već njezini preslici (riječ je o doslovno slikarskoj kvaliteti fotografije), njezina rekontekstualizacija, filtracija kroz lirsko oko fotografa. Prirodna struktura postaje podloga za nadogradnju atmosfere te autorova interesa za dimenziju transcendentalnoga i mističnoga.

Antun Maračić napominje da njegovi radovi povremeno poprimaju pretjeranu patetičnost i literarnost, na račun fotografske faktografičnosti i dokumentarističnosti. No slične ugođaje, osim u snimkama prizora iz kazališnih komada, pronalazimo, uočava Maračić, i u njegovim dokumentarnijim radovima, nastalim neposredno uoči rata, 1990. i 1991. (Međugorje, molitva za mir, Blagoslov porta, Festa Sv. Vlaha...). Njegovi ženski aktovi (najčešće Mare), smješteni u dubrovačke interijere, postavljeni su u inscenirane scene dojmljive mističnosti.

U ratnim fotografijama režiranost jenjava, no i u brzoj reakciji u kojoj nije nimalo mario za vlastitu sigurnost Urban zadržava koncentraciju i promišljenost kojom u svakom kadru ističe istinitost i intenzitet događaja koji bilježi. U cjelokupnom sustavu scenografije ranijih radova Pava Urbana, ističe Maračić, postoji element koji se u različitim inačicama uporno ponavlja. To su – vrata, mjesto prelaska iz jednoga prostora u drugi. U vratima od Ploča Pavo će 6. prosinca prijeći u Vječnost.

Tek se sada, zahvaljujući Mari Bratoš, javnost upoznaje s Urbanovim tekstovima, intimnim opservacijama i mislima o situaciji koja ga je nenadano zatekla. Iako je dakako riječ o posve drukčijim rukopisima i njihovoj namjeni i namjeri, po dubini, iskrenosti i pronicavosti, moguće su usporedbe s još jednim glasom, simbolom Domovinskoga rata – Sinišom Glavaševićem.

Još mlađi, Urban pokazuje rijetku zrelost (uočljivu jasno i u njegovim fotografijama), sućutnost i sposobnost za autorefleksiju i opažanja za vanjski svijet. Nesebična ljubav za djevojku, koja mu daje snagu, odanost domu, ustrajnost da u svakom (preostalom) trenutku ostane svoj, duhovitost pri analizi ljudskih karaktera koji se u ratnim situacijama prikazuju u pravom svjetlu, ispunjavaju retke pisama koje su te večeri u ZKM-u čitali mladi glumci, studenti zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti Nikola Baće, Ivan Magud i Romano Nikolić.