Stulli je Čehovu rekao zbogom

Crna komedija Kaćuše osječkoga dramskog pisca Davora Špišića stigla je na malu pozornicu, Scenu 55, splitskoga HNK u režiji Marice Grgurinović, scenografiji Vesne Režić i kostimima Marija Leka. Drama je prvi put objavljena u novosadskom časopisu Scena Sterijina pozorja 2003, a onda premijerno izvedena u dopunjenoj verziji u Vinkovcima 2008. Drastični dunavski krajolik Kaćuša želi podsjećati na Čehovljevu statičnost iz drame Tri sestre. Ipak, splitska izvedba nije uspjela pomoći tom tekstu da ne bude scenski klon karnevalskoga svijeta iz Stullijeve Kate Kapuralice. To što lica i kod Stullija i kod Špišića spominju izmet, to što kad sjednu za stol jedu splačine pa i ekskremente nije jedina srodnost tih svjetova koji su izgubili svaku energiju ljudskosti. Odatle izvire prvi paradoks Špišićeva teatra koji statičnu priču ne uspijeva odvojiti od karnevalizacije. Jedna je od sestara čuvarica javnoga zahoda (Varja), druga, mentalno retardirana, pere mrtvace nakon obdukcije (Dunja), a treća je prostitutka (Gruša) u kućici koja je naslonjena na mjesno groblje.

Korektno odrađen glumački posao

U rashodovanom muzeju, a zapravo ropotarnici i deponiju smeća na kojem se odvijaju male obiteljske svađe i rogobori, ali i ostvaruje tragična emocionalna bliskost triju sestara, gradi se jedan oltar posvećen očevu značaju. Dramski pisac koji je karnevalskim konvencijama nastojao persiflirati sve nadnacionalne miteme (rekvizit kuhinjske krpe koja je zastava Europske Unije) i represivne nacionalističke slike (progoni pravoslavaca) i sam zapada u zamku mitologizacijske tvorbe: da bi zadržao čehovljevsku nostalgiju za utopijskim svijetom daleke im Moskve, u dramu je uveo očevu figuru in absentia koja akumulira i usisava sve konvencije eksplicitnoga sentimentalnog samootkrivanja dramskih lica triju sestara. Zato se u Špišićevu tekstu sestre zapravo preobražavaju u Tri kćeri. A te tri kćeri u stulijevskom svijetu karnevalskih simbola izmeta, jedenja i kupanja leševa njeguju obiteljski mit oko futurističkog ognjišnog simbola – očeva dnevnika. Jedino je na tom karnevalskom vrtuljku taj mit pošteđen komičnoga, a ne i dobrohotno smiješnoga. Stoga Varja, iako s ironijom citira frazu Josipa Broza Tita, izgovara sa sjetom: „Kako ono ide: Narod koji ima ovakvu omladinu ne treba se bojati za svoju budućnost!! Ma, koji je to kreten rekao? (...) Valjda sam kod tate negdje pročitala... (Sjetno) Eh, tata, tata...” Mit je u suvremenosti mnogolik kao Protej, a sakralni obiteljski mit sestara Makarov ne samo da sve tuđe mitove proglašava profanima nego ih karnevalizacijom dokida.

Samo onda kada se čita očev dnevnik i kada replike glumaca skliznu u patetiku, samo onda kada se moli nad oltarom koji su mu u ropotarnici sjećanja podignule tri kćeri dopušta se poetizacija stvarnosti, tada više kćeri nisu na smetlištu, tada su na tavanu, simboličnom prostoru između neba i zemlje. Stoga je put u Moskvu u Špišićevu komadu deklarativan jer utopija ovdje započinje u sakralizaciji očeve figure i poetske Rusije: „Prvi put sam vidio polarno svjetlo... Nebo kao da je eksplodiralo, mijenjaju se jake boje – žuta, crvena, zelena, bijela...”

Začudna je dvojna aluzivnost ovoga teksta, koja radnju smješta u pseudofuturistički prostor, na dunavski granični prostor, gdje se aludira na stvarne povijesne događaje na proboj Crvene armije preko Dunava. Neobično je da u drami 2030. rodna Rusija djedova i očeva sestara Makarov funkcionira kao utopijska zaleđena stepa iza nekih „dijaboličnih Velicijeh Indija“, a jedino čega se sestre prisjećaju i to samo ona najstarija Varja religijski je raskol između Istoka i Zapada. Tako u završnom narativnom slijedu u Kaćušama prema kojem Ekaterina, žena koja nosi dijete njihova brata, na sceni biva mučena jer su je Ruskinje koje nemotivirano uzdišu za Moskvom ulovile kako se krsti trima prstima na način pravoslavlja, a ne kao one na način katolički i hrvatski, pa će je zbog toga podvrgnuti mukama jer s ove zapadne strane Dunava valjda su svi, pa i Rusi, 2030. trebali postati katolici.

Matišićeva glazba u kojoj ima i nekoliko duhovitih lokalizacija splitskoga prostora općoj je karnevalizaciji scenskog događanja pridodala pozitivni naboj, što nije bilo dovoljno da priču iz zaboravljene dunavske muzejske ropotarnice prenese u Split. Na splitskoj predstavi prelazio je rampu tek urnebesni ritam dosjetki, miješanje tragikomike povijesnoga smetlišta s gotovo varijetetskim točkama plesa i pjevanja. U tom su poslu sve četiri glumice (Ksenija Prohaska, Tajana Jovanović, Jelena Posavec Tušek, Vanda Boban) obavile korektno svoje zadaće, s tim da je potrebom da postigne izvaniluzijske efekte prednjačila Ksenija Prohaska kao Varja, koja i u tekstu, ali i u glumačkoj stvarnosti, predvodila predstavu od plesa sa zahodskom četkom i toaletnim papirom do stvarnih suza na kraju. U splitskim Kaćušama vidjeli smo i čuli verbalnu i svjetlosnu paljbu Staljinovih orgulja jer su prema piščevoj zamisli tri sestre višecijevne bacačice radosti, ali njihova se radost iskazuje posve nekontroliranom uporabom scenskih gesta i zvukova. Sve to možda nije dovoljno za premijeru u nacionalnoj kazališnoj kući, ali da kažemo s pjesnikom, u bespjevnoj zemlji su i šišmiši ptice.

Groteskno je zamisliti da u budućnosti na svemirskom ledu vladaju staljinistički pogromi ruskih katolika nad pravoslavcima, paradoksalno je zamisliti da se ratovi zvijezda vode zbog dva ili tri prsta, gdje je Lajka tek obiteljska mačka koju su kćeri Kate Kapuralice pojele s višnjama jednoga gladnog podneva. Tako zamišljen underground teško da bi u svoj radijski eter primao vijesti s Urana, jer je takva budućnost prepuna Joninih kitova iz Panonskoga mora. U Špišićevoj drami Kaćuše nisu statične sestre, već je nepokretan svijet oko njih, čitava je zemlja na istom predcivilizacijskom stupnju kao „kad je rođena“. Kaćuše su tekst koji nije napisan pojednostavnjenim frazama, ali su one smišljene prema programu teatra in your face koji nastoji šokirati publiku ekstremnim, destruktivnim jezikom i slikama, uznemiriti ih emocionalnom iskrenošću te pozvati na moralnu odgovornost. Takvu recepciju Kaćuše nisu mogle polučiti iz jednostavna razloga što karnevalizacija i drastičnost svakodnevnice ne može više šokirati publiku kojoj se dnevno sugerira predcivilizacijska sadašnjost. Jedino što bi našu publiku još moglo šokirati jest scenska civiliziranost. Da bi hrvatsko kazalište uznemirilo ovodobnu publiku, potrebno je da u bipolarnu ideologijsku sliku napokon uvede treću dimenziju.