Shakespeareove grlice i kornjače

Riječi se mijenjaju i njihova značenja ovise o vremenu nastanka, o obilježjima sredina kamo su se presađivale, o drugim riječima što dolaze ispred njih ili iza njih, o svemu i svačemu, čak i o tiskarskim pogreškama. Nikada se ne smijemo posvema pouzdavati u svoje krhko znanje, nego nam valja pomno čitati tekstove i neumorno listati rječnike

Među manje popularnim Shakespeareovim djelima nalazimo pjesmu The Phoenix and Turtle, koja se silno razlikuje od svega ostaloga u njegovu opusu. Pjesma je kratka, sastoji se od samo 67 stihova, ali neprocjenjiv je dodatak Shakespeareovoj lirici. To je elegijska priča o smrti dviju ptica i počinje prizivanjem drugih ptica da se svrstaju u pogrebnu povorku. Zatim slijedi žalopojka gdje se opisuje savršena ljubav preminulih ptica i na kraju dolazi pogrebni napjev u slavu njihova poistovjećenja u ljubavi i smrti.

Shakespeare na crtežu Ede Murtića

Nema nepobitnih dokaza o tome tko bi mogao biti njezin autor, samo se zna da je po svoj prilici nastala na početku 17. stoljeća. Tada u Engleskoj nije bilo previše pjesnika sposobnih napisati takvu iznimno složenu i nedokučivu pjesmu. Neki drže da ju je ispjevao koji od onodobnih metafizičkih pjesnika, ponajprije John Donne, jer imaju na umu njegovu pjesmu Ekstaza u kojoj se također govori o sjedinjenju dviju srodnih duša. Bilo kako bilo, danas se The Phoenix and Turtle pripisuje Shakespeareu i redovito se nalazi na kraju njegovih sabranih djela. Budući da je pjesma teško razumljiva i školovanim English speaking ljudima, malotko je čita pa zbog toga nastaju nesporazumi već od njezina naslova.

Zbog čega nesporazumi? Što je tu sporno, upitat će se mnogi čitatelj. Pa, s riječju phoenix na prvi pogled nema nikakvih problema, jer u hrvatskom postoji gotovo identična riječ „feniks“ s istim značenjem, ali kod druge će riječi iz naslova bolji poznavatelji engleskog jezika malko zastati . Doista, turtle u rječnicima suvremenoga engleskog jezika znači na prvom mjestu „kornjača“. Ali ta riječ ima i drugo značenje, koje primjerice Webster’s Encyclopedic Unabridged Dictionary objašnjava ovako: „turtle, n. Archaic. a turtledove“, što će reći da je riječ zastarjela i da joj je nekoć značenje bilo „grlica“.

Kako se dogodilo da su dvije toliko različite životinje dobile u engleskom jeziku istovjetno ime? Ako je vjerovati spomenutom Websterovu rječniku, riječ turtle zabilježena je prije godine 1000. u značenju „grlica“, došavši preko srednjoengleskoga i staroengleskoga od latinske riječi turtur. Šest stoljeća poslije, nakon godine 1625, kad je Shakespeare već desetak ljeta počivao u grobu, počela se pojavljivati identična riječ u značenju „kornjača“, nastavši od francuske riječi tortue, koja je pak potekla od srednjovjekovnoga latinskoga naziva tortuca.

Paradoks o kornjači

Pogledajmo sada kako je Shakespeare rabio tu riječ. Zahvaljujući suvremenim elektronskim pomagalima našli smo da se u njegovu kanonu riječ turtle nalazi ne samo u pjesmi koju razmatramo nego na još deset mjesta i da je njezino značenje svaki put „grlica“. U Kroćenju goropadnice, primjerice, nalazi se „grlica sporih krila“ (slow-winged turtle; 2.1.207) ili u Izgubljenu ljubavnom trudu postoji stih „kad grlice se pare, i vrane i čavke“ (when turtles tread, and rooks and daws; 5.2.897) itd.

Zanimalo nas je usput spominje li se gdje u pjesnikovim stihovima upravo „kornjača“, odnosno „kopnena i morska životinja iz reda gmazova“, kako je definira Hrvatski enciklopedijski rječnik, i našli smo je na dva mjesta. Ali za nju se Shakespeare poslužio drugom riječju — tortoise. Opisujući siromašna ljekarnika, Romeo kaže da „u njegovu ubogom dućanu visi kornjača“ (in his needy shop a tortoise hung; 5.1.42), dok u Oluji Prospero dovikuje Kalibanu: „Dolazi, kornjačo jedna!“ (Come, thou tortoise!; 1.2.318).

Ali vratimo se glavnom naslovu našega članka i pogledajmo kakvu je sudbinu doživjela ta pjesma u hrvatskim prijevodima.

Sedamdesetih godina prošloga stoljeća pojavio se poznati niz priručnika Povijest svjetske književnosti, koji je u opremi Josipa Vanište izdala zagrebačka Mladost, a uredništvo mu se nalazilo u Liberu na Savskoj cesti. Priloge su pisali profesori Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a nerijetko se posezalo i za člancima uglednih inozemnih stručnjaka. Tako u šestoj knjizi, koja nosi podugačak podnaslov Keltska, engleska i sjevernoamerička književnost; ostale književnosti engleskog jezičnog izraza i afričke književnosti, Frank J. Warnke autor je članka o engleskoj renesansnoj književnosti, gdje se u odjeljku Rana lirika i proza navodi i naša sporna pjesma. Prilog je preveden na hrvatski i u prijevodu stoji da „valja također spomenuti [...] i zagonetno djelo Feniks i kornjača “.

Grlan i feniksica

Otada se „kornjača“ iz pjesme o pticama udomaćila u našoj sredini, i vidjet ćemo da spokojno živi sve do dana današnjega. Htjeli smo se osobno osvjedočiti koliko je spomenuti prijevod ostavio traga među našim čitateljima klasičnoga štiva pa smo upitali nekoliko znanaca, koji o sebi skromno misle da su potkovani u svjetskoj literaturi, znaju li što znači naslov Shakespeareove tužaljke The Phoenix and Turtle. Listom su mi odgovarali otprilike: „Kakvo pitanje? Pa to je poznata stvar, Feniks i kornjača.“ Djelomice ih mogu opravdati jer pomišljam da im se valjda po glavi istodobno mota glasoviti Zenonov paradoks o Ahileju i kornjači. S druge strane, dobro je poznata činjenica da mnoga književna djela žive zahvaljujući svojem naslovu. U pamćenju nam se katkada zadržavaju samo naslovi, bilo da smo zaboravili davno pročitane sadržaje, bilo da ih nikada nismo ni čitali. Ali ponosno držimo da su nam ta djela poznata i spremni smo u svako doba o njima mjerodavno raspravljati, u najširem kontekstu, dakako.

Ipak nema prihvatljiva opravdanja za takav površan pristup. Puna dva desetljeća prije toga u Zagrebu je izišla na svijet knjiga: William Shakespeare, Poezija, u kojoj je Danko Angjelinović tiskao prijevode svih pjesnikovih nedramatskih djela. Knjigu je objavila Zora (1958) u biblioteci Svjetski klasici, koju je uređivao Novak Simić, a naslovnicu je ukrasio Edo Murtić sjajnim portretom mlađahnoga Willa. Tu je objavljena i pogrebna pjesma o kojoj govorimo, i to pod naslovom Feniks i grlan. Već time je našem pučanstvu obznanjeno da je tu riječ o dvjema pticama, jer se po korijenu drugoga „naslovnika“ moralo naslutiti da potječe iz porodice golubova premda su se ljudi čudili tom obliku i zaludno ga tražili po rječnicima. Međutim, taj „grlan“ otvara novu, mnogo zamršeniju problematiku.

Što je Angjelinovića nagnalo da među grlicama traži mužjaka? Nagnala ga je velika nevolja koja od prevoditelja često zahtijeva nemoguće stvari kao što je, recimo, očekivanje da svi odnosi među riječima (pače i zvukovi!) budu kano u izvorniku. Ovdje valja stoga znati kako je u izvorniku dvaput naznačeno da je turtle u Englezâ muškoga roda i jedanput da je phoenix ženskog roda — u 31. stihu imamo: this Turtle and his queen, te opet u 34. stihu: the Turtle saw his right. Angjelinović je nastojao zadržati isti odnos spolova u hrvatskom jeziku, pokušavajući postići da mu „feniks“ bude žensko a „grlica“ muško, pa u njegovu prijevodu nalazimo i ove stihove: „Da u oku feniksice / Grlan gledo svoje lice“, te „Zato pjev se tužni vije / Grlanu i feniksici“.

Istina je da u hrvatskoj književnoj tradiciji imamo mjesta koja svjedoče u njegovu korist. Šiško Menčetić uspoređuje svoju diklicu s mitskom pticom: „Ni drugo dobro mni na zemlji tvę lice, / jakino veće nî ner jedna fenice“; a slično poje i Džore Držić: „Eto još meu ptice, prave nam, na saj svit / jedina fenice da će vično živit“. Pitanje je ipak kako su je zamišljali i kako su je u sjeni talijanskog uzora izgovarali, bez obzira na hrvatske rime. Poznata nam je isto tako i „fenić-ptica mala“, koja se nekako koleba glede spola, a da i ne govorimo i neprežaljenoj „žar-ptici“, koja nije prirodno uskočila na ponuđeno mjesto.

Tri i pol desetljeća poslije toga Hrvatsko filološko društvo posvetilo je „mogućnostima prepjeva“ jedan svezak svoje Književne smotre (broj 91/1994). U tom časopisu za svjetsku književnost tiskana je paralelno na engleskom i hrvatskom jeziku pjesma The Phoenix and Turtle / Feniks i grlica. Pjesmu je preveo pisac ovoga članka i popratio je kratkim tekstom Između poezije i čaranja, sastavljenim prema komentarima F. T. Princea. Pomniji čitatelji mogli su zapaziti da je u tom prijevodu uspješno riješen prvi, lakši problem: grlica je postala feniksovom družicom. Ali da bi se svladao drugi, mnogo teži problem, trebalo je protagonistima zamijeniti spol, što se, nadajmo se, bez trenja uklopilo u hrvatski izričaj.

Taj je prijevod poslije desetak godina, uz neke preinake, uvršten u Sabrana djela Williama Shakespearea koja je izdala Matica hrvatska (Zagreb, 2006–2007), i to je valjda mogla biti prigoda da se prijepor oko oplakanih ptica stavi ad acta.

Kadli prošle godine novo iznenađenje! Na svjetlost dana izišlo je Shakespeareovo doba (The Age od Shakespeare), djelo u kojem F. Kermode „nadahnuto piše o velikanu engleske i svjetske drame“ opisujući „karakter vremena u kojem je živio“ te izvrsno osvjetljujući „političke, društvene, gospodarske, duhovne, kulturne i vjerske prilike toga vremena“ – kako stoji na poleđini knjige. I, ne lezi vraže, na početku treće trećine knjige opet se sablasno pojavila ista „kornjača“ potvrđujući svoju poslovičnu dugovječnost.

Na kraju nam se nameće možda posvema promašeno pitanje: Što bi odgovorili engleski maturanti na prijamnom ispitu kad bi se od njih tražilo da iz glave, bez priložena teksta, opišu naslovne likove iz poeme The Phoenix and Turtle? Ili još bolje: Što bi učinili kad bi dobili zadatak da ih nacrtaju?