Riječi i rječetine

Kad mi je bilo sedamnaest godina, prvi put sam doživio pravu dalmatinsku svađu. I nisam je nikad zaboravio, jer me koječemu poučila.

Ovako je bilo. Na proputovanju prema Makarskoj odlučio sam se zaustaviti u Splitu pa razgledati znamenitosti i pričekati prijatelje, koji su trebali stići dva dana nakon mene. Čim sam sišao s vlaka, neka mi je simpatična gospođa ponudila smještaj po povoljnoj cijeni, i ja sam prihvatio, utoliko više što mi je odmah rekla da ne stanuje daleko. Tako sam pošao s njom i uselio se u sobicu na koju nisam imao nikakvih primjedaba. Ali predvečer mi se učinilo da ću možda morati korigirati taj svoj prvi dojam.

Jer bilo je ljeto, sva su vrata bila otvorena, i ja sam jasno čuo svaku riječ kad su se gospođa i njezin muž stali svađati. Povod je bilo maslinovo ulje. Upravo su bili sjeli za večeru i načeli novu bocu, pa je došlo do spora oko toga je li bolje to ulje, ili ono što su ga do tada trošili. Pritom, jedno je ulje nabavio muž, a drugo žena. U roku od nekoliko minuta svađa je narasla do vike, lupanja šakom o stol i treskanja vratima.

No nije ni to bio toliki problem, nego su me osupnule riječi koje su pri tome njih dvoje upotrebljavali. Ne brinući se nimalo što ih ja čujem, bez milosti su se međusobno vrijeđali, osporavali jedno drugomu mentalno zdravlje, navodili kao dokaz lude pretke i rođake, dokazivali kako je ono drugo šempjasto i rebambiveno. Nije tu bilo psovki, ali su zato uvrede bile dobro plasirane i jasno se osjećalo da pogađaju i najbolnija mjesta.

Ja sam se užasnuo. Jer, da je u mome kraju žena mužu rekla nešto slično i da je muž nešto slično rekao ženi, došlo bi do ozbiljne bračne krize, durenje bi trajalo danima i tjednima, i tu bi rođaci, prijatelji i drugi savjetodavci imali pune ruke posla da saniraju štetu. I bio sam siguran da će se sve to i ovdje dogoditi, a nisam želio tomu prisustvovati. Zato sam panično izjurio iz stana ne javivši se domaćinima, a budući da nisam imao što raditi, otišao sam u ljetno kino na Bačvicama i kupio kartu za neki talijanski film.

U stan sam se vratio sa strahom, jer nisam znao što ću ondje zateći. A zatekao sam ono čemu sam se najmanje nadao: još od vrata čuo sam kako se dvoje supružnika složno smiju, jer gledali su neku humorističku emisiju, pa su i mene pozvali da im se pridružim. Svađe kao da nikad nije ni bilo. Uljudno sam se ispričao da sam umoran, pa sam legao.

Ali, nisam mogao zaspati, jer nije mi išlo u glavu to što se dogodilo. Sve dok se nisam sjetio da sam nešto vrlo slično vidio i u onom talijanskom filmu: i ondje su ljudi strašno vikali jedni na druge, a potom se opet mirili i nastavljali po starom. Od te sam misli sjeo u krevetu: to je! Riječ je o razlici između Sredozemlja i kontinenta, a onda i o razlici između hrvatskoga sjevera i juga! Sve to samo treba malo sistematizirati.

Počeo sam od toga da riječi istoga jezika nemaju isto značenje i istu težinu na sjeveru i na jugu. Na jugu se jaki izrazi rabe i u najbezazlenijim situacijama, pa ondje vlada neka vrsta lingvističke inflacije, jer se pretjeruje i u lijepim i u ružnim riječima. Na sjeveru se, naprotiv, s riječima postupa oprezno, kao da su nitroglicerin, pa zato i nije čudo što iz samo jedne riječi može izbiti iskra koja izazove eksploziju.

Nisam, međutim, bio siguran koji su razlozi toga stanja; vidio sam dvije mogućnosti. Jedna je da se ljudi na moru zbog svojega južnjačkog temperamenta brzo uzbude, ali se brzo i smire, pa da zato teške riječi – svoje i tuđe – i lako rabe i lako zaboravljaju. Druga je mogućnost da na jugu ne shvaćaju jezik isključivo kao sredstvo sporazumijevanja, nego više kao materijal za kreaciju: uživaju u oblikovanju iskaza, bez obzira na to da li hvale ili vrijeđaju, pa kad jednom počnu kreirati, više ne znaju stati.

Odmah mi se postavilo i pitanje zašto je na sjeveru posve suprotno, zašto ondje ljudi mnogo pažljivije biraju riječi. I, opet su mi se ponudila dva odgovora. Jedan je da su ljudi na sjeveru tako prijeki zbog toga što jedu jaku hranu, pa im krv lako udari u glavu, uvrijede se zbog sitnice, a onda ni fizički sukob nije daleko. Drugi je pak odgovor da se na sjeveru riječi shvaćaju kao stvari, a govor kao djelovanje. Jezik nije materijal u kojem se oblikuju umjetnička djela, nego sustav znakova uz pomoć kojega se poručuje nešto o zbilji, pa zato kad kažeš nešto ružno o nečijoj pameti ili o nečijim roditeljima, onda si za to odgovoran te se ne smiješ čuditi ako te potegnu šakom.

Kao što se vidi, moji su odgovori bili nesigurni, čak i proturječni, što i nije nikakvo čudo, ako se uzme u obzir da mi je bilo istom sedamnaest godina. Nevolja je, međutim, u tome što u tom pogledu poslije nisam nimalo napredovao, jer o tome pitanju slično mislim sve do danas: nikad nisam stigao dalje od onih maglovitih i pomalo literarnih pretpostavaka koje su mi već toga davnog ljeta pale na pamet. Ali neke je koristi od toga ipak bilo: čini mi se da zbog tih dilema sada bolje razumijem odnos između hrvatskoga sjevera i juga.

Razumijem, naime, da onda kad se južnjaci pjene protiv sjevera – osobito protiv Zagreba – treba cijelu stvar uzeti s nekom rezervom: tu se rabe teške riječi i sve vrije od emocija, ali to će proći i vjerojatno neće ostaviti dubljega traga. Isto tako, kad sjevernjaci nekad nešto kažu protiv juga, onda treba računati da su birali riječi, a da iza tih riječi stoji još mnogo toga što nije izrečeno.

A u toj razlici leži uzrok mnogih naših javnih nesporazuma, koji bi se mogli lako izbjeći, samo da se malo bolje poznajemo.