Riječ imaju prepjevi

Pjesnik, pripovjedač, putopisac i kolumnist Ivica Jembrih Cobovički prihvatio se zahtjevna i delikatna posla: prepjevati strane i domaće pjesnike na „kajkavski hrvatski dijalektuš“. Kako sam ističe u uvodnoj riječi, Gazophylacium Ivana Belostenca bio mu je poticaj. Okruživši se rječnicima stranih jezika, dao se na mukotrpan posao prevođenja i kreiranja prepjeva. Tako je nastala neobična i originalna antologija-zbornik, s više od stotinjak pjesama kronološki poredanih prema godinama nastanka (1966–2009–2011). Uz latinske verzušare Katula, Tibula i Propercija našli su se tu Goethe, Jesenjin, Puškin, Ljermontov, Pasternak, Gabriela Mistral, Lorca, Baudelaire, Prevert, Dante, Petrarca, Ungaretti, Quasimodo, Heine, Rilke, Shakespeare, Byron i još mnogo drugih pjesnika u tom čudesnom poetskom suživotu, od Europe do Novog Zelanda. Ima u tom lirskom kolopletu i našijenaca (Zlatko Tomičić, Fran Galović, Matoš, Ujević, Krleža, Krklec, Cesarić, Tadijanović, Vesna Parun, Zvonimir Golob…).

Izd. Zrinski, Čakovec, 2011.

Toliko raznorodnih i osebujnih pjesnika na okupu pod jednom kabanicom (Toplota staroga kaputa)! Poetski afinitet antologičara Ivice Jembriha odaje bogat registar percipiranja. Ipak, cijela se Jembrihova pjesnička kugla zaneseno vrti oko najživotvornije i najprisutnije poetske teme: Ljubavi. I u svemu tome izrasta bogatstvo i ljepota kajkavskog izričaja. Autorova želja da osjeti kako će „poneka pjesma“ zazvučati na kajkavskom narječju počela je od igre i traženja primjerenih riječi i sintagmi. I tako se kajkavski materinski idiom našao u svijetu književnosti, dokazavši umijećem Ivice Jembriha, autora knjige, da se njime može izreći sve! „Na ten svietu ne živiju vredneši i manje vredneši jeziki“, poručuje nam pjesnik i prevoditelj, „jezikišće koteroga sam človek razme, more i drugi človek razmeti.“

To su te pozitivne vibracije. Samo ih treba prepoznati i prepustiti im se. Nazovimo to pozitivnom jezičnom globalizacijom s okusom svekolikih senzibiliteta. Riječju, kajkavski u ovim pjesmama živi punim životom:

Ljubav moje drage z druge strane je.

I zmed nas rijeka široka je.

Željim k njoj dojti.

Al se krokodil na piesku spružil…

(Vitije staroga Egipta)

Uostalom, kajkavski jezik od 16. stoljeća pa sve do Gaja imao je svoje priznate verzušare, ali i status književnog jezika, kako ističe Ivica Jembrih u knjizi. I za kraj: Jembrihovi prepjevi na „kajkavski hrvatski dijalektuš“ imaju svoju slikovitu, onomatopejsku, živahnu, dinamičnu, komunikativnu i živu riječ. I čuvena Slamnigova Barbara sasvim uvjerljivo zvuči na kajkavskom. „I tak je vu vekivečno morje knjig kapnula srečno“ i Toplota staroga kaputa Ivice Jembriha Cobovičkog:

Morje je temnečrljene boje,

mornari stari na ladje stoje,

Paron, zbral si dober si pravec,

morje je gosti stari plavec.

(Barica – Bara – Barbara)